Splitski fotograf Ivan Gudić: Moja prva samostalna izložba posvećena je djeci s Downovim sindromom

Za dvadesetogodišnjeg modnog fotografa
Ivana Gudića sve se više trgaju hrvatski modni dizajneri koji za
svoje kampanje traže svježinu i novu energiju. Talentirani
Splićanin se fotografijom bavi tek četiri godine, a njegove
eksponati se mogu vidjeti na stranicama talijanskog Vogue-a i
britanskog deFUZE-a. Ivan je završio srednju Turističku školu, a
uskoro namjerava upisati Umjetničku akademiju. Ovog petka Ivan će
predstaviti svoju prvu samostalnu izložbu koju je posvetio djeci s
Down sindromom te na taj način pokazati ljudima kako poremećaj ne
treba biti životna prepreka. Slobodno vrijeme najviše voli
provoditi sa svojim psom i nećakinjom Lorenom.  

Fotografijom se bavite pune četiri
godine, što Vas je privuklo da počnete gledati svijet iza
objektiva?

Krenuo sam sa svojih 16 godina iz čiste
želje da fotografiram prijatelje, obitelj, prirodu… Svoje sam
fotografije postavio na Facebook i polako su mi počeli dolaziti prvi
upiti za suradnje. Nekako sam od samog početka se najviše
orijentirao na modnu fotografiju. Volim kombinaciju modela i
dizajnera, volim njihovu međusobnu igru i usklađivanje. Osjetio sam
poziv prema modi upravo kroz fotografiju. Počeo sam čitati modne
časopise i tako ulazio u taj svijet. No svakako mi nije bilo lako.

Što je bilo najteže?

Bio sam toliko mlad, mislim i sad sam,
ali ja sam na samom početku ipak bio maloljetan i početnik. Nije
bilo lako prilaziti kreatorima, frizerima i šminkerima te im nuditi
svoje ideje. Bilo me dosta sram, ali sam se nekako suočavao sa
svojim strahovima i tako ih usputno pobjeđivao.

Vaše fotografije su objavili
utjecajni modni časopisi kao što su talijanski Vogue, odnosno
britanski magazin deFUZE.

Ja sam došao na stranicu talijanskog
Vogue-a gdje se mogu postaviti autorske fotografije koje će ti oni
odobriti ili ne odobriti. Meni su odobrili što mi je bio veliki šok,
a evo do danas ih je sada već objavljeno skoro 25. Tako da modni
zaljubljenici mogu čitajući njihov web naletjeti na moju
fotografiju. Mislim da je to odlično za mene kao mladog fotografa
jer svaka objava mi donosi dosta posla stoga je vrlo bitno biti
prisutan i aktivan.

Čime ste osvojili modne urednike
koji objavljuju Vaše fotografije?

Mislim da imam dosta prepoznatljiv
stil.

Koji je to stil?

Koristim minimalno photoshop, volim
isticati ljudske mane kao što su pjegice ili razdvojeni zubi. Ne
volim savršenu ljepotu, volim prirodnost. Mislim da sam ipak malo
drukčiji od drugih. No zapravo mi je teško odgovoriti na to pitanje
jer ne znam kako bih taj svoj stil nazvao. Inače mi je strast raditi
kao lokacijski skaut tako da tražim atraktivne lokacije po
dalmatinskoj zagori. Tako sam radio snimanja po Biskom gdje sam
pronašao do sada neviđene lokacije. Također izrazito cijenim crno
– bijeli stil fotografije, smatram da njime mogu puno bolje
prenijeti emocije na fotografiji

S kim ste do sada surađivali?

S Monikom Sablić, Arileom, Karin
Design,Darijom Mravak, Modni atelje Deni, zatim s Ivanom Mravak, Anom
Bogdan, Pavlom Aleksić i Krunom Jendrijevom…

Koliko Vas privlači inozemstvo?

Pa za sada i ne baš, ja sam više đir
„splitsko stanje uma“. Mlad sam, stignem još težiti tako
velikim uspjehom.

Koliko su kontakti važni u tom
poslu?

Bez kontakata ne možeš ništa. Do
poslovnog subjekta ne možeš doći nikako osim preko preporuke. Meni
je sad odlično jer mi se dosta kreatora javlja i nudi suradnju, ali
trnovit je put do uspjeha.

Je li Vam teško naći suradnike za
snimanja, kao što su kvalitetni frizeri, šminkeri i modeli?

Pa to mi je uvijek teško. Danas ih ima
sve više i više, ali su rijetki oni koji znaju raditi. To su barem
moja iskustva. Volim raditi s profesionalnim manekenkama koje znaju
raditi svoj posao i koje znaju prenijeti više emocija, zapravo s
onima oko kojih se ja ne trebam puno baviti. Više vjerujem onima
koji rade kao modeli nego onima „koji se žele time baviti“.

Koliko ima takvih „koji se žele
baviti“?

Pa ima ih poprilično, a danas općenito
ima puno ljudi koji žele raditi bilo što u modnom svijetu i
prezentiraju se kao veliki. Danas se trebaš puno truditi i paralelno
puno raditi.

Kakva su Vaša iskustva sa
splitskim, a kakva sa zagrebačkim manekenkama? Je li velika razlika?

Pa ima prelijepih djevojaka u Splitu i
Zagrebu. Samo je problem što u Splitu nema uopće pravih agencija,
ja uglavnom surađujem s Talia Models, Relatum Models, Sonic Models…

Kako gledate na trend premršavih
djevojaka?

Treba imati granicu. No meni odgovara
svaka koja odgovara svim zahtjevima mode. Trenutno su u trendu mršava
pa mi to odgovara.

Iako Vam je moda najveća
preokupacija, ipak ste se odlučili za svoju prvu samostalnu izložbu
napraviti humanitarnu priču u suradnji s Udrugom za sindrom Down-21
pod nazivom “Faces of Angels” (Lica anđela).

Riječ je o udruzi u kojoj ja
volontiram već dvije godine i od prvog ulaska kroz njihova vrata svi
su mi trčali u zagrljaj. Oni te toliko grle i ljube da se to ne može
nigdje osjetiti. Promatrajući njih sam osjetio inspiraciju, ta djeca
su zaslužila da moja prva izložba bude posvećena upravo njima.
Izložbu ću službeno otvoriti ovog petka, 18.ožujka, u
Sveučilišnoj knjižnici. Naravno, svi su pozvani.

Koliko je trajao proces?

Uz pomoć članova iz Udruge, projekt
smo realizirali u zadnjih pola godine. Djeca su cijelu priču odlično
prihvatila, njima barem to nije bio problem jer oni kada vide aparat
odmah se nasmiješe. Bilo mi je lakše nego s modelima. Cilj mi je
educirati ljude o Down sindromu i pokazati da poremećaj ne treba
biti prepreka u životu. Zapravo mi je najteže pao organizacijski
dio samog otvaranja izložbe, ali pomogli su mi neki suradnici pa je
bilo malo lakše.

Imate li namjeru u skoroj budućnosti
izložiti modne fotografije?

To će biti uskoro, nadam se. Možda
čak i do ljeta. Nakon prve izložbe imam neke dogovorene angažmane,
a paralelno mi kreću pripreme za maturu jer sam odlučio upisati
Umjetničku akademiju.