Kalendari kao nekadašnje “prognoze” vremena i nebeskih pojava

Čak i u eri “svemoćnog” interneta, Negova
Sveprisutnost – Google ponekad nije dostatan.

Na prvih stranicu-dvije pronađenih rezultata (na kojima se,
kaže statistika, završava preko 90% svih pretraga), podaci su često
neažurirani, a mnogi se ponavljaju ili prolaze ispod “radara”.
Jednostavno, u ozbiljnijem pretraživanju (npr. ako internet koristite u
poslovne svrhe), morate se dobro namučiti da dođete do baze podataka s 30-tak
poslovnih subjekata u određenoj branši, a da su isti pri tome točni i
upotrebljivi.

 Još donedavno takvih komplikacija nije bilo, a “sveto
pismo” svih informativnih pretraga bilo je u tiskanom izdanju. Jedna od
takvih informativnih publikacija za koje nam se čini da je “oduvijek
tu”,  splitski je potrošački almanah
“TOTALSPLIT”, koji ove
godine obilježava 20 godina kontinuiranog izlaženja. U hrvatskoj tranzicijskoj
močvari gdje nezavisne privatne tvrtke najčešće imaju životni vijek komarca
(pogotovo one koje grade brend stvaranjem konkretnih proizvoda, a ne tek
trgovačkim pretakanjem iz-šupljeg-u-prazno), ovakav jubilej je prilika za
razgovor s osnivačem i urednikom Totalsplita, Tončem Pleštinom.

Nastanak i evolucija splitskih informativnih godišnjaka

 Umjesto prigodnoga razgovora o poslovnom uspjehu, koji, kako
sam Pleština kaže, “najčešće završi u nazdravičarskom tonu, klimavo
naheren na rubu dobroga ukusa”, urednik Totalsplita nam je ispričao
zanimljivu priču o nastanku i evoluciji splitskih informativnih godišnjaka,
kroz povijest tiskarstva i izdavaštva u Dalmaciji, koju za ovu priliku donosimo
u (vrlo!) skraćenoj verziji.

 Povijest tiskarstva u Dalmaciji – započinje Pleština – bitno
je uvjetovana stavom Mletačke republike koja je rigidnom zakonskom regulativom
priječila razvoj ove branše na područjima pod svojom vlašću, nastojeći očuvati
monopol tiskarske, odnosno izdavačke i knjižarske djelatnosti (tada gotovo u
pravilu objedinjene u jednoj osobi), koje su politički i ekonomski činile važnu
polugu društvene kontrole. Pridodamo li tome loše ekonomske prilike u Dalmaciji
za sve vrijeme Mletačke uprave, ne čudi da se uvjeti za otvaranje tiskare u
Splitu stvaraju tek s padom Venecije na samome kraju 18. stoljeća.

 Tako je, poslije nekoliko neuspjelih pokušaja, 1812. g. prvu
splitsku tiskaru osnovao pridošli talijan, Giovanni Demarchi iz Dignana, a najstariji splitski
informativni godišnjak, tj. kalendar u njegovu izdanju izlazi 1821. g. pod
imenom “Lunario Dalmatino“. Skorim preseljenjem tiskare u Zadar,
Demarchi i njegovi sljednici uz kraći prekid nastavljaju izdavati kalendar pod
istim imenom sve do 1852. godine.

 Imajući u vidu da je u Splitu izašao samo prvi broj “Lunaria Dalmatina”, koji je,
objektivno, dio zadarskoga izdavačkog naslijeđa, kao rodonačelnika ove vrste u
Splitu valja uzeti “Lunario di Spalato“, kalendar elementarnog
sadržaja, džepnog formata, ali iznimno luksuznog uveza, ukrašen zlatotiskom i
papirom firentinskog dezena, koji od 1825. do 1848.g. izlazi u ediciji Tipografie Piperata. Vlasnik i osnivač
tiskare, Giovanni Antonio Piperata izvorno je bio izdavač i knjižar s
knjižarom na Peristilu, dok je tiskaru smjestio u blizini svoje kuće u
Papalićevoj palači, danas muzeju grada Splita. Zanimljivo je da su Piperate
bili prva splitska obitelj koja je kroz više naraštaja živjela isključivo od
knjige.

 Slijede još dva godišnjaka, “Almanacco di Spalato“ iz 1860. g. u
izdanju Tipografie Olivetti e Giovanizzio
i “L’erde di Diocleziano“ (Nasljednik
Dioklecijana) iz 1862.-1863. kojega Vid Morpurgo potpisuje kao izdavač,
urednik i autor dijela tekstova, tiskajući ga u Trstu.

 “Lo Schiesone Spalatino“

 Za priču o splitskim informativnim godišnjacima najveći
značaj ima lunario “Lo Schiesone
Spalatino“. Sadržajno
ambiciozniji od prethodnika, ovaj kalendar izlazi od 1868. do 1894. g. u
izdanju Tipografie Zannoni, u to
vrijeme najbolje opremljene splitske tiskare, kojih je tada u gradu već
nekoliko. Iako je nemoguće sa sigurnošću utvrditi okolnosti, nije isključeno da
je naziv splitskog izdanja, kao neka vrsta onovremene franšize, preuzet od tada
čuvenog kalendara “Schieson
Trevisan”, koji izlazi u Trevisu od 1744. godine.

 Inače, etimologija pojma “schieson” dolazi od
“s-cieson” (s-cesson) što je u Veneto dijalektu naziv za stablo
pelegrinke. Dokumentirana priča potvrđuje da su se pod jednim takvim stablom,
pelegrinkom što je rasla pred crkvom u Casacorbi, mjestu u blizini Trevisa,
ljudi rado okupljali pa je župnik po njoj nazvao kalendar kojega je 1717. g.
izdao za potrebe svojih župljana – “Schieson
di Casacorba” (Pelegrinka iz Casacorbe). Direktni nasljednik ovog
kalendara, već spomenuti “Schieson
Trevisan”, jedno je od najdugovječnijih izdanja te vrste u Europi
(izlazi i danas!), a preko njega pojam vremenom ulazi u Veneto dijalekt kao
sinonim za almanah.

 Godine 1896. ediciju preuzima novi izdavač, Tipografia sociale Spalatina pod nazivom
“Il nuovo Schiesone Spalatino“, i izlazi do 1915. godine.
Za razliku od Zannonievog izdanja u kojem nalazimo tek po koji reklamni
prilog, novi Schiesone može se
nazvati pravom izdavačko-marketinškom uspješnicom svoga vremena, s brojnim
oglasima banaka, osiguravajućih društava i velikih dalmatinskih
gospodarstvenika, ali i malih lokalnih poduzeća, obrta i trgovina. (Zanimljivo
je da prvi tiskani oglas u Dalmaciji nalazimo upravo u ovom mediju, dubrovačkom
kalendaru “Giornale e Lunario per
anno bisestile 1804.” u kojem izdavač Martecchini najavljuje
tisak Gundulićevoga Osmana). Novi Schiesone se iz broja u broj popunjava
korisnim sadržajima, tako da uz šematizam Split i okolicu, kao svojevrsnu
preteču današnjih žutih stranica, u izdanju iz 1913. g. nalazimo prvi
telefonski imenik grada Splita sa 49 brojeva, odnosno pretplatnika. Dvije
godine kasnije, s početkom Prvog svjetskog rata, Schiesone se gasi poslije punih 
47 godina neprekinutog izlaženja.

 Prvi splitski kalendar na hrvatskom jeziku 1885.

 Prvi splitski kalendar na hrvatskom jeziku izlazi 1885. g.u
tada već pohrvaćenoj splitskoj općini u vrijeme gradonačelnika Gaje Bulata, kada Split s okolicom broji oko 15
tisuća stanovnika. Kalendar izlazi u izdanju tipografije Russo i Marić, pod nazivom “Glasoviti Dalmatinski Kažamija“.
Ponovno, ime vuče porijeklo od jedne čuvene edicije kalendara, “Il giro astronomico o sia pronostico
del vero cabalista Casamia per anno…” u izdanju venecijanskog
astrologa Giovannia Pietra Casamie koje datira od 1763. godine. Iako koncepcijski
i sadržajno ne doseže razinu Schiesonea,
Kažamija se na tržištu održao dvadesetak godina. Posebno valja spomenuti
njegovu naslovnicu, doduše, grafički oblikovanu u već tada retrogradnom
historicističkom duhu, ali svejedno atraktivnu u dionizijskoj prezentaciji
dalmatinskog grba opletenog vinovom lozom.

 Paralelno s Kažamijom kao
hrvatskim izdanjem, tipograf Carlo Russo, odvojivši se od partnera
Marića, 1888. g. započinje tiskanje almanaha na talijanskom jeziku pod nazivom “Almanacco Spalatino“, koji izlazi svega četiri godine. Na samome kraju
stoljeća, 1899. g. izlazi još jedan hrvatski almanah, “Koledar svih Svetaca i Svetica Božjih“, u izdanju Narodne tiskare, vrlo modernog
tiskarskog postrojenja s plinskim pogonom, kojoj je osnivač i prvi vlasnik
nezaobilazni Vid Morpurgo.

 Valja spomenuti još tri izdanja splitskih informativnih
godišnjaka koji, iako nisu bili duga vijeka, odskaču opsegom i kvalitetom
sadržaja. Prvi, “Marjan“ izlazi od 1905. do 1908. u
izdanju Leonove tiskare, sljednice Tipografie Russo kojoj je splitsko
Sjemenište kao novi vlasnik dalo ime po papi Leonu. Sljedeće izdanje, “Splitski šematizam za godinu 1923.” potpisuje Matej Škarica, tadašnji šef Općinskog
statističko-anagrafskog odsjeka, i ono je svojevrstan uvod u najznačajniju
publikaciju ove vrste toga vremena – “Splitski almanah i adresar za godinu 1925.-26. s kartom splitske općine“. Ovaj projekt pod
pokroviteljstvom gradonačelnika Ive Tartaglie, kreiran u Općinskom
statističko-anagrafskom odsjeku za grad s više od 28 tisuća stanovnika, u dva
sveska donosi obilje statističkih podataka, te uz ilustrirane
kulturno-povijesne priloge pruža detaljan uvid u stanje svih gradskih sadržaja
toga vremena.

 Sljedeće godine svjedočimo o još jednom izdanju kratkoga
daha, kalendaru “Jadran“ urednika M. Barišića
tiskanog u Hrvatskoj štampariji koju
nastojeći osnažiti platformu svog nacionalno usmjerenog političkog djelovanja
osniva dr. Ante Trumbić, te dvama izdanjima u razgranatoj
izdavačkoj djelatnosti također politizirane, unitarističke Jadranske straže – “Naš mornar” (1928.-1930.)
i “Ribarski kalendar“ (1930.-1939.), koji se u razdoblju od 1941. do 1942. g.
objedinjuju u “Mornarsko-ribarski
kalendar” pod uredništvom J.
Ravlića.

Tek naoko politički neutralno štivo

 Narodni koledari i almanasi kao specifična vrsta informativne
periodike tek su naoko politički neutralno štivo, o čemu detaljno piše Jelena Lakuš u radu “Dalmacija i
Austrijsko Carstvo – pisana riječ u službi stvaranja poslušnih i lojalnih
građana”. Naime, po završetku Mletačke i kratkotrajne Francuske vlasti,
u Dalmaciji koja je općenito pripadala svijetu usmene kulture s vrlo uskim
krugom obrazovanih ljudi, političke poruke nove Austro-ugarske vlasti suptilno
su promicane kroz narodne koledare i almanahe, u kojima je puk najprije dolazio
u kontakt s pisanom riječju. Tako se, uz raznovrsne korisne informacije,
bilježio carev rođendan, genealogija Habsburške dinastije, popisi
svetaca-zaštitnika svih austrijskih pokrajina, a česte su i prigodne
“dvorske” pjesme, kao i pripovijetke u kojima se veliča junaštvo, te
odanost Kruni i Domovini. 

Repetitivni kalendarski ritual trebao je, iz godine u
godinu, pomoći uspostavi nove tradicije, stvarajući osjećaj zajedničke
prošlosti koja objektivno nije postojala, tj. izgledne i stabilne budućnosti.
Istim promidžbenim obrascem, ali s drugačijim predznakom, služila se i
Kraljevina Jugoslavija, pa tako u spomenutom “Splitskom almanahu i adresaru za godinu 1925.-26.” nalazimo
uvodni tekst Grge Novaka o
povijesti Splita pisan čistom ekavicom, a snažnim unitarističkim (pro Srpskim)
duhom odišu i spomenuta izdanja
“Jadranske straže”, o čemu, između ostaloga, svjedoči kombinirana
ćirilično-latinična ortografija kojom su tiskani. U istom kontekstu može se
spomenuti i “Moj dom“ kalendar iz 1939. g. u
izdanju režimski orijentiranog dnevnog lista Novo doba.

 Prvi satelitski snimak i plan grada Splita

Vrijeme poslije Drugog svjetskog rata donosi veliki preokret
u splitskoj izdavačkoj djelatnosti, koja ostaje bez zamaha privatne
inicijative. U razdoblju koje slijedi telefonski imenici preuzimaju ulogu
periodičnih šematizama, a dio općih informacija se spušta na razinu tzv.
poslovnih rokovnika. Pri tome veliki socijalistički izdavači nisu
zainteresirani za izdanja poput narodnih koledara i almanaha, pa tek sporadično
nalazimo na publikacije poput “Splitskog adresara” iz
1955. godine. Promjenom društvenoga uređenja, i ponovnom afirmacijom privatnoga
poduzetništva, budi se i ovaj segment izdavačke branše. Tako je 1997., prije
dvadeset godina, pokrenut potrošački almanah “Totalsplit“.

Ovdje urednik Totalsplita prekida priču, držeći da bi o
njegovom projektu ipak trebao govoriti netko drugi. Između brojnih mogućnosti
odlučili smo se za činjenicu s kojom se Totalsplit izdvojeno upisao u povijest
izdavaštva ovoga grada, a to je – prvi satelitski snimak i plan grada Splita.
Tek nekoliko mjeseci nakon što je do tada vojna tehnologija snimanja zemljine
površine postala dostupna javnoj upotrebi, u prosincu 2001. g. Totalsplit od
američke kompanije Space Imaging
naručuje satelitski snimak Splita s okolicom, da bi nakon toga u suradnji s
zagrebačkom tvrtkom Gis-data bila
izvršena i prva implementacija ortogonalne mreže ulica na satelitski snimak.
Time je Split, prvi u svijetu (!), dobio satelitski plan grada, dok se beta
verzija danas sveprisutnog Google Eartha pojavljuje tek 2005. godine…