Ozonski omotač igra ključnu ulogu u Zemljinoj klimi, a bez
njega bi naš planet bio 3,5 stupnja Kelvina hladniji. Različite mehanizmi
pridonose stabilizaciji i određivanju prosječne temperature Zemlje. U
pojednostavljenom scenariju, zračenje sa Sunca dopire do Zemlje, pri čemu se
dio reflektira od gornje atmosfere, a ostatak putuje prema tlu. To zračenje
djelomično apsorbiraju zrak i tlo. Preostalo zračenje reflektira se od Zemljine
površine, a većina bježi natrag u svemir, dok dio ponovno apsorbira
atmosfera, stvarajući efekt staklenika koji zagrijava površinu planeta, prenosi Dnevnik.hr
No, takvo objašnjenje ipak je previše pojednostavljeno.
Stvarna temperatura i klima na Zemlji ovise o više čimbenika, uključujući
sastav atmosfere, sustave oceanske i atmosferske cirkulacije i još mnogo toga.
Unatoč kritičnoj ulozi ozonskog omotača u blokiranju štetnog
ultraljubičastog zračenja Sunca, većina klimatskih modela zanemarila je njegov
utjecaj.
Nedavni znanstveni rad, objavljen na repozitoriju za pretisak arXiv,
bavi se proučavanjem utjecaja ozonskog omotača na Zemljinu klimu. Ozon nije
uvijek bio prisutan u našoj atmosferi i tek se relativno nedavno razvio do
značajnih razina. Dok molekularni kisik u atmosferi ima minimalan učinak na
klimu, ozonski omotač igra značajnu ulogu.
Znanstvenici su proveli simulacije Zemljine klime,
mijenjajući količinu ozona u gornjoj atmosferi i promatrajući temperaturu
ravnoteže. Otkrili su da prisutnost ozona ima učinak zagrijavanja na površinske
temperature, povećavajući prosječnu površinsku temperaturu za otprilike 3,5
Kelvina. Nestanak ozonskog omotača, bilo zbog ljudskih aktivnosti ili drugih
uzroka, imao bi katastrofalne posljedice za našu klimu.
Primarna posljedica nedostatka ozona bila bi hlađenje
gornjeg sloja stratosfere. Hladniji zrak ne može zadržati toliko vlage, što
onda rezultira i sušom stratosferom. Vodena para je važan staklenički plin, pa
bi njezin nedostatak umanjio ukupni učinak staklenika na Zemlji.
Osim temperaturnih promjena, nedostatak ozona
značajno bi utjecao na klimu. Nedostatak ozona i naknadno hlađenje
stratosfere poremetilo bi stvaranje oblaka u tom sloju. Zbog toga bi se oblaci
primarno pojavljivali na nižim i višim nadmorskim visinama.
Nadalje, neke mlazne struje u blizini ekvatora bi ojačale,
dok bi druge u blizini polova oslabile. Ove bi promjene imale duboke učinke na
sezonske vremenske obrasce na svim geografskim širinama.
Navedeno istraživanje zapravo naglašava da svaka komponenta
Zemljine atmosfere igra vitalnu ulogu u složenom sustavu koji upravlja klimom
na našem planetu.