Vjera u boga Tita

Proteklih dana hrvatski je javni
prostor okupiran raspravama o uklanjanju biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka.
Za ne povjerovati kolike se osobe, među njima i istaknuti intelektualci,
javljaju s razlozima protiv tog uklanjanja. Gospođa predsjednica Kolinda Grabar
Kitarović svima im je kratko i jednostavno odgovorila kako bisti jednog
diktatora nije mjesto u predsjedničkim dvorima demokratski izabrane
predsjednice. No strasti ne da se nisu smirile, nego je osnovana i nekakva
Antifašistička liga, pretpostavljam za obranu tekovina antifašizma, odnosno za
obranu djela i lika Josipa Broza Tita. Osobno se ne mogu načuditi da ljudi
intelektualci, i to ljevičari koji se vole hvaliti svojim kritičkim razumom,
mogu tako nekritički postupati. Zašto tako grozničavo, nekritički i izvan svake
pameti brane ono što se braniti ne može? Smatram kako nisu posrijedi osobne ili
skupinske privilegije koje ti tzv. antifašisti uživaju braneći lik i djelo
„najvećeg sina naših naroda i narodnosti“, a kojega demokratski svijet ubraja među
deset najvećih svjetskih zločinaca, masovnih ubojica. Mislim da su posrijedi
daleko dublji razlozi, razlozi koji se tiču srca, onoga najdubljeg u čovjeku.

Martin Luther jednom reče kako
svako srce treba boga. Ako netko ne prihvati vjeru u jedinog pravog Boga,
pronaći će svoga boga kome će se klanjati i kome će žrtve prinositi. Odbacivši
vjeru u jedinog Boga, jugoslavenski su komunisti u Josipu Brozu Titu pronašli
boga kojem će se klanjati. Tito je postao bog jugoslavenskog komunizma koji je
u sebi nosio brojne upravo religiozne značajke. Tako su komunisti imali svoje
„obrede“ za djecu i mlade (Titovi pioniri i omladinci), što je trebalo
nadomjestiti kršćansku prvu svetu pričest i potvrdu. Tita su proglasili
„najvećim sinom naših naroda i narodnosti“, Titu su se zaklinjali, Titu je
pjevali, za Tita štafete trčali, donesen je i zakon o zaštiti lika i djela
druga Tita. Pretpostavljam kako su vjerovali da Tito nikada neće umrijeti. A
kada se je to ipak dogodilo, proglasili su parolu: I poslije Tita, Tito. Čak su
se u medijima novinari i javnici gotovo natjecali tko će pronaći bolji i ljepši
slogan o Titu. Jedan koji je mjesecima kružio glasio je: „Vječnost se zove
Tito!“

To stanje religijskog obožavanja
i klanjanja Titu lijepo opisuje jedan od njegovih poklonika koji je kao
devetogodišnje dijete bio na utakmici Hajduk – Crvena zvezda, na dan Titove
smrti. Dvadeset i šest godina poslije (2006.) on još uvijek s neskrivenim
idolopoklonstvom opisuje trenutak Titove smrti: „Televizijske kamere snimale su
igrače kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu plaču nad prvim i
jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateističke ere. Kao… ljudi koje nakon godina
razuma i reda uhvati iznenadna histerija, tako su na Poljudu igrači i
navijači održali veliku jugoslavensku misu… Da
je na Poljudu, Koševu
ili Maksimiru
tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet
više nikada neće igrati, i publika i igrači smatrali bi da je to najmanje što
smo dužni učiniti za čovjeka koji nas je stvorio. Nitko se ne bi bunio i nitko
ne bi mislio da to nema smisla. Samo tada bili smo spremni svoje živote
naglavce postaviti da se zaštitimo od posljedica katastrofe koja nas je
zadesila“ (preuzeto s portala: dugirat.com; autor: Konj Trzalica).

Što na to reći? Što reći na
tvrdnju kako ih je Tito stvorio? Doista i jest ih stvorio. Stvorio je
komunistički raj za desetke tisuća ljudi kojima je udijeljen siguran posao,
besplatan stan, prijevoz, liječenje, studiranje itd. No to što je istodobno
pored njih postojala daleko brojnija skupina, u biti većina naroda koja sve to
ne samo da nije imala, nego se nije mogla ni nadati da će imati, to ih nije
bilo briga. Dok je privilegirana manjina u Titu gledala svoga boga koji im je
osiguravao ispunjenje želja u komunističkom raju, većina naroda, uplašena i
ušutkana, u tišini se je molila pravome Bogu s nadom da će se skratiti dani
vladavine komunističkog boga.

Teško je povjerovati kako danas,
trideset i pet godina poslije smrti komunističkog božanstva te poslije otkrića
tolikih dokaza o zločinima koje je naredio i počinio, još uvijek postoje oni
koji ga obožavaju. A ipak ih ima. I to ne mali broj. Valja ih žaliti. Nije lako
svoga boga izgubiti. Stoga, za kraj, molim sve desničarske komentatore i
analitičare da pokažu mrvicu ljudskog suosjećanja s onima koji su svoga boga
izgubili, a drugoga još uvijek nisu našli.