Hrvatska danas: Nestajanje naroda u praznoj zemlji

Prije nekoliko stotina
godina, zarazne su bolesti desetkovale, a u pojedinim područjima i u
potpunosti, uništavale ondašnje stanovništvo. Te su zarazne bolesti većinom
bile posljedica nesređenih higijenskih prilika i uvjeta života. U tolikoj su
mjeri utjecale na ondašnje živote, da su se i pojedini ratni pohodi planirali s
mogućnošću predviđanja izbijanja zaraznih bolesti, kada je ratna sreća
ponajviše ovisila o izbjegavanju epidemija, a nije bila vezana ni uz brojnost
vojske, ni uz ratnu taktiku. Jedna od takvih zaraznih bolesti bila je i kuga. U
pojedinim povijesnim razdobljima, kuga je toliko uništavala ondašnje
stanovništvo da je postojao izraz, kada bi negdje izbila, kako: “Gospođa u
crnom uništava zemlju.“

Kuga je danas, uglavnom,
stvar prošlosti, kao i mnoge druge povijesne zarazne bolesti. No, danas vladaju
neke druge i drugačije epidemije, pojave, trendovi i zbivanja, koja sa izravnom
smrtnošću i nemaju dodirnih točaka, koliko s neizravnim učinkom smanjenja broja
stanovništva. Jedna od takvih pojava je i negativni prirodni prirast
stanovništva, koji se često označava pojmom bijele smrti. Kako je u Hrvatskoj
ponovo zabilježen taj negativni trend, uzrečicu iz prošlosti možemo primijeniti
i danas, u ponešto izmijenjenom obliku: “Gospođa u bijelom uništava Hrvatsku”.

Nedavno je Državni zavod
za statistiku objavio podatke, za prošlu godinu, prema kojima je Hrvatska i
lani ponovo imala negativan prirodni prirast stanovništva. Broj živorođenih bio
je za 10.447 osoba manji, od broja umrlih osoba. Konkretnije, živorođenih osoba
bilo je 39.939, a umrlih 50.386 osoba. I takva je situacija iz godine u godinu,
bez ikakvih naznaka da bi se situacija u budućnosti mogla preokrenuti. Malo je
poznata činjenica da je posljednji pozitivan prirodni prirast stanovništva
Hrvatska zabilježila davne 1997 godine, što nas svrstava gotovo na samo
europsko dno država s negativnom tendencijama u kretanjima prirodnog prirasta.

No, sve je to samo logična posljedica saznanja kako u državi nema ozbiljne
populacijske politike. Zapravo, od hrvatske suverenosti, nijedna vlast nije
napravila konkretne i ozbiljne korake, koji bi populacijsku politiku usmjerili
prema nekim drugim trendovima. Bilo je nekih slabih pokušaja, ali sve je i
ostalo baš samo na slabim pokušajima. Rezultat svega toga je ono što imamo
danas: od prirodnog pada broja stanovništva, preko iseljavanja iz države pa sve
do klasičnog izumiranja naroda.

Međutim, u normativnim
zakonskim odredbama i ostalim pravnim okvirima, dio vezan uz odredbe
populacijske politike i nije toliko loše obrađen i pravno uokviren. No, problem
je istovjetan kao i u većini ostalih slučajeva. Sve te odredbe teoretski dobro
izgledaju, ali u praksi, u stvarnom životu, predstavljaju tek mrtvo slovo na
papiru. Jedan od takvih, konkretnijih, primjera je primjer zaštite stečenih
radnih prava, osobe koja je ostala trudna, a koja se prije toga nalazila u
određenom obliku radnog odnosa.

Pravno je detaljno reguliran odnos poslodavca i
takve radnice, njenih stečenih prava i obaveze povratka na radno mjesto,
istekom zakonski reguliranog porodiljnog dopusta. No, u stvarnom životu stvari
i ne funkcioniraju onako, kako je zakonodavac predvidio zakonskom regulativom.
To najbolje znaju mnogobrojne radnice koje su izgubile posao, samo zbog toga
što su odlučile proširiti vlastite obitelji. U tako nemilosrdnom odnosu posebno
prednjači jedan hrvatski trgovački lanac, ali u svijetu krupnog kapitala novac
je dovoljan zalog da se neke stvari ne mogu promijeniti preko noći. Baš zbog
takvih i sličnih stvari, kao logična posljedica, ostaje samo negativni prirodni
prirast stanovništva.

Svojevremeno je Hrvatska
turistička zajednica reklamirala odmor u državi sloganom: “Mala zemlja za
veliki odmor”. Ukoliko se odgovorni u državi ozbiljno ne pozabave populacijskom
politikom, u budućnosti bi jedan od sličnih slogana mogao glasiti: “Prazna
zemlja nestalog naroda”. A to je ono što nitko ozbiljan ne želi.