Već više od dvije tisuće godina svakog Velikog četvrtka, dana kada se prisjećamo Isusove muke,  mjesec je tradicionalno pun. Samo priroda može stvoriti ovako dugu tradiciju, postojanu, neizmjenjenu, uvijek istu i ponovljivu, vječnu. Ali upravo te noći, na otoku Hvaru između šest mjesta Vrboska, Jelsa, Pitve, Vrisnik, Svirče i Vrbanj, stvorio je čovjek nešto što se stopilo s prirodom i njenim osobinama, pa se svake godine bez obzira na vremenske ili druge uvjete ponavlja u polumilenijskom intervalu, a to nešto zovemo procesija "Za križen“.

To je šest nezavisnih procesija koje kreću te večeri oko deset sati iz svojih matičnih župnih crkava navedenih mjesta, obilazeći u smjeru kazaljke na satu ostala mjesta i njihove crkve, klanjajući se pred uređenim Božjim grobovima i pjevajući psalme i štrofe Gospinog plača.

Svaka procesija ima svog križonošu koji nosi križ, a prate ga njegovi odabranici u posebnim tunikama sa svijećama različitih oblika i veličina. I križevi su različiti; neki su veći, neki manji, neki lakši, neki teži, ali svi umotani u crni veo, prekrivajući tijelo raspetog Krista.

Zapravo, može se reći da za križem, tj iza križa, idu križevi. Križevi su to ljudski, kako oni na dušama, tako i na tijelima malog čovjeka koji pokušava shvatiti potrebu patnje i razumjeti tuđu patnju. Upravo potreba za razumjevanjem tuđe patnje  izdiže čovjeka i uzvisuje ga na pijedestal čovječnosti, u vremenima kada malo tko mari za drugog i kada ljudi muku shvate tek kada pokuca na njihova vrata.

Procesija Za križen uistinu je fenomen, ne samo zbog tradicije, već zbog  načina na koji veže i okuplja sve geneacije kroz generacije. Fenomenalna je i u svojoj skromnosti samozatajnosti i jednostavnosti, oblikovane načinom života običnih malih ljudi, otočana, naviklih živjeti sa malo.

Ti su ljudi uistinu škrti na riječima, u pohvali, pokazivanju, isticanju, glorificiranju, škrti su u svemu osim u ljubavi. A ljubav ona istinska, je temelj svega, pa i vjere. Zato je bez obzira na političke, medijske, vremenske i ostale neprilike, procesija ostala u okvirima temeljnih kršćanskih načela; moli i radi. Bila je i ostala središte svih događanja kroz otočku godinu, okupljalište prijateljstva, dobročinstva, zavjetništva i zajedništva.

Važno je križ nositi, važno je za križem hoditi, važno je pjevati i moliti, ali iznad svega je važno voljeti i vjerovati. A nitko ne voli svoje više od malog i skromnog čovjeka. Nitko ne vjeruje jače u bolje sutra od onoga tko generacijama živi na škrtom otoku.

Ta sinergija ljubavi i vjere u hodu na putu istine, ima snagu opstati, održati se, ne klonuti, te premda u osobnoj i kolektivnoj pokori pognutih glava, zadržati ponos i dostojanstvo.

Cilj puta trebao bi biti; postati čovjek, kao što je Isus postao čovjekom i pokazati drugima kako bi trebalo živjeti, cijeniti, poštovati i razumjevati. Da bi promjenili druge, trebamo promjeniti sebe.

Trebamo shvatiti vrijednost malog i težiti trajnom, a procesija Za križen najbolje je mjesto, vrijeme i put za razmišljanje.

 Procesija Za križen uvrštena je na UNESCO popis zaštićene nematerijalne baštine, što je veliko priznanje za otok Hvar koji ima ukupno tri znamenitosti na tom popisu, ali i za cijelu Hrvatsku i kulturni svijet. A najveće priznanje zaslužuju  pobožni samozatajni  ljudi, vjernici i pobožnici koji su štitili i zaštitili svoju procesiju prkoseći vremenu i nevremenu do današnjeg dana, ostavljajući u baštinu još jednu našu vrijednost s kojom se možemo i trebamo ponositi.