Tužna vijest: Preminuo legendarni novinar i urednik Miroslav Lilić

Preminuo je televiziski velikan Miroslav Lilić, doznaje Večernji list.
Lilić je imao karijeru dugu 43 godine. U mirovinu je otišao 2009.
godine, ali je cijelo vrijeme pratio što se događa u televizijskom
svijetu.  Rođen je u Siveriću 1944., ali je prvi razred osnovne škole završio u Beogradu, piše Večernji list.

– Moja majka Ljubica bila je iz Širokog Brijega, a otac Mate iz
Siverića. Otac je bio ministar rudarstva FNRJ i od 1949. smo stanovali u
Skadarskoj 55 kod kavane “Tri šešira”, najrazvikanije beogradske
birtije za lumpanje. Iz tog se doba sjećam triju detalja. Jednom kad je
vjetar jako zapuhnuo i učiteljici podigao haljinu, ja sam pred svima
viknuo da joj se vidi kombine. Onda sam na tribini 5. kongresa SFRJ, kao
dijete partijskog dužnosnika, pjevao: “Peti kongres složno glasa, druga
Tita i Đilasa... – kazao je jednom prilikom za Večernji list.

Najranija sjećanja na djetinjstvo vežu ga za Dalmatinsku zago ru i
rodni Siverić, iz kojeg se sroditeljima vrlo brzo odselio u Beograd, gdje je njegov otac Mate, inženjer rudarstva, dobio posao. Naime, Mate
Lilić je bio jedan od prvih poslijeratnih ministara u Titovu režimu, od
1945. do 1948. bio je direktor rudnika u Zagori, a potom je postao ministar rudarstva.

No, na njegov je odgoj, kazao je, najviše utjecaja imala majka, razborita Hercegovka
koja je znala kako postupati s nestašnim dječakom kakav je bio Miro.
Kada ga je, sa sedam godina, ulovila kako puši, nije vikala na njega
niti ga tukla. Uzela je kutiju cigareta i natjerala da pali jednu zadrugom sve dok mu nije pozlilo. Nakon toga, do 17. godine života,
nije ni pogledao cigarete koliko su mu se zgadile. Krajem puberteta kada
su na red došle prve simpatije i izlasci s društvom ipak je ponovno
zapalio, a pušio je punih 46 godina, i to po četiri kutije dnevno. Ipak,
upozorava, nisu to bile idilične godine kakvima su ih ljudi, s
vremenskim odmakom, skloni prikazivati.

Početkom 1965. godine otišao je u Zagreb, gdje se dvije godine po slije zaposlio na televiziji Zagreb te relativno brzo postao voditelj Dnevnika pa kasnije i glavni urednik.

– Kad sam došao u Zagreb na studij, upisao sam jugoslavensku i
svjetsku književnost i dvije godine išle su mi vrlo dobro, a onda sam
pao na engleskom i prekinuo fakultet. Idućih dvanaest godina nisam
pomišljao vratiti se na fakultet, a kako sam od 1967. radio na TV
Zagrebu, mislio sam što će mi studij! Onda je pokojni profesor Kuzmanović, s
kojim sam se sprijateljio i koji je radio kao profesor na Filozofskom
fakultetu, inzistirao skupa s mojom drugom ženom Pupom da svakako moram
završiti fakultet. Pune sam dvije godine, svaku noć od 23 do 4 sata učio
i na kraju diplomirao – kaže Lilić koji je kao urednik na Televiziji
Zagreb vukao brojne poteze po kojima ga pamte tadašnji zaposlenici, ali i
publika. 

Ipak, karijeru mu je obilježila činjenica da je njemu pripala
dužnost da pročita vijest o smrti Josipa Broza Tita. Kako
za sebe uvijek kaže da je neviđen tremaš, tako je i tada bio, posve
opravdano, jako nervozan, toliko da je odjenuo krivu odjeću.

– Cijela je ekipa imala pripremljene crne sakoe, crne kravate i
bijele košulje. U 17 sati počeo sam se odijevati, bila je pretpostavka
da će u 19 sati biti vijest, i ja sam u toj panici, uzbuđenju i
strahu odjenuo sako Vladimira Fučijaša, koji je malo
jači od mene. Zatim sam stavio i košulju Gradimira Agbabe, a ostao sam
dolje u trapericama. Zato sam, nakon čitanja vijesti, ostao sjediti. Da
se ne vidi

da još imam traperice na sebi – smije se dodajući da je posebno ponosan što je na Televiziji Zagreb svaki
dan boravio od 8.30 do 23 sata, uz samo jednu pauzu od pola sata, a
danju ni kap alkohola nije želio popiti. Noću bi to, doduše, nadoknadio,
ali upravo tada su mu na um padale i najbolje ideje, a oko njega su
najčešće bili i televizijski kolege. Tako je legendarni program “Za
slobodu”, za koji je lord Carrington rekao da je Hrvatska televizija
pobijedila srpsku zahvaljujući tom programu, nastao u dva ujutro, u
razgovoru s Marijom Nemčić. Tada se barem rodila ideja, a pet dana
poslije krenulo se s emitiranjem programa. 

Nikada, a to će posvjedočiti brojni njegovi prijatelji, nije trčao za
uspjehom i novcem. Napravio je zavidnu karijeru, a pritom nikada nije
bio karijerist. I upravo zato sve mu je, ističe, nekako sve dolazilo
samo od sebe. Nije se vezivao za novac, ali ga je nekoliko puta,
riskirajući i vodeći se isključivo predosjećajem, dobro investirao pa
njegovi dani u mirovini ne izgledaju poput one većine hrvatskih
penzionera. No, otkako je i službeno primio prvu penziju, Miro nikada
nije prestao raditi.