Majka i dvije kćeri Crljen uz bok vatrogascima muškarcima uskaču u crvenu grdosiju i hitaju na intervenciju: “Žena neće biti jača, ali puno napravi u timskom radu!”

Piše: DN

08. 03. 2022.

Situacije u koje ulaze su one od kojih bismo svi instinktivno pobjegli. Tamo gdje nitko drugi ne ide, idu oni. Od vatre koja guta sve pred sobom pa do ljudi čiji život ovisi o tuđoj vještini. Od opasnih požara garaža i podruma u kojima je vidljivost ravna nuli, preko vatrenih jezika u višekatnicama pa sve do prometnih nesreća – sve to spada u rok naših vatrogasaca. Ili cijele jedne vatrogasne obitelji.

Časno, hrabro i u isti mah odgovorno i teško zanimanje u splitskom DVD-u obavljaju majka, otac i dvije kćeri. Obitelj Crljen.

I prije nego je sjela u školske klupe, Tanja je, odrastajući s mamom i tatom koji su bili dugogodišnji članovi DVD-a Mladost iz Kaštel Sućurca, odlučila uskočiti u nezgodne čizme osobe koju svi želimo vidjeti onda kada je najteže.

– U splitsko sam Dobrovoljno vatrogasno društvo došla 1996. godine i ostala sam sve do danas. I sve to jer radim ono što volim, iako volim kazati kako je vatrogastvo timski rad i kako tu pojedinci ne mogu sami ništa napraviti. Taj čovjek bi trebao biti supermen, valjda – govori nam samozatajna Tanja koja upravlja i navalnim vatrogasnim vozilom. Iste te godine kada je stigla u Split, u vozačku je dozvolu stalo još jedno slovo – ono C kategorije, za kamione.
Image: /admin/files/get/6226270ce8e9ba314e8b45db

Mentorica, uzor, superheroj, majka…

– Ne bih mijenjala sve ove godine, s kolegama iz svog i drugog društva, jer tu brojna poznanstva. Samo bi vratila one ranije godine, da mi ih je malo manje “na leđima” – smije se i baca pogled na Elu i Ninu koje s tek nekoliko mjeseci staža u vatrogastvu osim majčinske ljubavi, u Tanji vide i mentoricu i uzor. Vide superheroja koji je možda manji, ali daleko hrabriji i stvarniji od junaka s filmskog platna.

– Nagledala sam se svega. Od onih jednostavnih do zahtjevnih intervencija, ali svaka ima nešto posebno – veli Ela.

– Otkad radim ovdje, imala sam dva stana koja su gorjela, jer inače kažu da gori stan, a ostane upaljeno kuhalo. Intervenirala sam i kod požara jahte, a zadnje nešto veće je bilo u Lokvi Rogoznici. Tamo je bilo veselo... – prepričava Nina.

“U svega 45 sekundi spremni smo za pokret!”

One su koji svoj život svakodnevno stavljaju na kocku kako bi pomogli nama, potpunim neznancima.

– Mi sve vježbamo, znamo kako postupati u svakom objektu ili prostoru gdje idemo. Nismo mi Amerikanci, nećemo skočiti kroz prozor, prebaciti se na 16. kat i ugasiti požar – daleko su od jave scene iz filmova, gotovo pa u glas govore žene vatrogasci. Toliko diskriminirajuće, da u rječniku čak ne postoji ni ženska imenica za osobu koja gasi požare.

Na dojavu pozivnog centra 193, iz središta Dobrovoljnog društva u Starčićevoj ulici, do dolaska na intervenciju moraju u petnaestak minuta, po propisima, ali vješta i okretna družina na terenu je u svega nekoliko minuta. Crvena grdosija, sirena, hrpa opreme, a za volanom samo naizgled krhka žena.

– Čim zazvoni telefon, mi se krećemo odijevati, a za svega 45 sekundi spremni smo u kamionu za pokret – objašnjava pa pred mikrofonom podvlači sve probleme na koje nailaze svakodnevno da bi se probili iz jedne od autima najposjećenijih ulica u Splitu.

– Mnogi vozila ostave na cesti pa ljudi ležerno šetaju, a nama “gori pod nogama”. Stanarima smetamo kad vježbamo,… To su naše svakodnevne muke. Voljeli bi da imamo neku bolju poziciju, puno je auta, ljudi i pješaka na koje moramo misliti kad izlazimo na intervenciju.

“Ako ne dobiješ dojavu o požaru kontejnera, rugaju ti se…”

Kada je pitate koji joj je požar najviše ostao u sjećanju, kao iz topa se vraća pola desetljeća unatrag i “vadi” apokalipsu koja se 2017. godine događala na rubnim dijelovima grada. Bilo je i bizarnih poziva, dojava koje graniče sa zdravim razumom, stvaranja panike uslijed čudno minornih okolnosti.

– Zvali su nas jednom da na parkingu gori smeće. Doletjeli smo, a ono gori plasična čašica. Zapravo nije ni gorjela nego je malo dimilo iz nje. Strašno. Sjećam se svakako i dojave gori stan i da je dijete u njemu. To je, srećom, bila laž. To je nekima zezancija, vidite. Ti ljudi ne razmišljaju da je to nama stres, da moramo što prije izaći na teren i riskirati svoj život za druge – govori.

Druge kojima je, eto, pošast zapaliti kontejner u Splitu.

– Ako ne dobiješ dojavu o požaru kontejnera dva, tri puta tjedno, rugaju ti se – sarkastično, uz zgražanje, priča Nina.

– Stvarno ne mogu dokučiti zašto je to nekome sreća? Pogotovo zapaliti plastični kontejner nakon kojeg ostane opći kaos – podvlači Ela.

Isto kao što opći kaos nastane u situacijama kada su ljudi u strahu. Tada i oni, obučeni da pruže brzu i učinkovitu pomoć, postaju nemoćni. U tim slučajevima je najveća pomoć držati se po strani. Znaju to dobro ove žene vatrogasci kojih je iz godine u godinu sve više. Iako stručnjaci to prepisuju konzervativnoj revoluciji društva, u stvarnosti je to plod timskog rada i modernih trendova.

– Biti vatrogasac žena je prije bilo nezamislivo. Žene danas imaju volje, ali su neke i dalje skeptične. Prati nas ono – “a šta će ona”… Žena neće biti jača od muškarca, to je jasno, ali sve je to timski rad. Žena puno napravi u tom timskom radu.

Tanja, Ela i Nina su to, “bez po’ muke” dokazale. Dokazale da nema poslova koji su rezervirani samo za muškarce ili žene.