Danas govoriti o savršenstvu čini se iluzornim. S jedne strane dominirajuća kultura zagovara površno, trivijalno i prolazno, a s druge strane brzina, kojom se živi svakodnevica, uskraćuje vrijeme koje je presudno za bilo kakav pokušaj približavanja savršenstvu.
Za eventualno dosezanje savršenstva, uz vrijeme, treba jako puno strpljenja, truda i žrtve, a o poniznosti ne treba ni govoriti. Sve spomenuto danas se jako malo cijeni, ako i uopće.
Ovo je vrijeme nestrpljivih, koje zagovara brzinu uz što manje truda. Žrtva je nezamisliv pojam, ako nije nečija tuđa, poniznost odavno više ovdje ne stanuje.
Odustajemo, jer je to danas trend. Odustajanje je moda. To svi čine. Pijanci odustaju od alkohola. Sirotinja od zadovoljstva. Mladi od žrtve. Stari od pameti. Odustaje se od poslova i traže se novi. Odustaje se od bračnih partnera i traže se noviji.
Čovjek odustaje iz više razloga kada su bitne stvari u pitanju, ali ipak sva naša odustajanja mogu se svesti na dvije kategorije. Prva, kada odustajemo, jer nas nije briga, jer nam to od čega odustajemo i onako nikada nije ni bilo bitno u životu, i druga, kada odustajemo, jer smo bespomoćni i slabi.
Odigrati sve na jednu kartu? I to na tako slabu kartu?
Iz dana u dan srca i um natapaju ovakve misli što čovjeka koleba, a on polako popušta i odustaje. Ne ustrajava i tako gubi. Na gubitku zato nisu mogle biti sestre Ana i Lucija Zaninović jer su svojim životom postale uzor ustrajnosti, strpljivosti, primjer neodustajanja.
Dokaz kako sve zbrojeno, svi ti maleni pokušaji skupljeni zajedno, postaju krugovi u vodi koji se neprestano i nezaustavljivo šire. I tako čine tu famoznu razliku na ovome svijetu.
Krugovi u vodi koji su krenuli više od dva desetljeća unatrag nekako ovako…
– Olimpijske igre u Sydneyu 2000. godine gledala sam na televiziji, a tamo se kao naša predstavnica borila Nataša Vezmar u taekwondou kojeg sam prvi put vidjela kao sport. Uz to smo još odrasli uz braću, djetinjstvo smo nekako proveli u muškom društvu, uz filmove Bruce Lee, a borilački su nas sportovi na brzinu zainteresirali. Iako, ruku na srce, već i prije toga prošli smo puno sportova – od plivanja, atletike, čak vaterpola i rukometa. U vaterpolu smo osvojili i medalja, a taekwondo je stigao doslovno u sedmom, osmom razredu osnovne – priča Ana.
“Veseliš se, misliš da si opet svjetski prvak, ali…”
Danas se u taekwondo društvo Marjan, eto, ne može iznad petog razreda osmoljetke…
– Znala sam i da Mario Kozić, a skupa smo ministrirali u crkvi na Pojišanu, trenira baš taekwondo pa smo i njega pitali možemo li doći na trening. I tako nam je on preporučio da pričekamo novu školsku godinu jer se on i Toni (Tomas – op.a.) razmišljaju o otvaranju kluba. I eto, bila sam prvi član na treningu Taekwondo kluba Marjan… – sjeća se jedna od trojki iz obitelji Zaninović – uz Anu, tu je i sestra Lucija i brat Ivan koji je od Ane stariji dvije minute. Tek je 12 godina imala Ana kad je jedno jutro prije treninga svom tati rekla kako će biti svjetska prvakinja. I postala je, i to 2011. godine.
– Uz zlato na tom prvenstvu, u najvećem sjećanju mi je trenutak kad sam u Meksiku 2013. godine izgubila sudačkom nepravdom drugo svjetsko zlato. Borba je završila, ja sam praktično pobijedila, ali mi je sudac ukinuo bod. Veseliš se, misliš da si svjetski prvak drugi put, a sudac te kazni. On je kasnije bio suspendiran, ali to ne može vratiti moje zlato – govori Ana koja je u taekwondo privukla sestru koja je, nakratko, smiju se, zalutala.
Ili, možda jednostavnije – Ana je bila ustrajna, Luciju je brzo štufalo, ali kad je sestra počela s nastupima i osvajanjima medalja na raznim natjecanjima, i Lucija se vratila treninzima. Njihov napredak bio je uočljiv, trener Tomas shvatio je da su one doslovno posebne…
– Luci se nije svidio taekwondo, bilo je puno istezanja, a meni je to odgovaralo. Ona je godinu dana trenirala rukomet. Valjda je to bio jedini period u životu gdje smo se mimoišli, ali eto, nije dugo potrajalo.
– Uvijek smo igrali nogomet u školi iako nam je brat stalno branio igrati, a ja sam u taekwondo ušla kad je Ana krenula počela kući donositi medalje pa sam se i ja željela baviti tim sportom. Prva medalja bila je iz Knina… – izgovara Lucija.
“Nosile smo čak kante s betonom za novu dvoranu…”
– I kad gledam danas, i onda kad smo mi krenuli, miješaju mi se emocije. Krenule smo u školi na Skalicama, jedino je tamo Toni uspio dobiti termin. I svaki smo dan išli pješice s Bačvicama na Skalice. Volja, entuzijazam, Tonijeva vizija… Tada smo imali tjedno dva termina, u dvorani s puknutim prozorima i nosila nas je neka luda energija, želja za uspjehom – veli pa nastavlja.
– Mi smo čak nosili kante s betonom kad se dvorana gradila jer si dao cijelog sebe da dobiješ nešto dostojno čovjeka.
Silan sportski duh gurao ih je i u onoj priči iz mladih dana vezanih uz župu na Pojišanu gdje su dugo godina ministrirale.
– Župnik je u to vrijeme uveo ženske ministrante i dosta nas se iz škole skupilo. Voljele smo i čitati, a par godina zaredom bili smo najredovnije ministrantice.
– Zagreb je imao taekwondo klub Metalac, a Split doslovno ništa. Toni je prepoznao talent u nama, shvatio je da kaskamo jer smo se kasno upisali u klub i pokušao je sve nadoknaditi. Lucija nije imala niti jednu kadetsku borbu, ja samo dvije, tri. I taj naš put je bio ubrzan, morali smo nadomjestiti taj nedostatak i uspjeli smo s dva, čak i tri treninga dnevno – kaže Ana. Uspjeli se okititi s čak 16 medalja seniorskog uzrasta. I sve to uz Tomasa, trenera i psihologa, prijatelja i brata.
– Toni je previše utjecao na nas, imao je sportsku i ljudsku viziju. On je uvijek težio tomu da se iz generacije u generaciju stvaraju novi sportaši. Zapravo je često govorio da ne želi da taekwondo u Splitu stane sa sestrama Zaninović kao što je, primjerice, skok u vis nije imao nasljednicu ili nasljednika Blanke Vlašić – govori Ana. Lucija pak otkriva male tatami tajne.
– Taekwondo je olimpijski sport i stalno se mijenja, zapravo mora ići u korak s vremenom. Odluka suca je smanjena na minimum. U Hrvatskoj kad bismo se borali, uvijek smo imali neke brojeve za pokrete kako suparnici ne bi znali što im spremamo.
“Ispraznila sam se emotivno, ali tu je onda bio Toni”
Janica Kostelić i Dražen Petrović bili su im uzori, ljudi koji su došli do zvijezda, a imali su jako težak put.
– U teškim trenucima smo prolazili snagu u drugima, u drugim sportašima koji su možda imali sličnu stazu kao i ti – veli Lucija kojoj posebno mjesto u desnoj pretklijetki srca imaju Olimpijske igre u Londonu i osvojena brončana medalja.
– Bilo je to specifično natjecanje, i u taekwondou se nikad ne susretneš s repasažom osim na Olimpijskim igrama. I tako, izgubila sam od kineske favoritkinje, ispraznila sam se emotivno, razmišljala i preispitivala sam, ali za tri me sata čekala borba za medalju. Sjećam se čak i klupice iz 2012. godine, sjedila sam s ruksakom, cijela snuždena, ali Toni je izvukao borbenost iz mene, podignuo me i uspjeli smo.
Uspjeli – da. Na putu do statusa zvijezda borilačkih sportova bilo je i teških trenutaka, ozljede su u taekwondou neminovne, bilo je i nepravdi u tretmanu na državnoj razini, ali su Ana i Lucija pokazale snagu karaktera, reagirale su po maksimi da „ono što te ne ubije, to te očvrsne“. I postale princeze splitskog sporta, a pobjednice? Rođene pobjednice…