Bi li danas Asan – aginica pila votku?

Pjesma
je nastala u vrijeme kada je usmena predaja značila više, nego bilo
kakvo pisano svjedočanstvo. U najširem mogućem vremenskom okviru,
zasigurno je nastala za vrijeme Kandijskog rata (1645 – 1669).
Kandijski rat bio je veliki i sveprisutni oružani sukob, između
tada značajnih sila Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. No
ipak, na temelju povijesnih dokumenata i ostale arhivske građe, kao
nastanak “Asanaginice” uzima se suženo razdoblje od 1646. do
1649. godine. Ovu pjesmu zabilježio je i objavio talijanski opat
Alberto Fortis 1774. Godine u djelu “Viaggio in Dalmazia” ( u
ustaljenom prijevodu: “Put po Dalmaciji”). Pjesma je zapisana kao
balada “Žalostna pjesanca plemenite Asan-aginice“. Vremenom je
postala daleko poznatija kao “Asanaginica” ili “Hasanaginica”.
Objavljena je na izvornom, hrvatskom jeziku, uz popratni talijanski
prijevod. Od tog trenutka “Asanaginicu” su prevodili, tumačili i
proučavali najpoznatiji onodobni književni velikani poput Johanna
Wolfganga Goethea, Puškina ili Waltera Scotta te čitav niz drugih
više ili manje slavnih pisaca. Ubrzo je pjesma postala poznata
diljem svijeta i prevedena je na nekoliko desetaka jezika. O njoj se
govorilo u dvorskim salonima i u elitnim aristokratskim društvima.
No, što je to čemu je “Asanaginica”, ta balada ispisana škrtim
izričajem stanovništva Imotske krajine, dugovala svoju tadašnju
gotovo nezamislivu popularnost? Odgovor na to pitanje nikako nije i
ne može biti jednostavan, ali okosnica tog odgovora mora sadržavati
i izrazitu nabijenu emocionalnost, koja izvire iz tragičnog okružja
čitave priče. A ta emocionalnost nije izmišljena. Ona je stvarna i
gotovo se može osjetiti u svojoj punini i nekoliko stotina godina
nakon samog nastanka.

U
vrijeme nastanka “Asanaginice”, ali i puno prije toga, usmena bi
predaja; koja je poslije prenošena s koljena na koljeno, s potomka
na potomka; nastajala nakon nekog posebno važnog ili značajnog
događaja, a koji bi u narodu poticao određene reakcije. Drugim
riječima, većina usmene predaje svoje je uporište imala u nekom
događaju koji se doista zbio, a ispjevan je na način kako je
jednostavno doživljen. Okosnicu pjesme čini ranjavanje turskog
junaka Asan-age (… on boluje u ranama ljutim, oblazi ga mater i
sestrica, a ljubovca od stida ne mogla…).

Očito je Asan-aga ranjen
u boju, daleko od vlastitih dvora, a zbog težine rana njegovo
zdravstveno stanje ne dozvoljava bilo kakav transport s te lokacije.
Zbog toga ga posjećuju majka i sestra, više puta, a aginica “od
stida” niti jednom. Asan-aginica ne odlazi u posjete mužu, iz
razloga što bi se, vjerojatno, tim njenim činom kršila neka
očekivana društvena norma. A radilo se o vremenu kada se kršenjem
društvenih normi riskirala tada najveća moguća kazna, a ona je
bila izopćenje iz onodobnog društva. Ponekad se takvo izopćenje
doživljavalo i težom kaznom od same smrti. No, aga je tu njenu
sramežljivost shvatio na pogrešan način, kao svojevrstan izraz
nesklonosti pa joj je, u skladu s tadašnjim normama, poslao otpusno
pismo (… ne čekaj me u dvoru bjelomu, ni u dvoru, ni u rodu
momu…). Rastanak s djecom, nije bio nimalo lak ni ugodan (… a s
malahnim u bešice sinkom, odijeliti nikako ne mogla…). Njen brat,
Pintorović beg, ponovo ju je uzeo pod svoje i pod svoj krov, ali
samo zakratko, do nove udaje (… dobra kado i od roda dobra, dobru
kadu prose sa svi strana, da najveće Imoski kadija…). Udaja je
uskoro utanačena unatoč njenom protivljenju (… nemoj mene davat’
za nikoga, da ne puca jadno srce moje gledajući sirotice svoje…).
Aginica je svjesna da će na putu za Imotski, gdje kadija stoluje,
morati susresti svoju djecu. Bazirano na povijesnim činjenicama,
tada je jedini put za Imotski iz primorja i okolice, vodio preko
Zagvozda i okolnih sela. Naime, povijesna je pretpostavka da je
Asan-aga svoje dvore imao u današnjoj općini Zagvozd, a kuda su
morali proći svatovi i ostala pratnja iz Klisa i okolice, gdje je
Pintorović beg imao svoje dvore. Kad su svatovi prolazili pored
dvora Asan-age, njena djeca su izišla pred aginicu (… vrati nam
se, mila majko naša, da mi tebe užinati damo…).

Pretpostavka je
da se, u to vrijeme, Asan-aga oporavio od zadobivenih rana i vratio
kući te pokajao što je onako brzopleto i nepromišljeno otpustio
aginicu. Ponovo je na snazi jedna povijesna činjenica, a to je sam
poziv na užinu. Užinom se označavao obrok najčešće između
dvanaest i četrnaest sati. Međutim, poziv da se netko pogosti
užinom u obiteljskom okružju, upućivao je isključivo i jedino
gazda kuće, gdje se trebalo užinati. Radilo se o još jednoj od
prihvaćenih društvenih normi. U skladu s tim normama, to nisu mogla
napraviti ni agina djeca samoinicijativno, odnosno, iza tog poziva
zasigurno je stajao aga osobno. Međutim, aginica je po planu,
darivala djecu s unaprijed pripremljenim darovima, što se agi nije
svidjelo, naslućujući da ju zauvijek gubi (… hod’te amo, sirotice
moje, kad se neće smilovati na vas majka vaša srca rđavskoga…)
Bilo je to previše za Asan-aginicu. Rastanak s mužem, gubitak djece
te nepravedne optužbe bile su isuviše teško breme (…kad to čula
Asanaginica, b’jelim licem u zemlju udarila, usput se je s dušom
rastavila, od žalosti gledajuć’ sirote…)

Sasvim
je jasno zbog čega je ovaj događaj izazvao u narodu toliko
pozornosti, koja je naposljetku rezultirala i spjevom “Asanaginica”.
Inače, u arhivu samostana u Makarskoj čuva se autentičan povijesni
dokument napisan na turskom jeziku. Tamo je vjerojatno završio u
nekom od zbjegova naroda i svećeništva, koji su se gotovo
periodično ponavljali u Imotskoj krajini, ovisno o tome kako su se
pogoršavale ratne opasnosti i mijenjala ratna sreća. Preveden, taj
dokument glasi: “Ono što smjerne sluge podnose i saopćavaju
svojoj uvaženoj, velikodušnoj braći borcima za vjeru, jest
slijedeće: Nosilac ove isprave, svećenik imenom fra Luka, sa Ivanom
i Bilunom, upućen je zbog poslova sirotog i poniznog Hasan-age. Ako
ga bilo koji od vas susretne na putu, očekujemo od vas da navedeni
svećenik ne bude uznemiravan“. U potpisu su stajale “age tvrđave
Imotski”. Radilo se o svojevrsnoj propusnici za fra Luku i njegove
pomagače, a koji je bio pozvan da liječi ranjenog Asan-agu. U davna
vremena upravo su se svećenici bavili i liječenjem tijela, a ne
isključivo duha. Propusnica je bila potrebna do mjesta gdje je
Asan-aga ležao ranjen, najvjerojatnije u turskoj utvrdi u Zadvarju.
Asan-aga Arapović povijesna je ličnost iz razdoblja Kandijskog rata
i bio je jedan od najvažnijih i najhrabrijih boraca koje su Turci
uopće imali u svim krajevima dalmatinskog zaleđa i okolice. Poginuo
je pri samom kraju Kandijskog rata 1669. godine, hitajući u pomoć
napadnutoj turskoj utvrdi.

Prema
legendi grob Asan-aginice nalazi se pokraj Modrog jezera u Imotskom,
ispod velike kamene gomile, kamo je sahranjena na izričit zahtjev
imotskog kadije. Otprilike iz tog vremena datira i narodna poslovica: “Kadija te tuži, kadija te sudi” pa se kadijin zahtjev poslušno
izvršio. Ta se kamena gomila nalazi u blizini lokalne prometnice.
Iza Drugog svjetskog rata kada se prometnica proširivala, jedan dio
puta zahvatio je i područje kamene gomile. Iskopavanjem na tom
dijelu gomile pronađene su i ljudske kosti. Možda su to upravo bili
ostaci iz legende, odnosno kosti same Asan-aginice! To se nikada neće
moći utvrditi, a i sama daljnja sudbina pronađenih kostiju ostaje
nepoznata, jer se o njima ne mogu pronaći nikakvi naknadni
autentični dokumentirani tragovi.

No, “Asanaginica” nipošto nije zaboravljena. Između ostalog,
svjedoči tome i prisustvo u srednjoškolskim udžbenicima ove drevne
autentične balade. Druga je stvar to kako se tko odnosi prema
stvarnom povijesnom naslijeđu. Tako mi je jedan poznanik, profesor u
srednjoj školi, ispričao kako je učenicima dao temu “Hasanaginice”, sa zadaćom da temu uklope u današnje vrijeme,
nastojeći pronaći prava pitanja s kojima bi se danas mogla
susresti. Prema odgovorima učenika, jedno od takvih pitanja je
glasilo: “Bi li danas Asan-aginica pila votku?”. Eto, očito je
to jedno od sudbonosnih pitanja dijela naše mladeži. Srećom, nitko
od razigranog dijela mladeži nije postavio ovakvo ili slično
pitanje: “Bi li danas Turci u kulama pušili cigarete s taksenim
markicama ili rezani duhan?”. Srećom, jer bi u tom slučaju
odgovor na poznato pitanje: “Što se b’jeli u gori zelenoj?” zasigurno bio: “Rodijakov kamion za prijevoz duhana!”.
Promišljanja i odgovori dostojni mašte, koje se ne bi zastidjeli ni
naši drevni “kazivači”“ i ostali kojima je veličina “Asanaginice” bila puno bliža, nego nekom današnjem vremenu.
Vremenu, kojemu je samo prolazno i površno dovoljno prihvatljivo,
dovoljno dobro i dovoljno razumljivo.