Proći preko puta i nije toliki problem. Daleko je veći problem kada se nađemo na raskrižju. Na mjestu gdje se, kako kaže pjesnik, “račvaju dvije staze”. Na raskrižju od života. Na mjestu gdje se susreću prostor, vrijeme i vječnost. Na mjestu gdje donosimo za život bitne odluke.
Planirali mi to ili ne, željeli mi to ili ne, stojimo, i to vrlo često, na životnim raskrižjima i prisiljeni smo donositi bitne odluke. Donošenje odluka neizostavan je dio našeg svakodnevnog življenja.
Obući nešto na plavo, a ne na crveno. Uzmemo kišobran iako ne pada kiša. Popijemo čaj umjesto kave ili pojedemo burek umjesto piroške. Neke druge naše odluke zahtijevaju ipak daleko više razmišljanja. Odluke poput onih koju školu pohađati, ostati u vezi ili je vrijeme za prinovu u obitelji. Ili možda još malo poraditi na svojoj karijeri? U takvim trenucima na našem životnom putovanju, na životnim raskrižjima, odluke koje donosimo mogu imati dalekosežne posljedice za život. Dalekosežne i dramatične. Bilo pozitivne, bilo negativne.
Tu gdje “račvaju se dvije staze” jedna se stvar zatvara, a druga otvara. Jedna završava, a druga započinje.
Zato je razumljiva trema koja obuzima, strah koji se uvlači pod kožu i želja vratiti se u topli dom, zašuškati se pod deku i gledati kakvu seriju.
Ima onih jako puno onih koji zapnu usred raskrižja, jer pojma nemaju kamo žele.
– Kao i svaki mladić, dijete koje je imalo svoje ambicije u smislu nečega, tako sam i ja od početka svog života želio biti pjevač. I to je bila moja preokupacija na kraju čitav život. Na samom početku je obitelj stala iza mene i kada imate potporu u tom dijelu puno je lakše. Kasnije kreće jedan težak rad – riječi su to legende hrvatskog juga, čovjeka iz naroda, miljenika publike, kralja dijaspore ili jednostavno – Mate Bulića. Skromno, i nakon tolikih godina prebiranja po notama, ne smatra se kraljem nego tek prvim među jednakima, a pred svojom publikom kojoj se godine često rastegnu na nekoliko generacija, nikad nije krio emocije pa čak ni onda kad je koncert morao održati nakon tragičnih trenutaka u životu.
Najteži trenutak ipak se zbio kad je Mate morao iz rodnog kraja, njegove Hercegovine. Prije više od 40 godina Neretvu je zamijenio Majnom, a kamen, krš i maslinu ulicama Frankfurta. S tim se rastankom dugo nije mogao pomiriti. A baš kraljem zabave postao je nakon jednog teksta u tiskovini kada kada ga je tako prozvao novinar Petar Grubišić. Grubišić je tada pratio sve naše pjevače koji su pjevali vani kao i reakciju publike, a u Matinim pjesama pronalazili su se svi oni koji su daleko od domovine, našla se sva radost i tuga kilometara razdaljine.
“Šest sam godina bio na baušteli…”
– Čovjek mora jednostavno znati u životu svoj cilj i kako doći do njega. Kako se kada dođeš do njega ponašati, kako gledati stvari, boriti se, ali opet je najbolje kad je obitelj uz tebe. Kad je uz tebe supruga Zdravka, Ana i Katja, dva unuka i treći na putu. Presretan sam što možemo razmišljati i biti zajedno – kaže.
A u Bulića se od davnina poštovala hijerarhija, obitelj je oduvijek Mati bila na prvom mjestu jer najteže i najljepše je događaje puno lakše prebroditi, naprosto, zajedno. Sa Zdravkom je zajedno već 40 godina, a prije koji dan, točno 18. prosinca, četiri su desetljeća otkako su sklopili svoj ovozemaljski savez pred Bogom.
– U tri sata ujutro bi se budili, kako bi mogli što ranije pobrati duhan. Kasnije bi u hladovini imali vremena za druge poslove, sve negdje do podneva, i onda nanovo poslijepodne. Posla je uvijek bilo, a moja mama i tata su imali specifičan odgoj. Danas je to drugačije, ali takav, strog pristup bio je moj putokaz za dalje. Šest sam godina bio na baušteli, od toga još tri istovarao kamione kod kuma Stipe i skupio staža i životnog iskustva. No, kad sam se uhvatio pjevanja, uz input supruge, moja je pjevačka priča krenula lagano, korak po korak. I u ta četiri desetljeća sam tu gdje jesam, hvala Bogu što me ostavio na zemlji da mogu još raditi ono što najviše volim – priča Bulić koji je u mladim danima volio i nogomet, a igrao je u klubu Boksit u Blatnici.
Ovaj svijet nam, dok stojimo na raskrižju, govori kako je svaki put isti, kako je svaki put dobar i kako će nas svaki put kojeg izaberemo jednako tako sigurno dovesti do onoga što ovaj svijet drži vrijednim putovanja. Ali…
– Nogomet mi je bila prva zanimacija, međutim uvijek se javljao poriv za glazbom i rekao sam svojima tako da ću biti pjevač i da se samo tu vidim. Danas se izgubila ta draž, kvaliteta i volja za nogometom. Tada je sve to bilo drukčije. Mi smo se satima spremali slušati jedan televizijski prijenos utakmice, danas dođete na stadion pa u nekom trenutku više ni ne gledate utakmicu. Sve je to postala industrija, posao.
“Djed mi je da se uhvatim škara i duvana…”
– Moj prvi službeni nastup bio je Brotnjo festival 1975. u sklopu Dana berbe grožđa u Čitluku. Kad sam došao iz škole i rekao da idem na taj festival, pokojni dida Stjepan rekao je da “jamim škare i škropim duvan” jer “šta ću ja pjevat”. Mene je to pogodilo, otišao sam u sobu, a on je poslao moju pokojnu majku za mnom. Ona mi je pomogla da se spremim. Obukao sam jednu zelenu vestu, dala mi je lančić koji sam nosio i otišao sam iz Blatnice preko čitlučkog polja, nastupio i dobio prvu nagradu publike i žirija – veli i u dahu nastavlja.
– Iza toga sam tri ili četiri puta pobjeđivao, pa su me stavili da nastupam izvan konkurencije. Tada sam shvatio da moram ići dalje i da sam prerastao taj festival, i ako želim doći do cilja koji sam zacrtao, moram krenuti dalje. Onda sam krenuo po raznim natjecanjima, slijedilo je polaganje audicije na Radio Sarajevu. Danas imam nekih tridesetak arhivskih snimaka na Radio Sarajevu što je jako veliko priznanje. Tada mi je to bio dokaz da mogu. S vremenom sam shvatio da od sevdalinke teško mogu živjeti, pa sam krenuo u komercijalne vode. Međutim moj žanr u pjevanju je mnogo odredilo moje izbivanje iz Hercegovine i život vani – sjeća se Mate svojih početaka, trenutaka kada je u Čitluku čak nastupao Vice Vukov, a on ga je samo htio dodirnuti kako bi se uvjerio da je ta legenda – živa.
Baš kako se sjeća i koncerta na Starom Placu koji mu je još dublje trasirao životne staze…
– U to vrijeme poslije rata pojavio se žanr, glazba koju narod voli, sad je možete krstiti i zvati kako hoćete, ali to je jedna balansirana linija koja je isticala ljubav prema bližnjem i domovini. I koncert u Splitu bio je definitivna odluka kojim ću putem krenuti, zapravo vatreno krštenje na kojem sam osjetio kako publika i ja imamo puno dodirnih točaka. Tog lipnja u koncertu “Narodu narodno” stadion je pjevao moje pjesme, a da nisu znali kako izgledam. U to vrijeme nije bilo podrške medija niti su se moje pjesme vrtjele. Ali i u takvoj situaciji ljudi su znali sve moje pjesme napamet. Pjesme su našle put do naroda. Kako? Ne znam, možda zaobilaznim putem, ali svaka dobra pjesma nađe put do publike – veli.
“Pjevajte, samo pjevajte”
Bilo je točaka i kad je mislio odustati, kao i kod svakoga…
– Međutim, svaki put kad mi se dogodi hit koji je internacionalan, potakne me na dalje. To bude taj klik koji mi govori da sve to skupa ima smisla. Jedna od tih pjesama je i “Domu mom”, u kojoj se može pronaći svaki naš iseljenik. Prije je to bila “Moja Hercegovina” – kaže čovjek koji, s nelagodom, ali u isto vrijeme i sa silnim optimizmom, govori o mjesecima koji su iza njega.
– Šest mjeseci se ničega ne sjećam. Jedino trenutka kad mi je svećenik došao dati bolesničko pomazanje, kako sam ga pozdravio i nazvao imenom. Dakle, nikakve veze nisam imao sa stvarnošću, 15 dana sam se potom preispitivao što mi se to dogodilo, sve više sam razmišljao. Bio sam jako discipliniran bolesnik, ali sam se brinuo za svoje pjevanje. Stalno sam razgovarao sam sa sobom i kada je jednog dana došao liječnik, rekao sam mu da sam profesionalni pjevač, a on je ostao u čudu. Pitao me za ime, a onda kad je poslušao moje pjesme rekao rečenicu koja mi i danas odzvanja u ušima – pjevajte, samo pjevajte – govori. Bio mu je to najjači signal, najveća potpora za zvijezdu, jedinu zvijezdu s ovih prostora koja je karijeru izgradila najprije u inozemstvu, da bi se nakon toga potvrdio i u domovini.
Dijaspora je za Matu Bulića posebno poglavlje u životu i posebna priča. Njezin je dio više od 40 godina i nema mjesta na kugli zemaljskoj na kojem nije pjevao pred našim ljudima, a koji Matu vole poput kakvog kućnog stanovnika jer pjesmama je dotaknuo i ostao u srcima mnogih – od 7 do 77 godina.