Teresa Forcades u Šibeniku: Na referendumu o braku zaokružila bih “protiv”

Teresa Forcades ovih dana nalazi se u Hrvatskoj. Časna sestra iz reda benediktinki podigla je svjetsku prašinu u napadu na farmaceutsku industriju, socijalna je aktivistica, a ovih joj je dana glavna uloga sudjelovanje na šibenskom festivalu alternative i ljevice “Fališ”. Evo dijelova njenoga intervjua za tportal:

Šibenik, Hrvatska… koje su vam impresije dosada? Je li ljepše od Coste Brave?

Pozitivno sam impresionirana ljepotom koju sam vidjela. More, obala, otoci. Podsjeća me na Costu Bravu. Imate slapove Krke, stare tvrđave, rimske ruševine, i predivno je. Također ljudi koje sam susretala na ulicama. Vrlo su ljubazni i susretljivi. Moram reći da dojam nadilazi većinu mjesta u koje sam dosada dolazila. Ovo mi je prvi puta da sam u Hrvatskoj, ali preporučit ću svim svojim prijateljima da je posjete. 

Dolazite iz Barcelone, Katalonije. Nedavno sam boravio tamo i primjetio kako je ekonomska kriza solidarizirala i aktivirala ljude. Pokreću se mnoge inicijative, udruge, socijalne fronte. U Hrvatskoj su ljudi praktički u istoj recesijskoj nevolji, ali svejedno se ne povezuju kroz društveni aktivizam. Što bi nam savjetovali?

U izborima za europski parlament mogli ste primjetiti da je većina nacija skrenula udesno. U Velikoj Britaniji imate UKIP, u Francuskoj stranku Marie Le Pen, u Španjolskoj pak nešto sasvim suprotno – Podemos, stranku ljevice koja se zalaže za pravednije i egalitarnije društvo nauštrb interesa velikog kapitala. To je stvarno iznenađenje. U vremenima krize možete se okrenuti ili ulijevo ili udesno. Španjolska je još pod traumom Francove diktature, i promovirati nacionalizam ne prolazi ovdje. Desnica se kod nas zove centar iz tog razloga. Kriza je savršen trenutak da naučimo kako se civilno organizirati. Različiti aktivistički pokreti koji sada nastaju u Španjolskoj, između ostalog i Proces Constituent (platforma za socijalnu mobilizaciju i samoorganizaciju s ciljem postizanja neovisnosti Katalonije, op. K.D.) u kojem sudjelujem, to i pokazuju. 

Imate li neki savjet za Hrvatsku u tom smislu? Što da radimo?

Morate, kako bih ja to rekla, aktivirati politički subjektivitet. Ne možete očekivati da politika bude u rukama političara. Oni definitivno nisu najvažniji u politici. Nego ljudi koji glasaju. I glasači bi se trebali osjećati odgovornima za politiku vlastite zemlje. To može biti postignuto na nekoliko načina. Na primjer, ja sam išla u školu kojoj je na čelu bio odbor u čijim odlukama sam i sama sudjelovala. Razvila sam osjećaj vlastite društvene odgovornosti još kao dijete. To je jako važno. U waldorfskim školama uče djecu tim stvarima. Drugo, trebate prepoznati potencijal u različitosti. Kada se nađem u situaciji da na sastanku našeg pokreta svi mislimo isto, kažem im da trebamo istog časa dovesti nekog s ulice tko će imati drukčije mišljenje. Također, živim u zajednici benediktinki, ima nas trideset i pet, i na svakoj zajedničkoj diskusiji bude vrlo živo. Nismo savršene, ali smo stvarna zajednica. Treća stvar koju bih vam savjetovala je razvijanje osjećaja za hitnost. Ne možemo biti opušteni dok gomila ljudi oko nas živi u nemogućim uvjetima. 30 posto ljudi u Španjolskoj živi na rubu siromaštva. 12 posto ih se uopće ne može prehraniti ako svaki dan ne stoji u redovima za pučku kuhinju. Dakle, moramo djelovati, a ne čekati dok sve ne shvatimo. Zadnje, trebamo imati svijest da ne postoji trajno rješenje. Ova revolucija se treba dogoditi bez isključivanja, bez mesijanizma. Baš kao i u duhovnom životu. Ne postoji jedna promjena koja bi ti trebala obilježiti život. Promjena mora biti svakodnevna.

Benediktinka ste, recite mi, je li za ikakvu suvislu društvenu promjenu potrebna individualna transformacija. Ili da kažem, duhovno iskustvo?

Socijalna promjena i promjena srca idu ruku pod ruku. Nekad se trebaš osobno promijeniti ne bi li promijenio nešto strukturalno, nekad obrnuto. Evanđelje nas uči da se obje promjene trebaju događati u isto vrijeme. Život je hodočašće. Promjena, unutrašnja i vanjska, mora biti svakodnevna. Uvijek kažem ljudima da mi koje smo se odlučile na samostanski život nismo došle naći boga, nego tražiti boga. Ponekad promjena zakona može pomoći promjeni srca. To se posebno vidi u samostanskom životu gdje imaš svakodnevna pravila i nakon nekog vremena, ona utječu na promjenu unutrašnjeg stava. To sve možda zvuči malo marksistički, ali je tako.

Ne mislite li da problemi i promjene kojima se bavite nadilaze pojmove ljevice i desnice. Sudjelujete na ljevičarskom festivalu, gdje se stvarno vidite na političkom spektru?

Da vam kažem za početak da ne vjerujem u političke stranke kakve danas postoje. Bilo lijeve, bilo desne. Sve su financirane krupnim kapitalom i moraju tom kapitalu činiti protuusluge. Socijalna demokracija nije socijalna, kršćanski demokrati nisu kršćanski. Ono u čemu se slažem s idejama koje su proistekle iz ljevice je stav da nejednakosti među ljudima trebaju biti razlog zašto se ljudi međusobno pomažu, a ne razlog zašto je nekom dano da bude bogatiji. Ako sam ja inteligentnija, uspješnija i imućnija od drugih to nije zato što to zaslužujem, što je standardni stav desnih ideologija, nego me to obvezuje da pomognem onima koji su to u manjoj mjeri. 

Ne tako davno u Hrvatskoj je održan referendum o braku gdje se glasovalo za ustavnu definiciju da je brak isključivo zajednica muškarca i žene. Kako bi glasovali da ste kojim slučajem Hrvatica?

Zaokružila bi ‘protiv’. Crka polako mijenja stav o homoseksualcima. Baš kao što je do 90-tih godina smatrala da je idealno društveno uređenje – apsolutna monarhija, a to danas nitko pri zdravom razumu ne bi tvrdio, tako i u vezi homoseksualnosti danas smatraju da sama činjenica da muškarci i žene imaju istospolna nagnuća nije nikakav grijeh. Grijeh je, doduše, ostvariti ta nagnuća. No, nadam se da će u skoro vrijeme učiniti i taj posljednji korak. Bitno je da se ljudi vole u svim svojim segmentima i da u toj ljubavi nema nasilja. To je onda blagoslov, bez obzira na spolnu orijentaciju.

Cijeli intervju možete pročitati ovdje.