Ivan Perak: Pričam 7 jezika i sviram 7 instrumenata

Svestrani Ivan Perak zasigurno spada u osobe koje se ne
upoznaju svaki dan. On priča sedam jezika (španjolski, engleski, makedonski,
slovenski, talijanski, češki i hrvatski), svira sedam instrumenata (klavir,
orgulje, harmoniku, mandolinu, klavijature, usnu harmoniku i tamburicu), radi
kao turistički menadžer, svira u kvartetu Slavuji na raznim vrstama fešta, bavi
se slikarstvom, radi kao zborovođa, sakristan župe Uznesenja Blažene Djevice
Marije u Lokvi Rogoznici, pleše folklor te je po struci klesarski tehničar. Od
ranog djetinjstva je bio čudo od djeteta koje je odmah pisalo s lijevom i
desnom rukom, što u narodu znači životni uspjeh. No bez obzira na sve svoje
vještine, Ivan je ostao povučen, ponizan i skroman momak koji danas broji 31
godinu života.  Svaki slobodan trenutak
koristi pomažući bližnjima i crkvi. No iskreno priznaje da nikad ne bi bio ono
što je da ga očeva dugogodišnja bolest nije gurala naprijed u otkrivanje novih
saznanja koje će mu pomoći u boljem duhovnom i materijalnom životu.

Kada kažete da je
očeva smrt utjecala na to što ste danas, na što pritom mislite?

Nitko se na ovoj zemlji ne rađa bez manjeg ili većeg križa.
Najvažnije je kroz križ gledati u svijetlu budućnost i nastojati ne pasti pod
njime. Ako se i ponekad padne, treba stisnuti zube i smoći snage ustati. Onda
se križevi i ožiljci pretvore u blagoslove.

Kada Vam je za
vrijeme njegove bolesti bilo najteže?

Bilo je ljeto, čini mi se 2005. godine, zadnji dan kolovoza
pasje vrućine. U toku je bio jesenski ispitni rok, a ja kao ”čardak na nebu ni
na zemlji”. Na fakultet pritišću ispiti, treba upisati novu akademsku godinu,
a ocu se stanje drastično pogoršalo. Trebalo je amputirati nogu, gangrena je
učinila svoje, poslije zahvatila i sepsa. Doktorica kaže: „Više nikad on neće
stati na svoje noge i upitno je hoće li i živ izići . Ti, momak, okreni se, idi,
imaš pravo na svoj život.“ Ispalo je kao da je rekla da ga pustim neka pati, u
stilu kao da je to neka stvar, a ne ljudsko biće, i to otac. Upitam ja nju: „Poštovana
doktorice, imate li Vi djece?“ Na to me 
ona čudnovato pogledala i odgovorila potvrdno, na što sam joj ja
odgovorio kako će zasigurno jednog dana kad ona ostari njena djeca pomagati,
dodat joj čašu vode. Neće joj tada pomoći ni novac ni titule. Toga dana sam
otišao i pauzirao fakultet te prihvatio novi način života, smireno i
jednostavno, ne kao prisilu i moranje već uistinu što sam stvarno to u srcu
osjećao. Poživio je iza toga još 7 godina i umro okružen bezgraničnom ljubavlju
u krugu nas, njegovih najmilijih.

Za vrijeme očeve
bolesti ste čak i prekinuli Umjetničku akademiju kojoj ste bili posvećeni dvije
godine, sve zbog bolesti koja je tražila brigu od 0-24 h. Bi li danas nešto
promijenili?

Ne, nikako. Kad bih opet morao birati, opet bih učinio isto,
bez razmišljanja.  Bog jedna vrata
zatvori, druga otvori. Bilo je teško, posebno ljeti, ustajao bih ujutro u 6 i
išao raditi cijeli dan na brod. Morao sam biti nasmijan i vedar. Tek kada bi
pao mrak, išao sam kući po harmoniku i opet dalje zarađuj za preživjeti. Po
danu bi oca njegovali majka i brat, a ja bi po noći znao ustati po 3-4 puta
dati lijek, i sve ostalo što treba. Naučiš živjeti s tim, prihvatiš to. Kad je
umro, prvu godinu bilo mi je jako teško, osjećao sam se izgubljeno poput papige
kad je pustiš na slobodu a ona se opet vraća u ćibu jer ne zna drugačije. Tako
sam se i ja osjećao. No hvala Bogu vrijeme je zacijelilo rane i znam da je sada
ondje gdje patnje više nema.

Što Vam vjera
predstavlja u životu?

Vjera i crkva su mi sve od malih nogu, no nikako to ne
shvaćam fanatično niti se volim samoisticati, hvaliti. Držim sebi za geslo
izjavu pape Benedikta XVI da sam samo ”skromni radnik u vinogradu gospodnjem”.
Jednostavno nastojim živjeti skromno, ponizno, živjeti svoj poziv kroz rad,
gajiti dobar odnos s bližnjima, živjeti sakramentalni život kroz osobnu molitvu
ispovijed i pričest. Rekao bih još jednostavnim rječnikom, ako ste Vi, Dina,
dobra novinarka onda pišite i radite to po savjesti najbolje što možete, ako je
on dobar kuhar neka radi to najbolje što može, naravno pouzdajući se u Božju
pomoć i razvijajući talente koje nam je dao. Mnogi se danas oslanjaju u svojim
problemima samo na Božju stranu, lutajući od svećenika do svećenika kojeg
smatraju za posrednika i koji ima ulogu kao poštar, a moć kao mađioničar. Ljudi
sebe ne mijenjaju, niti ulažu bar malo truda, već padnu u neku euforiju i
zanos. Shvaćaju Boga kao da je nebo supermarket iz kojeg govornom poštom
otklanjaju se i servisiraju kvarovi preko noći. Kad se to ne dogodi, euforija
splasne nažalost kod dosta ljudi i oni se udalje i ne vrate se. Najveće
sredstvo za servisiranje kvarova koje nam je Bog ostavio su Sveta misa, krunica
i sakramenti. Uz to razumijevanje i sklad u obitelji, skromnost i poniznost.
Ako se držimo one što ne bi htio da netko učini tebi nemoj ni ti drugome – sigurno
se nećemo izgubiti.

Aktivni ste u mjesnoj
župi, odnosno glavni ste inicijator obnove župne crkve u Lokvi Rogoznici koja
je do prije godinu i po bila pred urušavanjem. Što Vas je nagnalo da se tako
jako borite za njeno očuvanje?

Nakon očeve smrti 2012. godine vratio sam se iz Omiša živjeti
u staro selo Lokvu, na djedovinu što bi se reklo. Pronašao sam mir i radost na
svojim korijenima. Aktivirao sam se u crkvi koja je bila derutna i na kojoj je  krov je prokišnjavao na 6 mjesta, popadale
kupe, zidovi ispucani i uništeni, zbor se ugasio, nije bilo pjevanja… Bilo je
govora da se crkva ne može obnoviti što to me jako pogodilo i odmah sam imao
viziju i poslanje pred sobom da to treba promijeniti. Reko sam sebi kad su naši
stari doveli kamen s Brača i s mazgama i na leđima donijeli kamen po kamen i
sagradili ovakav neviđeni arhitektonski biser, ovo velebno zdanje, a danas da
mi uza sve tehnologije to ne možemo obnoviti. Ma kako da ne!  „Čovjek snuje, a Bog određuje“ kaže narod, a
ovaj put je odredio da budem njegova prva violina. Nisam se puno premišljao,
uzdajući se u Božju pomoć, uz blagoslov župnika i pomoć i podršku mještana, te
dobrih ljudi iz grada Omiša i mjesnog odbora čiji sam član kroz godinu i po
dogodilo se stvarno čudo. Osnovao sam zbor koji u ovakvom obliku nije postojao
više od 50 godina, vodio sam cjelokupne radove uz pomoć lokalne i omiške
mladosti, mojih prijatelja, te mjesnih majstora Ivana Banovića i Duška Mušca. Obnovila
se crkva u godinu dana. Cijelo mjesto je oživilo, družimo se, pjevamo i slavimo
Boga. Crkva je puna, ljudi se vraćaju. To me jako veseli i ispunjava.

Morate priznati da je
poprilično neobično upoznati mladog momka koji istinski živi vjeru, a pritom
stvara najbolji štimung na svim vrstama zabave?  

Već sam rekao da nastojim što više razviti talente koje
imam, to jest koji su mi dani. Trudim se sa srcem raditi svaki posao i potpuno
se predajem u njega. Ono što ne znam, neću se ni upuštati u to, pa tako me
nećete vidjeti s kacavidom u ruci oko auta jer to jednostavno ne znam. Sreća da
imam dobre prijatelje koji mi uskoče u neprilikama, a razume se u takve stvari.

Pričate 7 jezika, ako
računamo hrvatski, gdje ste ih naučili?

Kako imam dara za muziku i dobro razvijen sluh, nakon
srednje škole jednostavno sam primijetio da dobro upijam. Interesirao sam se
sam, uzimao knjige, mnogo čitao i s obzirom na to da sam dosta radio u turizmu naučio
sam kroz komunikaciju s ljudima. Svaki jezik najbolje se uči osobnom
komunikacijom. Najviše toga apsorbirao sam kroz rad u ugostiteljstvu na
turističkom brodu dragog gazde kapetana Zorana Baučića. Budući da sam dobar poznavatelj
liturgije i crkvenog pjevanja, služim se još latinskim i crkvenoslavenskim.
Čitam i pišem latinicom, ćirilicom, ponešto i glagoljicom.

Također ste i glazbeni
samouk, je li Vas boli činjenica što nikada niste završili glazbenu školu?

Da, jer nije bilo uvjeta ni materijalnih sredstava. Mada ste
mi sada dali misliti, možda upišem i večernju. (Smijeh) Othranio me i školovao
stariji brat na Galebovoj plaći, za egzibicije nije bilo vremena ni sredstava.
No znanja mi ne nedostaje. Povremeno bi mi netko nešto pokazao jer bih  molio svih koji su znali i imali mota da mi
pokažu po neku sitnicu. Bio sam uporan i savladao notni zapis uporno vježbajući
i čitajući knjige. Želja mi je bila profesionalno svirati orgulje i klavir. Kao
dijete i momčić doživio sam mnoga odbacivanja nerazumijevanje i zatvaranja
vrata ispred nosa po pitanju poduka od profesora glazbe i onih koji su vodili
crkveno pjevanje. Kao svugdje, nepravde je bilo još od ”Kajina i Abela” pa do
dan danas. No nije me to nikako omelo ni stvorilo komplekse. Znao sam uvijek
što želim. Tako su i u mom slučaju ‘tatini sinovi i kćeri’ imali prednost i
dobivali u crkvi privatne satove. Danas takvima klaviri kupe prašinu po kući i
ne svira ih nitko, a od tih ”učitelja” zborovi se gase i nemaju pomlatka. Ja
nemam klavira ni dan danas, treba napraviti zahod u kući, uvijek nešto treba pa
nikako pripraviti dovoljno novaca. Sviram sve od Bacha, talijanske kancone, pa
do Tozovca i Tome Zdravkovića. Za svakoga po nešto se nađe i „ubije“ koja kuna.
Živim i najviše se uzdržavam od glazbe, sviram klavir, orgulje, najviše igrom
slučaja harmoniku koja mi je druga majka hraniteljica, i još par instrumenata,
a uskoro ako Bog da instalirat ću i pneumatske odnosno orgulje s cijevima na
kor svoje župne crkve koje očekujem iz Njemačke. To će biti će točka na i. Ako
to uspijem, mome veselju neće biti kraja. Ne patim od Mercedesa i BMW-ah, ali
orgulje bi stvarno volio podići na kor. Trenutno je kriza i nedostaje sredstava,
ali vjerujem da će dragi Bog pronaći put za ovo kao što je i riješio sve do
sada. Možda netko dobra srca ovaj intervju pročita pa pomogne.

Zanimljivo je da
znate otpjevati himne iz čak 20 zemalja, znate onda i više jezika?!

Znam ljude pozdraviti na jako puno jezika, kao što znam
himnu i bar još koju pjesmu iz njihove zemlje, ali ne bih to stavio kao da
pričam taj jezik. Mnoge kontekste pjesama ni ne razumijem u potpunosti, ali
ljudima se sviđa, osjećaju se poštovani i vrednovani.

Imate dosta
aktivnosti koje svakodnevno obavljate, kako se uspijevate uskladiti? Ima li
trenutaka kada ne radite ništa?

Pa što čovjek ima više obveza, to se lakše organizira.
Nastojim nedjeljom popodne ne raditi ništa, ako je to moguće, ali naravno da o
tome mogu samo maštati kada je period vjenčanja, krštenja i pričesti jer me
ljudi često angažiraju za zabavni dio. Treba živjeti od nečega, a kao što je
moja obitelj othranila i školovala mene, sad moram ja pomoći i njima. Kada ne
radim, najveća mi je radost sjesti na biciklu i zaprašiti put Radmanovih
mlinica u rekreaciju, ili poći ponekad na bazen i wellness. Mada rijetki su ti
trenutci, ali ih ima.

Kao jednom mladom
momku koji broji 31 godinu života i  iza
kojeg je teška životna obiteljska priča i borba, što Vam je najviše pomoglo da
danas budete jak i sretan čovjek?

Jednostavno vlastita volja i upornost. Bilo je uspona i
padova, ima ih i dan danas kao kod svakoga. Najbitnije je zadržati ”ladnu
glavu” što bi rekao stari svijet i pouzdati se u ”Onoga gori”, ali ne predat
se. Naravno, Bog pošalje dobre ljude i prijatelje. Nađe se ponekad nažalost i
onih koji imaju rušilačke ambicije, koji dok gradiš mostove s jedne na drugu
stranu da ti ih žele srušiti. Trudim se uvijek ako takvima ponekad pođe za
rukom izvući nešto dobro i pozitivno iz konteksta. Odlučujem ponovno izvaditi
to kamenje iz vode i ponovno sagraditi most. Materijala to jest kamenja ima hvala
Bogu na pretek. Pa i klesar sam po struci…