Špaco je žrtvovan, ali je li jedini krivac?

Stanko Poklepović je nova trenerska žrtva Hajduka, napisali bi da je bivši, ali pričekajmo da klub službeno obznani tu neminovnu vijest. Dogodit će se to vrlo brzo, ne treba u to sumnjati jer su iskusnom treneru svi praktički okrenuli leđa, nakon što su shvatili da je njegov angažman potpuni promašaj. Dakle, Špaco je žrtvovan, već proglašen krivim, ali logično je pitanje je li on isključivi krivac što je Hajduk, pazite, najgora momčad proljeća?

Da odmah bude jasno, nije i ne može Poklepović biti jedini krivac premda je posljednjih dana znao preuzeti taj teret na sebe, barem na riječima. Na odgovornost bi trebalo pozvati mnoge druge, prije svega sportskog direktora Gorana Vučevića kojeg sada  Nadzorni odbor i predsjednik uprave žele vidjeti na klupi do kraja sezone. Ako kažemo da ga mole da preuzme momčad vjerojatno ćemo pogriješiti, prije će biti da mu uvjetuju da spasi što se spasiti može. Međutim, Vučeviću se ta opcija nikako ne mili, valjda misli da bi i njemu dani u klubu bili odbrojani ako u ovom trenutku sjedne na klupu jer se s klupe najbolje vide izlazna vrata Poljuda.  

Također, to bi značilo da mora izaći iz sjene u kojoj se do sada dobro snalazio, sakrivajući se iza leđa trenera, Tudora pa Poklepovića. Vješto je Vučević znao proteklih mjeseci odgovornost i krivnju prebaciti na druge, ali sada je tih drugih ponestalo pa se od njega očekuje  malo samokritike za potpuno promašenu sportsku politiku kluba. Jer ona takva sasvim sigurno jest, ma koliko se Vučević trudio objasniti  i naglasiti da su mu ruke zavezane jer novca nema. Istina, bez kapitala se ne može biti konkurentan u nogometu, ali napravili su na Poljudu previše pogrešaka u sportskom dijelu i s novcem i bez njega. Samo je konačno došlo vrijeme da progledaju i preuzmu odgovornost. Svi redom, od Nadzornog odbora koji je uprava iznad uprave, preko predsjednika pa do sportskog direktora. 

Osim toga, valjda će sada neki, ako već nisu, shvatiti da je  Igor Tudor bio dimenzija više u odnosu na mnoge u klubu. Samo dva mjeseca kasnije jasno je što je Hajduk izgubio njegovim odlaskom, iznenadom odlukom čiji je glavni razlog bio nezadovoljstvo i neslaganje s sportskom politikom kluba. Jasno je sada da su, dok je mladi trener imao snage, volje i motiva da podmetne svoja leđa u korist kluba,  stvari  koliko – toliko štimale. Valjda je jasno i zašto su igrači silno željeli njegov ostanak na klupi, a i vjerojatno je jasno da su razni pokušaji da se diskreditira i omalovaži njegov rad bili čisti promašaj. O boljim rezultatima na travnjaku ne treba govoriti, za to služi statistika, kao što ne treba ni posebno naglašavati da su kod Tudora znatno više nego kod Poklepovića igrali mladi igrači. Oni u koje se na Poljudu najviše kunu i od kojih očekuju da budu spasitelji, kotači zamašnjaci financijskog i rezultatskog procvata kluba. Shvatili su, sigurni smo, to i odgovorni u Hajduku, ali kasno je sada za žaljenje. Sada se Bijeli mogu uzdati jedino u čuda i prizivati sreću koju svojim radom nisu zaslužili.