Atmosfera pred veliku feštu: Kako se Sinjani pripremaju za 300. Alku?

Prvi dio mjeseca kolovoza uvijek je predviđen za Alku koja
je već 300. godinu ponos i radost sinjskog kraja. Unutar starih zidina Alkarskih
dvora, povodom jubileja, otvoren je Muzej Sinjske alke, jednog od najvećih i
najmodernijih muzeja u Hrvatskoj. Svi s nestrpljenjem čekaju da vidje stalni
postav koji će prikazati povijest Alke, Sinja te tumačiti uloge svih sudionika
Alke, njihovih odora i oružja. Šetajući gradom naišli smo na ponosne građane koji
u društvu susjeda i prijatelja ispijaju kavu i predviđaju ovogodišnjeg
pobjednika. Žena je u centru grada bilo manje nego muškaraca jer po tradiciji
žene u to doba godine pripremaju kuću i kuhaju kao za kakvu svadbu, a iz
sinjske kuće nitko ne smije otići nezadovoljan, gladan i ne daj Bože žedan.
Ulaznica za Alku službeno nema stoga djelić 
atmosfere viteške igre mogao se dobiti na probama u proteklim danima.

U nastavku tekst pročitajte kako se građani Sinja pripremaju
za najveću feštu u svom gradu do sada.

Nives Talaja – Naravno
da je lijepo kada je Alka, dođu roditeljima prijatelji i bude puna kuća. Na
Alci sam bila samo jednom, gledam je na televiziji jer se teško dolazi do
ulaznica. Nemamo veza po gradu pa ne možemo doći do njih. Biti Alkar je velika
čast njihovim obiteljima, ali i nama Sinjanima općenito.

Mile Jagnić – Svaki
dan dolazim gledati probe i uživam u tome. U tome sam cijeli život, bio sam
sudionik punih 25 godina. Sad više nisam jer je došlo do smjene generacija, ali
meni je to obiteljski jer mi je bio djed, otac, ja i sada mi je sin. Žene se
izmuče spremati spizu, ali takvi su dani i treba to izdržati. Neke prijatelje
pozovemo na Alku, neke na Veliku Gospu, ne možemo svih smjestiti jedan dan.

Josip Joko Joža Runje
– Tko god svrati u Sinj taj će imati što pojesti i popiti, bit će
dobrodošao u svaku kuću i ako nije pozvan. To je tako u cetinskoj krajini i
Sinju, pa i ako dođe od prijatelja prijatelj on će biti počašćen i nema brige.
Ove godine slavimo 300. obljetnicu, a da se održava na Marakani bilo bi malo
koliko je ljudi zainteresirano da dođe na ovu Alku. Karata više nema.

Slavko Župa – Moj
sin je pripravnik u Alci tako da se svake godine organiziramo da dočekamo
prijatelje i da se družimo. U prošla vremena je bilo jako teško zbog prijevoza
na Alku, ja sam inače iz Trilja, trebalo se ići pješke te naći prenoćište ne bi
li mogao biti dio toga. To je jednom godišnje i to je ponos ovog grada i cijele
cetinske krajine. Mi cijelu godinu živimo Alku.

Zorka Milić – Ja
svaki dan idem gledati Alkare, ja to obožavam. Kad u „sridu“ pogode, ja ustajem
i plješćem. Ja sam rodom inače iz Bosne, a kad sam kao dijete dolazila u Sinj
na Alku onda sam kupovala rekvizite. Sad nekako na Alku gledam ponosnije. Mislim
da bi Alka mogla postati dobar biznis kao i što bi Sinj mogao biti turistički
grad jer on je stari drevni grad.

Tina Romac – U
vrijeme Alke mi idemo na more i mi dolje kuhamo. Bilo mi je drago kad je šušur
oko Alke bio prije 20 godina jer nekako su hodala ljudska bića, a ovo što se
događa s ljudima i s političarima koji tada dolaze mi s nikako ne sviđa. Mi smo
Sinjani inače bili skloni kad je Alka i Velika Gospa bježati iz grada. Naši
djedovi i pradjedovi su ljeti išli u planine, a u rujnu su išli na more. Kad
sam imala 15, 16 godina onda mi je bilo interesantno ostati u gradu, ali je
tada bila bolja atmosfera. Čini mi se da Alka više nema smisla, da svi hodaju
kao mladi zombiji. Alku trebaju činiti ljudi. Ja razmišljam o novcima koji se
tu okreću s državnim firmama, ja sam ipak realna u tome. Mislim da su prošla
vremena s motivom udri brigu na veselje.

Stipe Marendić – Imamo
rođaka koji je u Alci i svake godine idemo k njemu u goste. Čini mi se da je
ove godine ipak nešto veća organizacija nego inače. Uvijek bude nešto novije,
ali ovih godina je nešto više i novaca pa se može i više slaviti. Ovdje je
inače specifično da se gleda u čijoj kući će biti bolji ručak. Lijepo je držati
do tradicije jer tko ne drži do nje znači da nešto s njim nije u redu, ja tako
prebacujem na svoju unučicu i to ide s koljena na koljeno.

Iva Perić – Do
prije 20 godina pripremala sam feštu kod kuće, a otkad radim više to ne mogu.
Malo tko ne radi tko živi u Sinju, uglavnom najviše uživaju oni koji dođu sa
strane. Moram priznati da mi nedostaje odlazak na Alku, ali lijepo je vidjeti
kako grad živi s Alkom.

Ivan Cvrlje – Alku
dočekujemo s ponosom i radošću, imamo svečaniji ručak no inače. Dođu nam
prijatelji iz Njemačke i Zagreba, a nakon ručka odemo na Alku. Svoju ljubav
prema tradiciji sam prenio i na svoju djecu, imamo i susjeda Alkara pa smo
ponosni na njega i ostale Alkare.