Tko zatvara oči pred samoubojstvima branitelja?

“Osjećam kako mi srce
tuče. Divlje, jako, nekontrolirano, kao da hoće iskočiti iz grudi. Za trenutak
pomislim kako ću zbog toga umrijeti, ako me prije toga ne ubije neki njihov
metak. A meci lete na sve strane. Neprijatelj ne štedi municiju, rasipa se streljivom,
iako me ne može sasvim vidjeti dok izlazim iz šume. Na moje je rame naslonjen
ranjeni suborac. Njegova krv natapa moju odjeću. Ne znam, možda je već u tim
trenucima bio mrtav, ali nisam imao vremena stati, provjeravati… Svakako im
nisam htio ostaviti ni njegovo mrtvo tijelo. Dosta sam se nagledao što četnici
mogu napraviti od ljudskog tijela, na koliko ga načina mogu unakaziti. Trčao
sam prema našem rovu, tražeći spas za nas obojicu i noseći izvješće
zapovjedništvu o njihovim položajima. Odjednom je zvukove ispaljenih metaka,
nadglasao neki drugi zvuk. Bio je to zvuk ispaljenih granata s neprijateljskih
položaja. Nisam imao vremena uskočiti u naš rov. Umjesto mene to je napravila
jedna granata koja me doslovno ubacila u rov, kao da sam šibica.

Bio sam pogođen na
pedesetak mjesta krhotinama granate, a od sigurne smrti spasilo me samo
suborčevo tijelo, koje je pokupilo glavninu i silinu detonacije. Gotovo da je
od njega ostala samo ruka kojom se bio prihvatio za moje rame… Taj događaj me
godinama progoni, često ga se sjetim i često ga sanjam. Kada to sanjam, obično
se probudim uz nesvjesnu, glasnu viku, okupan znojem i uznemiren. Zbog te vike
u snu ne može spavati ni moja žena, a često ni naša djeca u susjednoj sobi.
Nakon toga ustajem iz kreveta, popijem dosta vode, malo se osvježim… Potom
uzmem tabletu za smirenje. Pa još jednu. I tabletu za spavanje. Istu onu koju
sam već popio kada sam odlazio na počinak.

Nakon toga sjednem i
upalim televiziju. Kasni televizijski noćni program. No, ne gledam slike koje se
vrte ispred mene. U mojoj se glavi vrte neke druge slike i neki drugi zvukovi,
zbog kojih često poželim podignuti ruku na sebe… Ipak se vraćam u krevet. Žena
me gleda s olakšanjem u očima. Tu večer sam opet dobio bitku. Bitku sa samim
sobom. Ne znam dokada tako. Tko zna, možda samo do iduće večeri…”

Ovo je svjedočanstvo
jednog poznanika, hrvatskog branitelja, koji mi je jednom prilikom ispričao
način na koji se on bori protiv PTSP-a. Ovih sam se riječi sjetio kada sam
saznao za još jedno samoubojstvo hrvatskog branitelja, ono koje se  simbolički odigralo 5. kolovoza. Radi zaštite
obitelji, nećemo spominjati ime tragično stradalog branitelja. Također, nije
važno ni mjesto gdje se sve to odigralo. Mogao je to biti bilo koji grad u
Hrvatskoj, selo ili općina. No, ono što posebno začuđuje je bešćutnost i
hladnokrvnost većeg dijela hrvatskog medijskog prostora, koji o ovom događaju
ili uopće nisu izvještavali ili su ga spomenuli tek onako, uzgredno i površno.
Medijski prostor su ispunili mnogobrojni izvještaji o zvižducima Ivi Josipoviću
i Zoranu Milanoviću u Kninu te pad vojnog zrakoplova, čije su tehničke
karakteristike i mogućnosti bile puno bliže nelom vojnom muzeju, nego bilo
kakvom letu hrvatskim nebom. Zašto je to tako? Zar smo postali toliko bešćutno
društvo da vijest o samoubojstvu hrvatskog branitelja uopće ne predstavlja neku
posebnu vijest? Zar je to moguće?

Tragično stradali
hrvatski branitelj, oduzeo si je život na dan obljetnice veličanstvene vojno –
redarstvene akcije Oluja, vatrenim oružjem, u ratnoj uniformi, koju je za
vrijeme Domovinskog rata s ponosom nosio. Stoga sve indicije upućuju da je tim
činom kanio poslati određenu poruku, poruku koja je krvlju ispisana i plaćena
životom. Nažalost, oni kojima je ta poruka upućena, ne mogu je i ne žele
shvatiti, baš kao ni tolike poruke upućene prije, koje su plaćene tisućama
života hrvatskih branitelja. Zbog ovog slučaja neki će zasigurno ponovo
prozivati “institucije“. Posve apstraktno i posve uopćeno. Načelno, te
različite institucije sa svojim nadležnostima postoje, one su oformljene, baš
kao i njihov krug djelovanja, ali iza njih se uobičajeno skrivaju politički
kadrovi, neskloni kvalitetnom radu, puni neznanja i manjkave energije, koja je
nedostatna da promijeni nešto i u njihovim loše organiziranim životima, a
kamoli da učine pozitivne pomake jednoj čitavoj grupi ljudi. Obično su takve
institucije u Hrvatskoj.

Hrvatska je po mnogo
čemu zemlja posebnosti i u pozitivnom i u negativnom smislu. Stoga je Hrvatska,
po nekim izračunima, vlasnik neslavnog rekorda po broju samoubojstava
pripadnika pobjedničke vojske. Paradoks nad paradoksima. Fenomen je to
neobjašnjen i nedovoljno shvaćen u svjetskim okvirima, kojega često spominju
vodeći svjetski sociolozi, teoretičari društva i drugi znanstvenici s različitih
polja djelovanja. Naravno, o tome u Hrvatskoj gotovo da nećete čuti. Zar ta
pobjednička vojska nije zaslužila barem mnogobrojne “okrugle stolove“ na kojima
će stručnjaci iz različitih područja pokušati ponuditi odgovore i pronaći
rješenja tom fenomenu? Zar ta pobjednička hrvatska vojska nije zaslužila
zatvorene financijske konstrukcije, od strane javne uprave, za svaki takav
pokušaj? Ukoliko u Hrvatskoj ne postoje oni koji mogu ponuditi kvalitetna
rješenja, da se spasi barem jedan život suicidu sklone osobe, ima li takvih
stručnjaka u inozemstvu? Bi li takvi stručnjaci pristali doći i ponuditi svoja
iskustva, samo kada bi imali plaćenu zrakoplovnu kartu, smještaj i troškove
puta?

Ovako ispada da
političke elite jednostavno nije briga. Sve što mogu ponuditi je obično
slijeganje ramenima i ravnodušan pogled, a hrvatski branitelji su zaslužili
daleko, daleko više od toga. S druge strane, predsjednik hrvatske Vlade poziva
sve nezadovoljnike da svoje nezadovoljstvo dođu iskazati isključivo u Zagreb,
preciznije na Trg svetog Marka. Ispada da je to jedino mjesto s kojega
vladajuće političke garniture mogu razumjeti, barem razumjeti, poslanu poruku.
Ne bih volio da netko od suicidu sklonih osoba doslovno shvati ovu poruku
predsjednika Vlade pa na Trgu svetog Marka počini svoj tragični čin. U tom bi
slučaju pojedini političari doživjeli težak udarac. Naime, u tom bi slučaju Trg
svetog Marka bio zatvoren na nekoliko sati. A to je nešto što je pojedinim
političarima pravi smak svijeta. To i ništa drugo.