U Župi dubrovačkoj se proizvodili automobili, kamioni i autobusi

Na Mišićima su se, na uvezenim automobilskim šasijama, ugrađivale drvene auto-karoserije i sve to zahvaljujući – Antunu N. Mišiću.

Antun (Nikole) Mišić ,rođen 27.01.1901 u zaseoku Mišići u Čibači. U ranoj mladosti opredjeljuje se za zanat za kovača, što je bio tradicijski zanat velike obitelji Mišića, ali se ne zaustavlja samo na tome, već samouk izučava i sve tajne drvodjeljskog zanata. Očito nadaren, shvaća je da je prošlo vrijeme zanatske proizvodnje, te da se treba okrenuti industrijskoj proizvodnji.
 
Bile su to dvadesete godine prošlog stoljeća (1922.god.) kad se Antun odlučio na Mišićima otvoriti mehaniziranu stolarsko/kovačku radionicu Za tako nešto trebao je skupe strojeve, koje se nije moglo naći u ondašnjoj kraljevini Jugoslaviji, pa se morao okrenuti inozemstvu. Od župnika Krilanovića iz Konavala, posuđuje novac, te iz Njemačke uvozi potrebne strojeve i alate. Nabavljen je glavni pokretač – statični diesel motor marke „Deutz“ na jedan cilindar snage 15 ks. Motor je imao veliki kotač zamašnjak, kojim su se, opet putem remenica pokretali razni dodatni stolarski i kovački strojevi i alati; glodalice, pile, bušilice, blanjalice itd. Uz pomoć ovih strojeva otvorila se mogućnost industrijske proizvodnje.

Antun u novoj radionici, pod nazivom „Drvodjeljsko mehanička radionica, kolarsko kovačka“ zapošljava oko dvadesetak radnika na koje prenosi svoj poslovni entuzijazam, pa ga oni slijede, jer on nije onaj koji bičem tjera svoje radnike, već je i sam jedan od njih koji se ne libi zavrnuti rukave i raditi novim strojevima dobija se na kvaliteti proizvoda a i brže se radi, pa se uz veću proizvodnju stvara i veća zarada. Automobilska industrija doživljava svoj nagli razvoj. 

U Njemačkoj Antun pronalazi metalne šasije s motorom , mjenjačkom kutijom , upravljačkim mehanizmom s kotačima. U svojoj radionici sa strojevima za industrijsku obradu drveta (jasena i hrasta) sklapa prve karoserije, koje zatim oblaže željeznim limovima, a koje dalje obrađuje boji. Kako je bio vrstan kovač u radionici obrađuje čelične limova za zahtjevne oblike blatobrana, poklopca motora i sl.

Važno je spomenuti da se za to koristio kovačkom tehnikom izrade bakrenih posuda. Na drvenom kalupu čekićem se udara po limu koji se istovremeno zagrijava. Za to je koristio aparat za zavarivanje na “garbit“ (kalcijev karbid), koji je također Antun sam izradio. Sav unutrašnji interijer također se izrađivao u njegovoj radionici, pa je angažiran i tapetar Niko Filičić da mu od prave kože izradi sjedišta i unutrašnje obloge karoserije. Tih godina iz radionice izlaze prvi gotovi automobili, kamioni i autobusi. 

20-tih godina prošlog stoljeća radionica u Čibači na Mišićima već proizvodi auto-karoserije za osobne automobile, autobuse i kamione. Posao cvjeta, Antun iz vlastite proizvodnje izdvaja autobuse kojima uvodi autobusne linije za Dubrovnik, Ston, Župu i Cavtat, a osobne automobile od više sjedišta izrađuje za potrebe novo ustrojene taksi službe.

Mišićeva proizvodnja karoserija bila je u to vrijeme jedina u ovom dijelu Južne Europe i sigurno bi se i dalje uspješno razvijala da 1941. nije došlo do drugog svjetskog rata. U ratu Nijemci i Talijani zauzimaju radionicu, a nakon rata Antun mora bježati iz Župe.

Spašavaju ga ipak „njegovi“ komunisti iz Župe (Vlaho Goga) koji su ga dobro poznavali, te mu savjetovali da se neko vrijeme skloni, dok ne prođe prvi nalet likvidacija. Nakon dvije godine „skrivanja u Konavlima“ vračć se u Župu, ali biva osuđen na gubitak svih građanskih prava, na rok od 2 godine. 1947. god. U bivšoj Antunovoj radionici u novim vlasničkim odnosima nacionalizirane Antunove imovine, socijalistička vlast djelomično obnavlja proizvodnju. Antun sad radi kao običan radnik, a radionom upravlja netko drugi, da bi se ista kasnije priključena poljoprivrednoj zadruzi “ Marko Marojica“. U radioni se radi građevinska stolarija, a rad na proizvodnji auto karoserija se gasi.

U Domovinskom ratu 1991-1995.radiona Antuna Mišića pretrpjela je okupaciju i devastaciju, a vrijedna dokumentacija i fotografije bivaju pokradene ili spaljene, a alati, koji su se mogli lako odnijeti pokradeni su. Danas Antunov sin Miljenko Mišić pokušava sačuvati ostatke ostataka kako bi se u tom prostoru organiziralo nešto poput Muzej industrijskog nasljeđa ovog kraja, piše zupcica.hr