Četvrt stoljeća priznanja RH: “Želim da prilika bude Hrvatska, a ne da nam je osnova za egzistenciju Njemačka”

Na današnji dan prije točno 25 godina Hrvatska je postala međunarodno priznata zemlja i ostvarila je diplomatske odnose s Njemačkom koja je imala značajnu ulogu u cijelom procesu jer je iskoristila svoj politički i gospodarski utjecaj kako bi pokrenula Europu i utjecala na preostale članice EU da priznaju samostalnost i neovisnost RH. Hrvatsku je prvi priznao Island, 19. prosinca 1991. godine, a istog je dana to objavila i Njemačka. Priznanje su najavile i Italija, Švedska i Vatikan koji je Hrvatsku priznao 13. siječnja, a San Marino 14. siječnja.  

Sutradan, 15. siječnja 1992., Hrvatsku je priznalo svih 12 tadašnjih članica Europske Unije, te Austrija, Kanada, Bugarska, Mađarska, Poljska, Malta, Norveška i Švicarska. Sljedećeg dana uslijedilo je priznanje još zemalja, a do kraja siječnja Hrvatsku su priznale 44 države. Rusija je Hrvatsku priznala u veljači, Japan u ožujku, a SAD u travnju.

Bio je to dan koji se prije četvrt stoljeća svima urezao u pamćenje, a  Kadro Kulašin, predsjednik Vijeća bošnjačke nacionalne manjine Splitsko-dalmatinske županije i predsjednik Udruge Bošnjaka branitelja Domovinskog rata, tada je bio zapovjednik protuzračne obrane na splitskom aerodromu.

– Baš taj dan, 15. siječnja, ja sam bio na aerodromu. Kada smo doznali vijest da je Hrvatska međunarodno priznata veselili smo se, gledali smo na televiziji tko nas je priznao, bilo je dosta euforično i nezaboravno – prisjeća se on.

Za razliku od mnogih koji su bili uvjereni kako će nakon priznanja stvari ići glatko i kako će rat brzo završiti, Kulašin je naslućivao da će sukob potrajati.

– Neke snage koje su bile protiv samostalnosti Republike Hrvatske i koje su bile općenito protiv raspada Jugoslavije su bile toliko snažne, a u nekim su trenucima bile toliko očajne, da sam bio siguran da će biti spremne poduzeti sve da se to ospori, unatoč tome što će biti puno poginulih i velika materijalna šteta. To se kasnije i obistinilo. Od Vukovara i Škabrnje, do Like, Dalmacije i Dubrovnika, od Oluje i uzročno-posljedično povezanih događaja u Bosni i Hercegovini, od Srebrenice, Prijedora, Velike Kladuše,…  Obistinile su se pretpostavke ljudi koji su raspolagali s određenim procjenama – kaže Kulašin.

Danas je, dodaje, zadovoljan, ali naglašava kako se uvijek treba težiti boljem.

– Zadovoljan sam. Pa, živ sam i zdrav! Uvijek može biti puno bolje, lakše, opuštenije, materijalna sigurnost može biti veća, može biti kvalitetnija zdravstvena usluga, više posla, ali uzimajući u obzir sve okolnosti i to da je bilo nesnalaženja u vođenju države, u vođenju određenih resora u određenim ministarstvima, da su na ministarska mjesta i u neke službe dolazili ljudi koji nisu znali ni zašto su tu, nego je jednostavno splet okolnosti bio takav i kada se sve to sabere i oduzme, moramo biti zadovoljni, ali moramo težiti boljem – smatra Kulašin, ali ističe kako nije zadovoljan zbog svoje djece i zbog njihovih pretpostavki za budućnost. 

– Ja se ne mirim s time da je EU prilika, ja želim da Hrvatska bude prilika, a da EU bude nadogradnja, a ne da nam osnova za egzistenciju bude Njemačka. Želio bio da Hrvatska bude ekonomski sigurna, da bude napredna, da bude mir, da ne pričamo više o nekim puškama, minama, tko koga voli više ili manje, nego da težimo kvalitetnijem i boljem životu – poručuje Kulašin.

Na pitanje kakav je danas položaj nacionalnih manjina u Hrvatskoj odgovara da „nažalost, imamo nekih pripadnika nacionalnih manjina koji su to po zanimanju, a imamo i nekih koji su pripadnici nacionalnih manjina a da to ni ne znaju“. 

– Ja spadam u tu kategoriju gdje ne osjećam da sam pripadnik nacionalne manjine u negativnom smislu, nego, dapače, u pozitivnom. Kada bi želio provocirati, trudio bih se, čačkao bih i dobio bih priliku reći: „mi smo ovakvi, oni su onakvi“, ali mi moramo shvatiti da smo mi pripadnici nacionalnih manjina i da mi živimo u Hrvatskoj. Hrvatska je i moja domovina – kaže Kulašin i napominje kako je on posebno sretan jer ima dvije domovine.

– Kod mene u kući imaju dvije vjere, a imamo i duplo praznika. Na neki način, pripadnici nacionalnih manjina ako žele tu živjeti moraju se integrirati i prihvatiti ono što jest. Bit će nam lakše. Znamo jezik, kultura s prostora Balkana je dosta slična, meni je sve to isto, ali moramo težiti da ostvarujemo svoja zakonska prava poput onoga da imamo prednost pri zapošljavanju u državnoj upravi ako su zadovoljeni kriteriji. Dakle, ne da budem primljen preko veze, nego ako je ispunjen isti kriterij da imamo prednost. Želim da se to i provodi, ali i da mi kao pripadnici nacionalnih manjina doprinosimo društvu, zajednici državi – zaključuje Kulašin.