Drugi mjesec boravka doma počeli su se pojavljivati iznenadni bolovi pa me majka odlučila odvesti pedijatru koji nas je poslalo na kirurgiju opće bolnice u Zadru, gdje su ustanovili da imam herniju (kilu). Poslali su me doma na čekanje do devetog mjeseca za operativni zahvat jer te operacije koje oni nazivaju hladne, rade se na jesen to jest kad je hladnije vrijeme. U međuvremenu smo otišli na ultrazvuk mozga u bolnicu Firule u Splitu. Preko fontanele su ultrazvukom gledali moj mozak (fontanela je nezatvoreni dio glave) . Doktor primarijus, dječji neurolog, rekao je da je glava uredna i da nema nikakvih tragova krvarenja na mozgu.
“Ovo dijete je rođeno prije vremena i ima malo vode oko mozga što će s vremenom nestati”, rekao je mami koja se sretna vratila u Zadar. Mjesec dana iza tog pregleda dječji neurolog je ipak ustanovio da imam malo pojačan tonus mišića, zbog kojeg bi trebao otići u Zagreb u bolnicu Goljak (bolnica za djecu s posebnim potrebama) kako bi tamo majku naučili raditi neke vježbe sa mnom.
“UPALA GRLA NA PUTU”
Majka je sve svladala za dva tjedna boravka u bolnici Goljak. Dva dana prije bolnice Goljak ponovo sam imao bolove (napominjem da je mama rekla doktoru da imam kilu i pitala ga hoće li to smetati pri vježbama u bolnici u koju me šalju na što je rekao je da neće smetati). Dobio sam i temperaturu pa me je odvela doktoru, prije odlaska u Zagreb. Pri pregledu sve je bilo u redu, niti upale grla, nikakvih dišnih problema. Majka je i ovom liječniku opet napomenula da je hernija u pitanju na što je on rekao da nije, DA JE MOŽDA UPALA GRLA NA PUTU. Mama se nasmijala i pitala ga : Otkuda dolazi ta upala iz kojeg mjesta (KADA JE NA PUTU KAKO JE REKAO). Otišla je doma sa mnom. Sutradan smo krenuli sa stricem i strinom za Zagreb. Kad smo došli kod naših kumova u Zagreb pojavili su se strašni bolovi, gdje me nitko nije mogao umiriti i odmah smo otišli u bolnicu Goljak. Tamo nas je primila dežurna doktorica gledajući me i govoreći: “Joj, Bože, kako okice lete na sve strane”.Tada su se moja majka i strina nagnule i pogledale u moje oči koje su stvarno otišle u krivo, a to se naposljetku desilo od jakih bolova , a zatim je pri pregledu doktorica rekla da nisam trebao dolaziti uopće kod njih jer ona ne vidi nikakav tonus pojačani mišića niti bilo kakav problem motorike. Uputila me u drugu bolnicu za dječje bolesti, Klaićevu bolnicu.
OPERACIJSKI STOL
Došli smo kod drugog liječnika koji je rekao da se vratimo u Zadar i da me trebaju ujutro odmah operirati jer ako ostanem kod njih oni imaju princip da prvo operiraju jednu stranu hernije, a za 15 dana drugu jer sam naime imao obostranu herniju. “Vratite se u Zadar i držite ga na rukama tijekom puta”. Mama me nije ispuštala iz ruku. Na putu prema Zadru bio sam dosta dobar, a kada smo stigli u Zadar, odmah smo otišli na kirurgiju zadarske opće bolnice gdje je majka naletjela na jako neljubaznog doktora koji je rekao: “Zašto ga niste operirali u Zagrebu”? Mama mu je odgovorila: “Vaš posao je da ga operirate zato ste završili školu, jako ste ljubazni kao jedan doktor, zahvaljujem”! Operacija je bila dogovorena rano ujutro. Nisam smio jesti od ponoć pa do operacije. Nije bilo spavanja jer bez hrane nisam mogao spavati, ali tko će to objasniti djetetu od pet i po mjeseci.
Mama je već u pet sati ujutro bila u bolnici sa mnom. Dok smo čekali poziv doktora u operacijsku salu dovodili su liječnike stažiste koji su me promatrali i na meni učili što je hernija. U jednom trenutku sam poplavio i počeo plakati, a onda su me majka i medicinska sestra zamotali u plahtu i trčeći otišli na kirurgiju. Mene je sestra odvela u salu, a mama je ostala vani čekati dok ne završe sa operacijom. Trajalo je to od 8 do 10 ujutro, a doktor je rekao da će trajati samo pola sata…