Prije šest godina umro je Dino Dvornik, ali je zauvijek ostao s nama

Danas se navršava šest
godina od smrti Dina Dvornika (Split, 20. kolovoza 1964.
– Zagreb, 7. rujna 2008.),
a sjećanje na njega ne blijedi, ne samo u glazbenim krugovima, gdje je i
ostavio svoj najdublji trag. Formalno, bio je glazbenik, skladatelj, pjevač,
tekstopisac, kao i sve ono što je imalo bilo kakvih dodirnih točaka s procesima
u nastajanju glazbe. Neformalno, bio je puno više od toga, zahvaljujući svojim
posebnostima, karakteru i osobitostima, koji se nisu mogli uklapati u manire
društvenih ponašanja i stereotipe društvenih očekivanja. Baš zbog toga bio je
toliko popularan, omiljen i rado prihvaćen, ne samo u uskom krugu glazbene
scene, već u puno širem kontekstu različitih društava, koja su cijenila
iskrenost, neformalnost i njegove ostale karakterne osobnosti.

Unatoč relativno kratkom
životnom vijeku, ali i unatoč osobnim, lošim životnim sklonostima, koje su ga
često odvlačile od glazbe; u glazbenim okvirima ostvario je znatno više od
ostalih kolega koji se duže bave glazbenim stvaralaštvom. Ali, isto tako, koji
su glazbenim stvaralaštvom zaokupljeni i dvadeset i četiri sata na dan, bez
negativnih utjecaja sa strane, koji remete mir i koncentraciju u samom procesu
glazbenog stvaralaštva. Sve to im nije bilo dovoljno da nadmaše Dinov glazbeni
talent, koji je bio toliko jasan, očit i prepoznat, da nije ni trebao biti
dodatno priznat kroz mnogobrojne nagrade koje je primio. Ipak, glazbena
industrija mu je i na taj, formalni način, odala priznanje za glazbeno
stvaralaštvo, dodjeljujući mu, u nekoliko navrata, Porin, tu najprestižniju
hrvatsku diskografsku nagradu.

Split i Dino Dvornik
voljeli su se i priznavali javno, što je rezultiralo pozitivnim učincima na
objema stranama. Tako je Dino otpjevao i sudjelovao u kreiranju pjesme, koja je
postala jedna od najemitiranijih i najpoznatijih pjesama posvećenih Splitu (“Ništa
kontra Splita”). S druge strane, Split nikada nije zamjerio Dinu Dvorniku
preseljenje u Zagreb, koje je bilo nužno iz osobitih poslovnih razloga. Ako
mislite da to nije nešto posebno, dovoljno se prisjetiti kako su izgledala
pojedina sportska preseljenja iz Splita u Zagreb. Konkretno, osobito su
medijski bili popraćeni pojedini sportski odlasci, uvjetovani transferima, iz
Hajduka u Dinamo, Croatiu ili kako li se sve svojedobno imenovao zagrebački
prvoligaš. Za razliku od većine takvih igrača koji su životnu sreću odlučili
potražiti pod zagrebačkim nebom, Dino se Splitu uvijek rado vraćao i često u
njemu provodio svoje slobodno vrijeme.

S tim vremenom vezana je
i jedna o urbanih legendi o Dinu Dvorniku. Naime, kako priča kaže, jednom
prigodom je Dino na Peristilu slušao izvođenje glazbe nekog tamnoputog
izvođača. Do njega je na pločniku bio položen šešir, u koje se nalazilo nešto
malo novca. Iznad šešira, na nekakvom kartonu, bila je ispisana obavijest kako
će glazbenik taj novac utrošiti za kartu do Italije, preciznije do Milana. Dino
je toliko bio ushićen glazbom koju je čuo, da je glazbeniku napunio taj šešir novcima,
u tolikoj mjeri, da je čovjek mogao ne samo kupiti kartu do Milana, nego je, s
tim iznosom, mogao u Milanu i živjeti mjesec dana. Legenda kaže da je Dino
upravo tada dobio inspiraciju za “Afriku”, jednu od svojih najvećih i
najprepoznatljivijih pjesama. Bila ta legenda istinita ili ne, “Afrika“ svakako
ostaje jedna od ritmički najprepoznatljivijih pjesama koje su u Hrvatskoj ikada
nastale.

Iako se bavio glazbom
koja više polaže na značaj glazbenog ritma, nego na značaj tekstova, u
pojedinim pjesmama mogu se uvidjeti osnove ili autobiografski elementi njegova
stvaralaštva. Jedna od osnova bila je i ushićenost Afrikom, ne samo kao
kontinentom, što je vidljivo i u stihovima:

“… Afrika, to je moj
bit, Afriku voli cili svit…” (AFRIKA) ili

“… mladi crnci i crnkinje,
plešu tango uz bubnjeve…” (ELLA E)

U pojedinim stihovima
gotovo se daju naslutiti i određeni autobiografski elementi iz osobnog života,
poglavito oni koji su bili vezani uz destruktivne epizode. Baš kao što su i
njegovi uspjesi  bili očiti i medijski
sveprisutni, tako su i njegova osobna posrtanja bila vidljiva i uočljiva u
javnom medijskom prostoru. O njima kao da progovara i u stihovima:

“… svake noći idem vani
da se provodim… ” (GIBAJMO SE)

“… kad kažu ne, ja
probam sve…” (VIŠE ILI MANJE)

“… loše prođu oni poput
mene…” (BAŠ SAM LJUT)

“… ja odlazim u pakao,
možda čak u raj…” (BYE, BYE)

“… golemo životno
iskustvo što me nije mazilo…” (IDEJA)

Štoviše, u nekim
pjesmama kao da je dao naslutiti svoj prerani odlazak:

“… život moj prošao je
kao san…” (ŽIVOT MOJ)

“… osjećaj me tišti,
javlja mi se strah…” (ZMAJA DAH)

“… tako star, a tako
mlad…” (GAD)

“… kad me više ne bude i
kad me s godinama svi zaborave…” (SVE ŠTO IMAM TO SI TI)

U pojedinim stihovima,
pomalo ironično, kao da je naslutio neko novo vrijeme koje dolazi i koje se
mijenja u svim društvenim okvirima:

“… voljet’ ću te sve do
kraja tvoje štedne knjižice…” (TELEFON)

Bez obzira na recesiju i
druge nepovoljne društvene i životne prilike, da je živ, Dino Dvornik bi i
danas, bez problema, napunio bilo koji glazbeni klub. Unatoč tome što nema
silikonske usne, silikonsku stražnjicu ili nove grudi. Unatoč tome što ne nosi
minicu ili što ne daje glupe izjave po medijima, koje su upitne čak i za zdrav
razum. Kvalitetna glazba. To je ono što je činilo razliku između Dine Dvornika
i tolikih drugih koji žele zvučati kao Dino Dvornik. A to je odlika najvećih,
bez obzira kojim se poslom bavili i u kojim vremenskim okvirima. Stoga će Dino
ostati neprolazan u svojim kvalitetnim glazbenim zapisima. Zauvijek.