Mi rođeni i odrasli uz more sa čuđenjem znamo promatrati kontinentalce kada dođu na ljetovanje. Oni se ponašaju ili preoprezno, pa se osiguravaju na stotine nevjerojatnih načina ili pak priđu moru neodgovorno i bez respekta, pa nastradaju. Ljudi koji žive uz more ili od mora znaju da se more mora poštivati i da je to jedini ispravan način kako se odnositi prema moru.
A voda je sastavni i neizostavni dio našeg života.
Taži nam žeđ, pere nas, plovimo morima, lovimo ribu, a na koncu konca najveći dio našeg tijela jest voda. Voda je izvor života, ali kada nastupi oluja onda su naši životi od te iste vode ugroženi.
U današnje doba ima jako mnogo nemirnih ljudi, ljudi u jurnjavi, prestrašenih ljudi, ljudi koji su čitav svoj život kao u nekom bijegu. Poznate ulice kojima svakodnevno prolazimo od jednom imaju svoje fasade koje nismo do tada zamjećivali jer – žurimo. Detalji nas oduševljavaju i divimo se svemu što je čovjek mogao postići i što čini da bi uljepšao ovaj svijet.
Naravno da danas nitko neće napisati roman ni snimiti film o običnom čovjeku koji živi svoje „Noine dane“, koji kuha, pere, pegla, koji odgaja djecu, koji brine da note ostanu u pravim tračnicama, koji ustaje rano i liježe kasno, ali Nenad Vilović sve je to. Nenu ukratko predstave kao jednog od naših najuglednijih skladatelja i producenata, a iza vrata studija u Ljubićevoj ulici krije se priča o čovjeku koji je prvo slijedio roditelje jer je majka svirala violinu, a otac violinu pa je Neno svirao – violinu dok “vojska vršnjaka” nije u kutiji od violine iskonstruirala Beethovena. Da, dobro ste pročitali.
– U trećem razredu osnovne škole upisao sam violinu u glazbenoj školi u Splitu, i vjerovali ili ne, na solfeggiu je sa mnom sjedio Oliver Dragojević. Već smo se tada sretali, a kasnije, i u srednjoj glazbenoj školi gdje smo obojica svirali klarinet kod istoga profesora. Znali smo se naći prije sata, on bi sjeo za klavir, a ja bih uzeo klarinet, i onda bismo svirali stare evergreene kao što su Over the rainbow ili, primjerice, Blue moon. I tako, drugi korak bile su brojne grupe. Sjećam se da bih se kao dijete vraćao iz glazbene škole s violinom koja je bila u crnoj kutiji, i u blizini kuće vršnjaci su me počeli zafrkavati vičući „Beethoven, Beethoven“ što mi se nikako nije sviđalo. I došao sam doma svojima i rekao da mi je dosta violine. Tada sam prešao na klarinet. Prve svirke bile su u grupi “Mladi batali”. Kupio sam i saksofon, a i gitaru sam dosta svirao.
A zašto početak teksta opijen šumom mora i valovima koji nose sreću kao prije?
– Za mene su sve pjesme kao djeca. Sentimentalno sam vezan uz svaku. Nekako mi se čini da su mi uvijek značajnije pjesme koje su ljudima poznatije, koje su pobijedile na festivalu, pa mogu izdvojiti “Ništa kontra Splita“, “Di si bija kad je grmilo“, “2002. godine u Splitu“, “Nismo mi bez cilja“, Terezu Kesoviju i “Tajnu života“. To su pjesme koje mi puno znače i koje su postigle veliki uspjeh. Međutim, postoje i pjesme koje nisu napravile veliki uspjeh, a uz koje sam vezan. Jedna od njih je i pjesma “Šumi more”, koja je specifična i koju su izvodili Dubrovački poklisari, pjesma koja je kao himna moru, koja i mene prikazuje u jednom drugom svjetlu koji je bliži stručnjacima i glazbenim urednicima – diže obrve Vilović.
“U stanu sam napravio studio na balkonu…”
A prva mu je uglazbljena pjesma izvedena još 1963. godine, u godinama dok je Vice Vukov pjevao o brodovima, a Bijele strijele govorile o ritmu i želji. A tako mi draga znaj, izgledaš ti, dok sa smiješkom promatraš svijet – u songu Grupe 220.
– Pohađao sam prvi razred Klasične gimnazije Natko Nodilo u Splitu, u kojoj sam oformio i bend pod nazivom “Logaritmi”, i za dan škole smo odsvirali četiri, pet pjesama. Među tim pjesmama bila je i jedna moja koju sam skladao. Spiker je najavio skladbu Nenada Vilovića, i, kako to već biva, nakon te školske priredbe postao sam najpopularniji u gimnaziji, voljeli su me i profesori i učenici. Pjesma je bila instrumentalna, svirao sam je sa klarinetom. Davne 1969. godine bio je moj prvi festivalski izlazak, na Opatijski festival koji je tada bio državni. Moju pjesmu su izvodili Indexi sa Davorinom Popovićem. Već sam i zaboravio na tu pjesmu, ali Siniša Škarica se zainatio i odlučio je pronaći. Tražio ju je u Beogradu, Sarajevu, Zagrebu, a pronašao u Ljubljani. Zašto? Jer je u to vrijeme Orkestar Radio televizije Ljubljana svirao na Festivalu. Pjesmu su snimili i sačuvali, a sada su snimku predali Croatia Recordsu. I nakon toliko godina sada će biti na nosaču zvuka. Interesantna stvar je da je tekst za tu pjesmu napisao Jakša Fiamengo, to je bila prva pjesma koja mu je uglazbljena. Kasnije je Fiamengo znao govoriti da je započeo sa Zdenkom Runjićem, no prema ovome, to nije točno. Prvu pjesmu sam mu ja uglazbio, sudjelovala je na Festivalu u Opatiji i zvala se “U popodnevne sate”.
Još par koraka unatraške, splitski diplomirani inženjer elektrotehnike živio je u Kineskom zidu, a doslovce vrata do njegovih stanovao je Dino Dvornik sa bratom.
– U stanu sam napravio studio na balkonu. Pregradio sam balkon staklenom pregradom, na balkonu su mi bili uređaji, a prijatelji su dolazili snimati u moju spavaću sobu, gdje smo i pjevali i svirali. Sve je bilo dobro dok susjedi nisu poludjeli od buke. Bio je tu i bubanj, i to je treslo da, naravno, drugi nisu mogli spavati ni normalno živjeti. I tako, domislio sam i napravio kabinu u kojoj je bio bubanj, takvu da se vani ništa nije osjetilo, a kako se udarac ne bi prenosio na pod, stavio sam sedam fapovih federa, i onda kada bi bubnjar počeo svirati sve bi se ljuljalo. Ali se snimalo! Sve je bilo dobro dok jednom bubnjar unutar te kabine nije pao u nesvijest zbog nedostatka zraka. I onda sam uzeo usisavač majci i njime dovodio zrak sa balkona direktno u kabinu. Idući problem je bio, naravno, zvuk usisavača koji se čuo na snimci pa smo načinili sklopku koja bi se pritiskom na record usisavač ugasio. Iduće tri minute za vrijeme trajanja snimanja ne bi bilo zraka, ali bilo je izdržljivo – veli Neno.
“Svaka melodija ide na ovaj ritam…”
Epizode s Dvornikom nešto su nezaboravno, vrijedno knjige ili dokumentarca, toliko životno i toliko splitski…
– Dino bi došao u studio i htio bi nešto snimati. Ali, nije znao snimati sam. Ja sam ga malo-pomalo učio, i konačno naučio da zna osnove programiranja. Programirali smo na mali sekvencer. Zatim bih ja otišao u drugu prostoriju raditi na svojim pjesmama, a on bi ostao stvarati svoj ritam. I tako, pogledao sam kroz prozor i vidio ga kako skače, sretan, i viče da je napravio hit. Zatim bi mi ušao kroz vrata, sa rečenicom da dođem poslušati, a ja sam ostao šokiran jer je on imao samo ritam. Ma šta melodija, svaka melodija ide na ovaj ritam, svaka harma ide na ovaj ritam, zar ti to ne čuješ? – tako bi mi nekako odgovorio. Kad bih ga pitao ima li tekst onda bi mi objasnio da će nazvati Gibu i da će na ovaj ritam on napraviti tekst u točno pet minuta. I vidite, tako je Dino shvaćao hit. Njemu je bilo bitno zakopati dobar ritam, a drugo mu nije bilo važno. I kada bi tako zakopao dobar ritam, onda bi bio zadovoljan.
A kod stvaranja pjesama zaljubljenik je melodijske linije.
– Za mene je melodija primarna, a svi ostali elementi pjesme – ritam, harmonije, tekst, aranžman i izbor pjevača, dolaze kasnije. Nekada su tekstualna ideja i spoj sa pjevačem presudni za nastanak dobre i kvalitetne pjesme. Eto baš “Ništa kontra Splita” i “Di si bija kad je grmilo” su najbolji primjer za to. Što se skladanja tiče, ne bih se namučio, ali bih se znao namučiti pri realizaciji. Tako je bilo sa Dinom Dvornikom, a uhvatiti ga za festival bilo je doista teško. U to vrijeme, pričalo se da je čak i umro, da je pao sa balkona. Svašta se pričalo. Ipak, imao sam ja čovjeka koji ga je dobro poznavao. Brico se zvao. Tada bih znao proći pored Bricinog salona, a on bi mi rekao da je Dino dobro i da se ne trebam brinuti. I tako, sedam dana prije festivala mi na vrata dođe Dino s idejom da bi on na festivalu došao u kovčegu. Mislio sam da se radi o gusarskom kovčegu, sa blagom, sa draguljima… I na večer samog festivala došao sam na Prokurative i vidio u hodniku mrtvački sanduk. I postalo mi je jasno da me je Dino prevario, da je naumio zapravo doći u mrtvačkom sanduku. Njega su doveli u kapsilu na binu, i kad je počela glazba, on je iz njega iskočio i počeo pjevati. Bio je to šok za sve, delirij, takvo nešto do tada još nismo vidjeli – govori Vilović. I kao da se sve vrti oko neprežaljenog Dina. 
Zavrtila se i glazba koju je napisao prije više od četiri desetljeća, sasvim nenadano, i to baš u godini glazbenog jubileja.
– Prije 40 godina sam napravio instrumentalno-ambijentalni album koji se potpuno razlikovao od glazbe po kojoj sam poznat. Pokušao izdati taj album, bio sam u Jugotonu, Suzi, ali nisu bili zainteresirani za izdavanjem jer se radilo o instrumentalnoj glazbi koja nije komercijalna. Tada se znalo što se prodaje, a prodavali su se srcedrapajući tekstovi pod parolom što više plačeš, to ćeš više prodati. Stavio sam tu traku u ormar i bila je tamo sve dok prošle godine u moj studio nisu ušli glazbeni arheolozi, specijalizirani za izdavanje glazbe osamdesetih godina – Željko Luketić i Leo Ahel. Njih dvojica imaju svoju diskografsku kuću koja se zove Fox and Friends. Bili su u potrazi za prošlim snimkama grupe ST koje nisu izašle. Pronašao sam im to. Tada sam ugledao ovu traku staru 40 godina i ponudio im da je poslušaju. Traku su ponijeli sa sobom u Zagreb, i nakon par dana su nazvali i rekli da im je traka genijalna, da ju žele izdati. I tako, 40 godina nakon, album je ugledao svjetlo dana…