Svetkovina Svih svetih i Dušni dan

Na svetkovinu Svih svetih
Crkva slavi mnoštvo svoje djece, sinova i kćeri, koji su stigli do cilja: do
punine života u Bogu. Tijekom povijesti Crkva je tek manji broj svoje djece
kanonizirala, tj. proglasila blaženima i svetima kako bi ih stavila kao primjer
i uzor svojoj putujućoj djeci. Promatrajući primjer svoje proslavljene braće i
sestara koji su stigli do cilja koji je pred nama osjećamo se ohrabreni u svome
nastojanju da živimo kao djeca Božja. Poput njih i mi, putnici, kroz tegobe, napore i križeve vlastitih života želimo živjeti
vlastitu vjernost prema Bogu i braći i sestrama. I baš poput njih, svih svetih,
želimo usprkos vlastitim slabostima živjeti istinski kršćanski život, ljubeći
Boga iznad svega, a bližnje kao sebe same. Pogled na našu proslavljenu braću i
sestre u nebu kaže nam kako je to moguće putovima ovoga svijeta hoditi i
živjeti kao Božje dijete koje kao temeljni zakon vlastita življenja uzima
krepost ljubavi.

Svetkovina Svih svetih nam poručuje kako nemamo trajan
dom ovdje dolje na zemlji, nego da je naša istinska domovina na nebesima; ondje
je naš dom, naša Obećana zemlja, cilj našega putovanja, našega životnog
hodočašća. Sveci su dio Crkve, dio Tijela čiji smo i mi udovi, dio koji je
postigao ono čemu se mi nadamo. No, baš poput nas i oni su morali proći kroz
broje životne tegobe i nevolje, kušnje i napasti, kako bi stigli do cilja te
zaslužili biti ovjenčani neraspadljivim vijencem života vječnoga. Nisu stigli
do cilja jer nisu padali, jer nisu griješili, nego su stigli jer su znali
poslije pada ustati te naprijed krenuti, kajući se za vlastite padove te se
uzdajući u veliko Božje milosrđe. Po ulasku u Obećanu zemlju, u puninu života
koji Bog obećava onima koji mu vjerni ostaju usprkos svim kušnjama i nevoljama,
sveci nisu zauzeli svoj oblačić s kojega promatraju Božje lice, zadovoljni
nagradom koju su postigli. Ušavši u puninu Božjeg života, a to nije drugo doli
punina Božje ljubavi, sveci su nastavili činiti ono što su znali najbolje za
vrijeme svoga zemaljskog života, a to je ljubiti. Sada, u Bogu, njihova je
ljubav postala još čišća, još sveobuhvatnija, još žarča nego dok su živjeli na
zemlji. A mi, putnici, objekt smo njihove ljubavi, njihove brige i
zabrinutosti, jer nas žele vidjeti uz sebe, u punini života u Bogu. Zato smo im
zahvalni, zato ih častimo te im molitve upućujemo.

Mnoštvo svih svetih koje nam svetkovina u njihovu čast
stavlja pred oči također je podsjećanje i poziv svakome kršćaninu kako se poziv
na svetost odnosi na svu Božju djecu, a ne samo na neke izabrane. Među svecima
u nebu nalazimo svete apostole i evanđeliste, potom svete mučenike i mučenice,
svete biskupe i učitelje, djevice i isposnike, očeve i majke. Među svecima
nalazimo svece i svetice koji su se za života posvetili vršeći najrazličitija zanimanja:
nalazimo učitelje, liječnike, obrtnike, vojnike, redovnike i redovnice,
svećenike, biskupe i pape. Ukratko, nema zanimanja koje nije pogodno za postati
svet. Bog želi da sva njegova djeca, štoviše da čitavo čovječanstvo kroz sve
vjekove dođe do punine života koji je njemu vlastit, a koji želi podijeliti s
nama. Naše konačno spasenje, naš dolazak u Očev dom, nije samo Božja želja,
nego se je naš Otac nebeski potrudio da nam za naše putovanje prema Obećanoj
zemlji priskrbi sva potrebna sredstva kako ne bismo sustali, kako ne bismo
zalutati i od cilj odlutali. Otac naš nebeski poslao je svoga jedinorođenoga
Sina koji je postao naš Put, Istina i Život (usp. Iv 14, 6). On je naš
najsigurniji put, a ujedno i vodič prema Očevu domu, jer nitko ne može doći Ocu
osim po njemu. Sveci nam poručuju da se baš poput njih i mi s Kristom tako i
toliko povežemo da nas ništa od njega ne rastavi, da ne dopustimo da se jedna
stvorena stvarnost ispriječi između njega i nas. Jer ako njega izgubimo, ako od
njega odlutamo, izgubili smo sebe i svoje vječno spasenje. U svakom životnom
zvanju, zanimanju i poslanju svatko je pozvan s Kristom se sjediniti, s Kristom
na slavu Boga Oca živjeti te s Kristom jednog dana u Očev dom stići i nagradu
života vječnoga primiti. A ta je nagrada dijelom već sada udijeljena onima koji
srce otvaraju ljubavi, onima koji istinski znaju ljubiti po primjeru Isusa
Krista i njegovih svetaca i svetica. Srce ispunjeno ljubavlju prema Bogu i
bližnjemu postaje raj, postaje nebo na zemlji, a postaje tako jer je u njemu
prisutan sam Krist i njegov Duh Sveti.

Upravo na tu istinu našega kršćanskog života lako
zaboravimo. Previše usmjereni prema zemlji i njezinim vrijednostima lako
zaboravimo na nebo. Istina je da nas Gospodin Bog poziva i šalje da preobrazimo
lice zemlje, da svojim djelovanjem i življenjem uprisutnimo Krista i njegovo
spasenje u svoj prostor i vrijeme, ali je također istina da ova zemlja nije naš
konačni cilj. Na zemlji smo putnici i prognanici; na njoj nemamo trajnog
boravka. Valja nam se truditi preobražavati lice zemlje svim svojim snagama,
jer preobražavajući zemlju u biti preobražavamo vlastito srce koje postaje šire
i veće. Da, o srcu je riječ; uvijek je srce u pitanju. Pogled na svete u nebu
uči nas kako na kraju krajeva jedino što ostaje jest naše srce pred Bogom i
njegovim pogledom kojemu ništa ne može izbjeći. Sveci nas uče kako se između
Boga i našega srca ništa ne smije ubaciti, a tako se lako dogodi da kakva
stvorena stvarnost zauzme cijelo naše srce. Isus upozorava kako je srce ondje
gdje je blago. Sveci nam poručuju da izaberemo Boga kao najveće blago vlastitog
života te da sve drugo podredimo tome prvome.

Dan poslije svetkovine Svih svetih crkva slavi Dušni dan,
tj. dan kada se spominjemo naših pokojnika koji su prešli prag smrti, a još
nisu ušli u puninu života u Bogu. Oni su spašeni i sigurni, premda još ne u
punini života kojeg uživaju sveci. Tu će tek stići i to po našim molitvama i
djelima ljubavi, budući da za sebe ne mogu ništa učiniti; zemaljski je život
vrijeme rasta i sazrijevanja, vrijeme borbe i zasluga. No, ako ne mogu učiniti
ništa za sebe, mogu za nas; za nas mole te nas prate na našim životnim putovima
poput anđela čuvara; ne u intenzitetu kakav je kod svetaca, ali su ipak uz nas
svojom molitvom i zagovorom. Mi im dugujemo molitvu, ne samo jer su naši preci,
nego i pomoćnici i zagovornici na našem putu spasenja. Zato, pokoj vječni daruj
im, Gospodine. Svima, osobito poginulim hrvatskim braniteljima.