Sa svjetskih trkaćih staza na Alkarsko trkalište: Konjima se životni vijek produži i do četiri puta

Alkar bez konja je kao iglica bez konca, a konj bez alkara kao stado ovaca bez čuvara. Alkar i konj jedinstven su spoj, a u Sinjskoj Alci često vole kazati kako više od pola udjela u dobrom gađanju alkara donosi baš ova životinja.

Nije svaki konj za Alku. Alkarski konj treba izdržati alkara i opremu i za 13 sekundi proći duž Trkališta. Popratni detalji su masa koja viče i plješće, ali i Gradska glazba Sinj koja notama nijemu alkarsku povorku čini posebnom.
Alkarski konji su pod stručnim nadzorom i na sportskoj prehrani. U stalnom su treningu, zimi nešto blažem, a ljeti sve intenzivnijem kako se i bližu alkarske svečanosti.

Kako bi konj bio što spremniji i što bliži zahtjevima 2005. godine osnovana je Alkarska ergela.
– Trenutno je tu 10 priplodnih kobila. Put od ždrijebljenja do trenutka kada konj postane trkaći konj proces je koji traje pet godina. Već s tri godine konje počinjemo ujahivati, a do tada se uče šetati, četkati, dizati noge, lonžirati i onda polako stavljamo sedlo i uzdu. S četiri godine prvi puta izađu na Trkalište i ako se pokažu dobri onda prođu kroz alkarsku povorku. Ako i taj proces bude uspješan onda ih mogu koristiti alkari kopljanici, kazao nam je Frano Ivković, alkar, voditelj jahanja i potkivač u Alkarskoj ergeli.

– Alkarski konj mora biti staložen i miran, uz odmjeren galop. Najčešće su u Alci koriste engleski punokrvnjaci koji ne daju svoj maksimum, nego su na nekih 80 posto pa se ne troše puno i onda proporcionalno i žive duže. U Sinjskom polju i drugdje ih tijekom cijele godine pripremamo, ondje im i simuliramo stvari s Alkarskog trkališta. Ono završno, slijedi na Trkalištu, nadovezuje se Stipe Bogdan, alkar u pratnji barjaka i član Konjičko-galopskog kluba ‘Alkar’.

Konji iz Alkarske ergele su najbolji, a postoje i najbolji od najboljih. Baš najbolji od najboljih iz godine u godinu prolaze svijetom putem televizijskih kamera s Trkališta.

Alkarski konji žive i do 20 godina

Ipak, osim konja koji od ždrijebljenja budu u Alkarskoj ergeli, nekolicina njih kupljena je i na svjetskim scenama. 

– Trkaći konj, u prosjeku, živi do pet godina. Često ih zaustave ozljede ili odu u neki drugi rekreacijski sport. Kad dođu u Alku onda žive i do 17 godina. Imamo konja koji su čak i stariji, do 20 godina, govori nam Bogdan.

Pokazuje nam redom opisane konje. Jedan od njih je Aškan koji je prije pet godina nastupao u Budimpešti, preživio je čak i tumor, a nekoliko je puta bio na rubu smrti. Trenutno ga jaše Josip Čačija. Premještaj s trkaćih staza na Alkarsko trkalište imao je i Rafael Santi kojeg na svečanostima jaše Alen Poljak.

Još je tu niz konja s istom sudbinom. Ali, jedno je najvažnije – jahač mora imati dobrog konja kako bi polučio uspjeh.

– Najvažnija je psiha konja. On se ne smije preplašiti, udariti nogom ili ugristi. Najvažnije je da konj ne napravi problem. Bilo je problema kroz povijest, ali mi se onda potrudimo da sve savladamo s konjem. Ako ne uspijemo, onda ga moramo promijeniti, prepričava Frano Ivković.

Nekolicina konja i u ovogodišnjem trodnevnom natjecanju dolazi iz privatnog vlasništva.