“S Rakelom po svitu” (2): Doživio sam 28 prijeloma prije nego sam krenuo u avanture života

Dok je radio kao redar i skupljao za novi motor o kojem je sanjao i kojeg je priželjkivao, Rakela se susretao s bezbrojnim opasnim situacijama i ljudima. Radio je svaku večer, bilo je puno tučnjava i pucnjava, dosta je ljudi ubijeno u to vrijeme po mrklim ulicama Splita.

Bilo je opasnih trenutaka no Željan je usprkos tome nastajao raditi svoj posao jer je imao svoj cilj, a u životu je jako bitno imati svoj cilj jer “brodu bez jasnog cilja plovidbe nijedan vjetar nije od pomoći”.

– Nakon nešto više od godine dana otvorio sam kutiju, a u njoj je bilo više novca nego sto mi je trebalo za kupnju Yamahe Virago 750.  Bila je još 1995. i imao sam tek 18 godina. Kad sam s Yamahom prvi put stigao kući majka me je napala. Pitala me kome sam uzeo taj motocikl? Nije vjerovala da je moj, nije joj ulazilo u glavu sam ga ja mogao kupiti – priča Rakela.

Željko Malnar i V-max

U to vrijeme posla je bilo sve više, tada su radili svakoga dana u tjednu, diskoteka je svaku večer bila dupkom pun, a bilo je svakakvih neugodnih incidenata. Događalo se i da gosti uriniraju za šankom jer nisu mogli doći do WC-a zbog gužve.

– Malo sam se uskoro zasitio Viraga  jer mi je bio nekako spor. Jedne je večeri moj kolega Komar rekao “Kad tad cu kupiti Yamahu V-max, to je motor za cijeli život”. Moram priznati da me zaintrigirao – nadodaje Rakela i nastavlja – Počeo sam se podrobnije raspitivati i nije prošlo dugo vremena da sebi postavim novi cilj, koji je naravno bio V-max.

U to vrijeme, V-max je bio najskuplji motocikl u Hrvatskoj. Vozili su ga poznati pustolov Željko Malnar i braća Šarinići koji su u to vrijeme putovali i pisali putopise koje je i sam pratio kao i većina motorista u našoj zemlji. Znao je kako će morati raditi više za skupiti dovoljno sredstava da bi kupio željeni motor.

– Radio sam  po 12 sati dnevno, bez slobodnog dana. U Mississippiju matineja od 18- do 22 sata, disko večer od 22 do 4 sata i onda u klubu Shakespeare techno večer od 4 do 6 ujutro. Sjećam se često sam dolazio kući krvavih tenisica i šaka.  Bilo je to vrijeme kada se baš mnogo tuklo, prije tuširanja prao sam ruke i često sam sebi govorio: “Pa radim li u mesnici ili diskoteci? – opisuje nam Rakela radne večeri u kojima je nelagoda i brutalnost visila u zraku.

– Krajem 1997. napokon sam skupio novac, prodao Viraga i s prijateljom Vladom sjeo na autobus s kacigom pod ruku, te smo otputovali u Zagreb po najskuplji kod nas dostupni moticikl tada. Cijena mu je bila 18.000 maraka, ja sam imao 15.000, a moj kolega Dražen Burić mi je posudio 1000. Mario Šarinić je ispao gentleman i kad me vidio da nemam ni 19 godina, a  kupujem takav motor pa je spustio cijenu za 2000 maraka. Isto tako, bio je pilot pokojnog predsjednika Tuđmana Sjećam se kad smo došli u zagrebačku četvrt Peščenicu motor je bio parkiran u auto praonici “Hambi” gdje je tada bilo glavno okupljalište ekipe pustolova Malnara. U kafiću su sjedili Hambi, Malnar i još nekakvi lokalni likovi, sjećam se Malnar me upitao:

– Čuj mali, znaš da ovakav motor voze samo najbogatije njuške u Kanadi?

Odgovorim da ne znam, no on je ustrajao:

– A, znaš zakaj?

– Ne znam, odvratim još jedno prije nego li je objasnio:

– To je Yamaha V-max Black max, za kanadsko tržište, otvorena verzija sa 145 ks, jedina koja ima auspuh 4u1 i sportsku elektroniku, sportski filter i sportske šprice. Ta mrcina ima 160ks i s tim motorom je statistički zabilježen najveći postotak smrtnosti. Zbog toga ima i jako skupo osiguranje, pa ovu Yamahu voze bogataši. Sirotinja ne može platiti osiguranje, a ti mi i ne izgledaš kao neki “buđa”, pa budi oprezan – završio je Malnar.

Samo sam ga mrko pogledao jer kao redar na vratima sam naučio da je mrki pogled bitan. Shvatio sam Malnara kao da me podcjenjuje, a ostali su se posprdno smijali. U tom trenutku je ušao Mario. Upoznali smo se, odveo me do motora i na prvi pogled mi motor i nije izgledao nešto opasan.

– Je li brz?, upitam konačno i ja nešto.

– Pitaš krivu osobu, ja svaki dan idem avionom preko 300 km/h, odgovori uvjerljivo o relativnosti pojma brzine.

– Dobar je, ali sad cijela Malnarova ekipa, Malnar, moj brat i ja uzimamo Hondu XX. To je sad najbrži serijski motor  na svijetu – iznosio je Mario svoje razloge prodaje Yamahe. No, zanimalo me samo kako što prije riješiti papire i platiti motor. Kad je sve bilo riješeno, Mario nas je uspio bocnuti još jednom:

– Dečki ak’ stignete u Split javite se! Pametno!.

Pomislio sam kako se ovi stalno sprdaju, a da su u Mississippiju već bi dobili po glavu i pitali, “dečki tko je ugasio svjetlo'”.

Prvi veći sudar

Lagano sam izašao iz Zagreba, međutim čim sam se dohvatio auto puta mislio sam ga stisnuti do kraja. Ali već na 220 km/h malo me je počelo biti strah, a kad to osjetim želim ga pobijediti i zapocinje glupost, ali u njoj me prekida moj prijatelj i suputnik Vlado koji je sjedio straga. Snažno  me stisnuo  i počeo se nekako ritati. Sigurno smo stigli u Split nešto manjom brzinom te sam se ponosno javio Šariniću, neka društvo iz Hambija zna.“ – dovršava priču svog susreta s poznatim avanturistom i njegovo bockanje.

Prvi veći sudar doživio je već nakon par mjeseci te iste 1997. godine. S prijateljem se vraćao sa splitske Rive kroz Marjanski tunel i jedan motorist je stao do njega na semaforu te turirao motor. Pomislio sam ovaj zna za moja noćna jurcanja, ali ne dam mu gušta, nisam sam, dvojica smo na motoru i nema smisla da se usred  dana utrkujem. Upali se zeleno i on naglo starta i dođe prije na sljedeći semafor. Tako jos tri semafora, dok mi moj prijatelj Banovac nije dobacio “daj, Rakela stisni Maxa da ga operemo.

To je bio okidač. Kod semafora na predjelu Skalice otvorio je pun gas i prestigao motorista,  kad nakon nekih 400 metara dalje zastoj i kolona, a kamion se okreće.

– Dojurili smo sa nekakvih 140 km/h te sam udario u automobil ispred sebe, on udari drugi automobil ispred sebe i taj drugi udre u još jedno vozilo. Preletio sam preko motora i doslovno ostao na nogama, a Banovac je slomio kuk i ruku, dok su sva tri vozača ozlijedila vratne pršljenove.

Prometna, lančani sudar tri automobila i jedan motor, četvero ozlijeđenih, pet ambulantnih kola, sve to par stotina metara od Slobodne Dalmacije, čiji su to novinari sve fotografirali i tada je prvi put izašao u novinama. U tom kršu i metežu usred grada prilazi mu vozač motora kojeg je turirao tri semafora prije i pita “jesi li dobro, treba li kakva pomoć?”. Potom se predstavi: “Ja sam Điđi, prvak hrvatske u moto utrkama, imam i svoj servis ako hoćeš mogu ti odvesti motor u garažu da ti ga popravim”.

– Pomislio sam u sebi “super način kako nalazi mušterije”.  Nije se tu imalo sto za razmišljati poslao sam motor odmah kod njega, dao izjavu policiji, braneći se kako mi je zadnja guma bila izlizana i da se radi nje nisam uspio zaustaviti. Banovac je završio u bolnici, ja kući sav nagruvan. Par mjeseci nakon nastradao je i Mario Šarinić u Zagrebu sa svojim XX-om, mislio sam da će se izvući, ali nakon par dana je podlegao ozljedama – dočarao je Rakela nezgodu s motorom i pogibelj nesretnog Šarinića.

Nedugo potom, Rakela doživljava još jednu nezgodu s motorom u kojoj mu je iskočio zglob, srećom brzo je namješten i oporavak je bio brz. Tad je shvatio kako Yamaha V-max ipak nije za njega, obzirom na brzinu i jačinu motora za njegove godine i neiskustvo. Ipak, strašnu nesreću preživio je kod Muća, na putu za Ljubljanu kamo se zaputio s Rinom, svojim prijateljem koji je išao svojim motorom, gdje je letio preko stotinu metara i srećom izvukao živu glavu.

Dugi pravac preko polja, cesta blago ukošena lijevo i desno, a ispred mene kamion pun vojnika. , Preglednost je bila dobra, vremenski uvjeti odlični, u suprotnom smjeru neko crveno vozilo, ja sam imao dovoljno snage, vremena i prostora za pretjecanje, činilo se rutinska stvar, međutim nije završilo tako.

– Kad sam  krenuo u pretjecanje, vozač automobila iz suprotnog smjera se prestrašio i počeo kočiti. Kako je cesta bila nagnuta prema desno, automobil se počeo zanositi u desnu stranu i čovjek se prepao da će upasti u polje koje je nekakvih metar i po ispod razine ceste. Počeo je skretati lagano ulijevo. Ja sam pretekao kamion ali u mojoj traci se našao crveni mercedes 123, tvrd poput tenka. Udario sam frontalno svojom prednjom lijevom stranom motora u njegovu prednju lijevu stranu automobila. U tom trenutku sam vozio oko 140 km/h, a i on se sigurno kretao nekakvih 60 km/h. Udarac je bio strašan, ja sam odletio u desnu stranu polja i zaustavio se nakon 126 metara, a vozač Mercedesa je slomio svoj sic i izletio na zadnja desna vrata. I on se našao u lijevoj strani polja – opisuje nam Rakela detalje strašne nesreće te nastavlja u istom žaru opisivati posljedice iste.

– Ostao sam pri svijesti. Nažalost, sjećam se udara i kao da sam na moment oglušio, ništa nisam više čuo, a ispred sebe nisam ništa vidio nego nekakav bljesak, padao sam i kotrljao se kao u nekom usporenom filmu. Kad sam se zaustavio, prvo sam se borio za zrak, jer mi je puklo osam rebara i udarac mi je izbio sav zrak iz pluća. Kad sam udahnuo, prvo sam počeo pljuckati zemlju iz usta je su mi sunčane naočale prilikom sudara probile vizir od kacige i izletjele, poslije mi je doktor rekao da sam imao sreće da mi oči nisu ispale koliki je to bio pritisak prilikom udara.

Nakon pljuvanja zemlje iz usta, primijetio je da mu je desna ruka puno duža od lijeve, ispala  je iz ramena, a u tom trenutku je samo provjeravao štetu, jer u prvi tren ga ništa nije bolilo od šoka. Nakon par sekundi se pokušao podići da vidi što je s motorkotačem, međutim, nije mogao. Lijeva noga je bila lagana i utrnuta, a ubrzo je vidio razlog zašto ne može ustati.

“Pusti nogu, treba tebe spasiti”

– Noga je bila smotana u bedru i kad bih je pokušao podignuti dizala bi se samo polovica kosti u bedru, dok su mi prsti noge bili jako blizu lijeve strane glave, a iz potkoljenice mi je kost probila kožne hlače te je virila vani. Pomislio sam u tom trenutku da ću se onesvijestiti, ali nikako nisam gubio svijest. Došli su vojnici iz kamiona oko mene, da vide kako mi mogu pomoći. Prvoga kojega sam vidio zamolio sam ga da mi vrati nogu, ali na moje iznenađenje pozlilo mu je, pa se on onesvijestio. Nakon nekog vremena stigao je i Rino kojemu je trebalo vremena da shvati da me nema u retrovizoru. On je bio cijeli blijed kad me ugledao, poslije mi je priznao da je i on bio par dana pod temperaturom od šoka.

– Ubrzo su krenuli i bolovi, ne mogu to opisati, stigla je i prva pomoć ali nisu mogli doći po mene, jer sam bio u uzoranom polju. Stavili su pod mene šatorsko krilo i nosili me do vozila  prve pomoći. Držao sam cijelim putem medicinsku sestru za ruku i kad sam je upitao “Hoćete li mi spasiti nogu”, odgovorila je “Pusti nogu, treba tebe spasiti” – prepričao je skoro u jednom dahu.

– Vozač Mercedesa je isto bio u ambulantnim kolima i on je ležao na podu vozila dok sam ja ležao na krevetu. Molio sam Boga da se onesvijestim, no i dalje sam ostajao pri svijesti. Ležao sam na hitnom kirurškom prijemu i stalno su me pitali JMBG i ime i prezime, a nakon petog puta kad me pitala sestra rekao sam joj da je dosadna sa istim pitanjima, na to me je potapšala po ramenu i recitirala refren tada hit pjesme Jelene Rozge “živi, živi, živi se s tobom ili bez tebe” – kroz smijeh je Rakela pripovjedio događaj, vraćajući se opet na refren.

Uskoro je slijedila operacija i popis nastalih lomova i iščašenja, prijelom 8 rebara, 3 lijeva i 5 desnih, 2 prijeloma zdjelice stidne kosti, luksacija desnog ramena, prijelom bedrene kosti, višestruki prijelom potkoljenice fibule i komplicirani vanjski prijelom lijeve potkoljenice tibije. Sve ukupno oko 28 prijeloma, nakon čega je slijedio dug i mučan oporavak.

– Sve u svemu skrpali su me, izgledalo je sve super, dok se nisam jednu večer počeo gušiti, a srećom, tu je večer bila dežurna doktorica Rodin koja je rekla „ovo je meni sumnjivo, hajmo mu slikat pluća“ i tad je vidjela da imam plućnu emboliju. Bile su jako male šanse da se izvučem, prebacili su me na odjel  kirurškog šoka gdje sam pri svijesti čuo sestru kako komentira „Ajme meni ovaj ima puls ka u tića“. U pozadini je svirala glazba s radija i taman je pjevala Jelena Rozga onaj refren „živi, živi, živi se, nije lako mora se, s tobom ili bez tebe“.“.

Šezdeset dana spavao je na leđima i kad ga je fizioterapeut prvi put okrenula na bok, od sreće je plakao dvadeset minuta, kaže nam. Dvadeseti rođendan je proslavio u kolicima, a otac ga je ‘utješio’ rekavši mu “Đava ti odnija motor, sad nemaš ni motora ni zdravlja”, a kaže kako je malo surova utjeha al ipak… Godinu dana nosio je fiksatore, a kad ih je skinuo opet je morao na operaciju jer se stvorio lažni zglob tako da je po sredini lijeve potkoljenice imao još “jedno koljeno”.

Japanska poslovica i otvaranje firme

Operacija, stavljanje pločica i nakon godine dana ponovno skidanje, rezime nesreće su 4 operacije i 2 godine patnje. Očito je bilo kako nije bio sposoban za tuču i da radi kao redar na vratima, bilo mu je teško s time se pomiriti. Pročitao sam 1999. jednu knjigu u kojoj je citirana japanska poslovica “ako nisi jak, budi pametan”.

– To mi je dalo ideju da otvorim firmu, što sam i napravio te sa 23 godine pokrenuo zaštitarsku tvrtku Protector-Rakela kd. U početku sam bio samo ja zaposlen, a u 2002. godini držim osiguranje svih jačih diskoteka u Splitu i pokrećem projekt gdje svi kafići plaćaju nekakav mali paušal i mi šaljemo našu interventnu ekipu zaštitara da rješavaju problem ukoliko je to potrebno, svake noći od 22 do 4 sata. Kako sam obećao Bogu da neću voziti motor pokušao sam sreću pronaći u autu. Kupio sam 2001. sa samo  25 godina Mercedes S 350 TD i bio jako ponosan na to, bilo ih je samo par u gradu, sav sam novac uložio u njega, tako da nisam imao ni za kasko osiguranje. Nekome se nije svidio moj poslovni uspjeh i taj netko mi je odlučio napakostiti – nastavlja Rakela, ističući nove teške životne probleme u novom početku.

– Zapalili su mi vozilo u rujnu 2003., izgorio je u potpunosti, sve noćne poslove sam izgubio, opet sam bio na dnu, po drugi put. Nisam se predavao nego radio dalje. Te 2003. mi umire majka, a otac, brat i ja ostajemo potpuno izgubljeni oko takozvanih ženskih poslova. Nekako se ipak snalazimo, no otac teško oboli i postane invalid osuđen na život u kolicima. Brat jednog dana nestane, javi mi se tek nakon 6 mjeseci da je potpisao četverogodišnji ugovor s Legijom stranaca i da se sad zove Yasko Raić a ne kao dosad Ante Rakela.

– Brzo mi se približava 30. rođendan i htio bih sebe počastiti s nekim motorom. Istraživao sam mjesecima i odlučio želim putovati po svijetu motorom, a za takvu avanturu idealan mi se učinio BMW GS 1200 Adventure koji je tek izašao na tržište. No prije nego li ga kupim otišao sam popričati sa svojim svećenikom don Štefom. Objasnio sam mu što sam proživio i kako sam obećao Bogu da neću više sjesti na motor i on mi je dao blagoslov da mogu uzeti motor, da sam tad bio dosta mlad, da sam izučio školu i shvatio da moram biti oprezniji te da se ne može uspoređivati razmišljanje 20-godišnjaka s 30-godišnjakom – mirno će Rakela ne skrivajući zadovoljstvo što ne krši dano obećanje, a uz blagoslov don Štefa.

Naručio je BMW GS 1200 ADVENTURE. Platio ga unaprijed i čekao ga 6 mjeseci, ovaj motor je trebao biti izložen po prvi puta na sajmu u Zagrebu, jer je tek izašao i Rakela se sjeća kako je gospodin Ruski iz “BMW Tomić” ponudio 2000 eura manju cijenu samo da im dopusti da bude 10 dana izložen na sajmu, ali nije pristao.

– Predigao sam motor 1.4. 2006. i moj prijatelj Amigo i ja smo išli u Zagreb na njegovoj hondi XX po mog GS-a. Kad sam ga vozio iz Zagreba prema Splitu cestom preko Plitvica, prvi put sam nakon prometne nesreće od 1.9. 98 osjetio da živim život punim plućima, a avantura s BMW-ovim Adventureom je tada tek počela – ponosno završava Rakela nakon impozantnih početaka i padova koji su ga lomili, ali ne i spriječili u izvršavanje svojih ciljeva, zahvaljujući kojim imamo danas i prekrasne putopise iz kojih možemo mnogo naučiti.

Sve ovo, bio je tek uvod u pustolovine u koje će nas povesti kroz priče pune motorističke strasti, dalekih krajeva, izazova putovanja i zadovoljstva s prijeđenih 300,000 kilometara.