Stara Gradska vijećnica: Večeras otvorenje izložbe slika i skulptura Nene Mikulića “Uroboros”

Danas se s početkom u 20 sati otvara izložba slika i skulptura akademskog slikara Nene Mikulića. Izložba je postavljena na tri kata Stare gradske vijećnice u Splitu (na Pjaci), a radi se o najvećoj dosadašnjoj izožbi ovog poznatog umjetnika. Posjetitelji će izložbu moći vidjeti puna dva tjedna, do 31. svibnja.

Na otvaranju će govoriti Zlatko Gal i Anđela Prnjak.

Predgovor izložbe (Zlatko Gal):

Svaki je novi val sazdan i od stare vode.Maksima za kojom su posezali punkeri i pioniri novog vala, nastojeći slikovito pojasniti svoja nadahnuća u britpopu i garažnoj sceni šezdesetih te glamu, pub rocku i proto-punku Detroita ranih sedamdsetih, baš dobro opisuje i aktualne radove Nene Mikulića. Jer, ma koliko svježine donosio njegov najnoviji val skulptura, slika i visokih reljefa (iliti skulptura ulovljenih u okviru i ravnini slike) i oko nevježe će uočiti barem nešto od “stare vode”. Ne baš nužno iz vlastitog izvora.

U novom ciklusu slika Mikulić će naime vješto posvojiti i gamu i one znane geometrijske “konstrukcije” Francisa Bacona ili se u “monumentalnom” morskom psu referirati na neizbježnog Damiena Hirsta. Naravno na svoj mikulićevski način vješto,u naizgled zaigran/frivolan no pedantno domišljen hibrid, spajajući plošnost slikarstva, voluminoznost skulpture i grotesku karikature. Morski ciklus, posebice kad je riječ o mornarima, brodovima ili najnovijim pučinama, priziva velikog Vaska Lipovca no ma koliko bila primamljiva teza o uskaknju u iste cipele ili o hommageu Lipovcu, ona baš ne stoji. Riječ je naime o zajedničkom repertoaru, o ishodišnom poticaju ili nadahnuću a ne o citatu. Lipovac je do svojih mornara i brodova došao iz geometrijske redukcije razvijajući postupno iz “kugli i čunjeva” antropomorfnost. Mikulićeva je prtljaga drugačija. U njoj su i iskustvo rasnog slikara (diplomirao je slikarstvo na splitskoj ALU u klasi Gorkog Žuvele) i karikaturiste. Čak i najstarije karikature – poput one iz 1987. izložene na XIV Međunarodnom biennalu karikatura u Tolentinu – s mordillovskim utjecajima no naglašenom redukcijom ali kasniji radovi s izraženom groteskom (bližom jednom Matakoviću nego li Lassalvyju) svojevrsni eho imaju i u ranim Mikulićevim slikama i u najnovijem ciklusu radova. Posebice onima koji – duhovito se poigravajući metaforom – utjelovljuju definiciju zaljubljenosti kao stanje s “leptirićima u trbuhu”.

Ako su mornari makar i nesvjesna posveta Lipovcu – ili pak ispovjedanja sličnog južnjačkog duha na kojemu su znali inzistiratiu kritičari – u nekim su radovima “posvete” još izravnije. “Baba Grdelinuša” iz 2015. je možda izravan hommage Babi (Sofiji Naletilić) Penavuši no grdelin na glavi u trenu je smješta u tipičan mikulićevski poetski prostor. Njegovu fascinaciju pticama i sklonost nadrealističkim kompozicijama (pa su i ribe na glavama brkajlija ili čovjekopas svojevrsne povete Magritteu).

U bogatoj galeriji likova – ljudskih i životinjskih – rijetko ćete naći nešto “ljupko” i “zavodljivo”. Čak i kad poseže za Lipovcu srodnim «cjepanicama» iz kojih nastaje galerija s brkatim alkarima i mornarima, zabrađenim “babama” iz dalmatinskog zaleđa ili životinjskim figurama, Mikulić se svjesno cijepi od virusa nostalgije i površne dopadljivosti. Groteska, reljefna “grubost” i kolorit koji imaju bliskog rođaka u slikarima art bruta i Jeanu Dubuffetu otkrivaju možda autorovu nakanu da “sirovom umjetnošću” postigne željene, nerijetko suprostavljene, emocije. Žestoke i sirove strasti. Ona i on na plaži ili na “luftmadracu” mogu se na prvu činiti duhovitim i idličnim prizorom “galebarenja” ili ljetne dokolice no, lišeni svake romantike, prije su brutalni prikaz samoće. Baš kao što je u naizgled idiličnom prikazu para u slici “Ljubav” gotovo opipljiva drama. Ili, “egzistencijalna tjeskoba” kako ju je karakterizirao Darko Glavan. Rekoh, kontinuitet je ključna riječ u Mikulićevom sad već impresivnom opusu pa i ovu izložbu valja čitati takvom optikom. Jer, Neno Mikulić – ništa ne baca. Poput nekog umjetničkog uroborosa guta vlastiti rep obnavljajući se svakim novim započetim ciklusom.

Jer, kako već rekoh, u baš svakom novom valu ima štogod i stare vode.