KOMENTAR Oluja – saveznička pobjeda koja je donijela mir

Vojno redarstvena operacija
“Oluja” je jedan od značajnijih nadnevaka naše dugačke, ali i značajne
ratničke povijesti. Njome je u
ustavno-pravni poredak RH integrirana gotovo petina državnog kopna, ali je
stvorena i bitna pretpostavka za mirnu reintegraciju našeg Podunavlja. Cijela
operacija je okončana uz potpuni poraz neprijatelja u jedva četiri dana. Bila
je to prije svega diplomatska bitka, dobro pripremljena i odrađena uz pomoć
naših saveznika, ponajprije SAD-a. Uz diplomatske napore prethodile su joj i
ozbiljne vojne pripreme kroz obuku i opremanje respektabilne vojne sile, svih
rodova vojske, i uz izgradnju motorizirano gardijskih brigada i bojni kao prvog
udarnog ešalona za vođenje rata većih razmjera. Mimohod HV-a na Jarunu uoči
Oluje pokazao je moć i respekt hrvatske oružane sile, a pobunjenim Srbima  je ulio dodatnu dozu straha u kosti.
Protumiting na poligonu Slunj, zasut letcima iz zraka kojima se Srbe poziva na
mirnu predaju unio je dodatnu nervozu i paniku u redove vojske tek imenovanog
njenog novog zapovjednika generala Mile Mrkšića i među pučanstvo tzv. RSK. 

Sve
su ove obavještajno-psihološke pripreme odigrale značajnu ulogu u daljnjem
tijeku događaja izraženih pred samu Oluju i tijekom nje. Beograd je, naravno, s
pomnjom pratio razvoj događaja i bio je zadovoljan njegovim tijekom jer je držao
da nije došlo do “provale” njihovih zamisli, barem u tom trenutku.
Naime, njihov je plan bio dobrovoljno i organizirano povući gotovo čitavo
srpsko pučanstvo s okupiranih područja koja je zahvatila Oluja. Danas, kad to
ionako nije više važno, a Milošević je odavno pod zemljom, i zadnji su hlebinci
shvatili svu dubinu režije iseljavanja Srba i njihovo lutanje po BiH i Srbiji.
Međutim, kako bi se ovakva režija prikrila trebalo je stvoriti jake argumente
za njenu neminovnost, a to je odsijecanje Knina i dijelova Krajine od veze s
maticom Srbijom i Mladićevom vojskom u tzv. Republici Srpskoj, pri čemu bihaćka
regija ima golemo značenje.

Mukotrpno, dugotrajno i u tišini
njedara Dinare te osiguranja desnog boka
na planinskom lancu Cincar-Golija-Staretina-Šator  – združene su hrvatske snage sastavljene od
brojnih postrojbi HVO-a (među njima triju gardijskih brigada i Specijalne
policije MO HR-HB) te od postrojbi Zbornog područja Split, ojačanih 7.
gardijskom brigadom – Pumama, ZDRUG-om, jednom bojnom Tigrova, 81. gardijskom
bojnom te u početku 5. gardijskom brigadom –
Sokolovima, sve pod zapovijedanjem legendarnog generala Ante Gotovine –
iskrčile putove prema Kninu uz istovremeno vezanje na sebe respektabilnih
srpskih vojnih efektiva u tom prostora raspoređenih za definitivan slom bihaćke
regije  i realizaciju velikosrpskih
planova spajanja srpskih “republika” u jednu cjelinu od Karina i
Maslenice do rumunjske granice. Srebrenica je tek djelić genocida koji se
spremao bihaćkoj regiji u slučaju njenog pada, posebice zbog toga što su Srbi u
tim napadnim operacijama izgubili iznimno velik broj vojnika.

Makar proteklih godina određeni krugovi
i “veliki vojni stratezi” provlače tezu o grandioznom vojnom pothvatu
HV-a operacijom Oluja – ponovimo još jednom, ona je prije svega bila izvrsno
pripremljena operacija na diplomatskom, obavještajnom i psihološko-promidžbenom
planu te je logičan finale velikih operacija koje su joj prethodile, a to su:
Cincar, Zima ’94., Bljesak, Skok 1 i 2 i Ljeto ’95. Rat za Livanjsko-grahovsko
i Glamočko polje te visove Dinare,  nakon
čijih su osvajanja pod topničku vatru stavljeni Knin, Grahovo i Glamoč,
krucijalni su za daljnji razvoj događaja.

Sama Oluja je bila borba bez bitaka i
značajnijeg otpora okupatora, izuzev na prodorima pravaca na sjevernom bojištu, a poglavito prilikom oslobađanja Petrinje i njene šire okolice. Neprijateljske snage su zatečene u potpunom rasulu i s jedinom
mišlju – kako se izvući bez ljudskih gubitaka prema središtima koja su za njega četiri
godine vodila potpuno fatalnu politiku, a kojoj su krajiški Srbi, istini za
volju, bezrezervno vjerovali.

Jasno određene crte bojišnice u BiH

Osvajanjem Glamoča i Grahova stvorene
su pretpostavke za daljnji prodor združenih hrvatskih snaga preko Šipova i
Manjače te dolinom Vrbasa prema oslobađanju Jajca, a zauzimanjem Ključa i
Mrkonjić Grada i Drvara i prema Banjoj Luci i spoju s V Korpusom A BiH.  To se i dogodilo provedbom dviju briljantnih vojnih
operacija – Maestral i Južni potez. Daljnje napredovanje  hrvatskog i bošnjačkog vojnog stroja i
saveza, tada i formalno osnaženo Splitskim sporazumom, munjevito bi razgradilo čitavu
konstrukciju RS-a u njenom posavskom i podrinskom dijelu da Zapad to nije
zaustavio baš na prilazima Banjoj Luci. Očito je u zraku bio strah od
humanitarne katastrofe neviđenih razmjera, otvorenog ulaska Srbije,
potpomognute Rusijom, u bosansko-hercegovački rat i pretvaranja Balkana u moguće
područje izbijanja još jednog velikog rata. Zbog toga su Amerikanci, poduprti čitavim
NATO savezom, jasno odredili zadnje dosegnute crte bojišnice i bili su spremni
uzvratiti silom na eventualni njihov prelazak.

Okončanjem ovih velikih vojnih
operacija još jednom je na red došla diplomacija i mukotrpni pregovori u
Daytonu. Na njima je sigurno zajamčena mirna reintegracija hrvatskog
Podunavlja, što je u izvjesnom smislu jedini naš benifit i dobitak kao
posljedica Sporazuma, ali uz obilatu žrtvu hrvatskih interesa u BiH. Niti
Bošnjaci nisu imali razloga za likovanje, a Srbi – koji su bili pred potpunim
vojnim slomom – su dobili vještinom pregovaranja polovicu BiH, etnički očišćenog,
i s veoma visokim stupnjem političke autonomije na tom prostoru. Za vjerovati
je da je budućnost BiH u zapadnom savezništvu, čime će se anulirati tek dio
velike nepravde i cinizma svjetskih moćnika. Međutim,  u konačnici će dobitnici u takvoj BiH biti
jedino Bošnjaci, koji nemaju pričuvne države poput druga dva njena
konstitutivna naroda i koji imaju brži prirodni prirast.

Politička nadmetanja

Nakon devetstoljetnih borbi i lutanja u
potrazi za državom hrvatskom, narodu je njena obnova stigla tek veličanstvenom
pobjedom izvojevanoj operacijom “Oluja”, makar i na ovom ostatku
ostataka nekoć moćnog hrvatskog kraljevstva.

Trenutni prijepori oko mjesta
održavanja proslave dvadesete godišnjice ove velike pobjede su beznačajni i
zanemarivi, jer su isključivo u funkciji trenutačnih političkih nadmetanja pred
skorašnje parlamentarne izbore.

Središnja proslava u Kninu, mimohod u
Zagrebu, kao i stotine proslava na lokalnoj razini koje će se opriličiti u
cijeloj zemlji, bit će snažna poruka naroda i njegovog nepokorenog duha svima
koji i danas demoniziraju tu legitimnu i veličanstvenu akciju.