Imoćanin u Indoneziji : Prambanan i Borobodur

“Nakon ugodnog leta sa zagrebačkog novoizgrađenog aerodroma, sletjevši u Dohu ( inače, oko Dohe se prostire mnoštvo umjetno sagrađenih otoka sa raznim varijantama-bazen u obliku srca,zgrade i naselja maštovitih vrsta i oblika. Svakako su zanimljiv prizor, naročito iz aviona); dogodio se zanimljiv susret i upoznavanje mene i šeika iz Saudijske Arabije. Šeik je upravo gledao izložak najnovijeg automobila -mercedes Mclaren limited edition. Spontani susret,ugodan razgovor pun međusobnog uvažavanja i nespretni poljubac sa šeikom na kraju druženja, jer tako nalaže njihova kultura, bili su sjajna uvertira u ono što nas tek čeka. A čeka nas  Indonezija, mnogoljudna zemlja sa više od 17 000 otoka, više od 260 milijuna ljudi i nebrojeno mnogo skrivenih priča i ljudskih sudbina koje smo jedva čekali otkriti.

Stigli smo u Jakartu, ili  bolje reći u urbani mravinjak. Grad od nekih 10- tak milijuna ljudi, bez nekog organiziranog javnog prijevoza izgleda ni više ni manje nego kao jedan veliki mravinjak. Sve izgleda tako kaotično ali opet funkcionira, bez obzira na gužve,velike prometne čepove i probleme.  Osmijeh ne silazi na  licima ljudi koji se izmjenjuju i kolaju intenzitetom kakvog se ne bi posramile ni najveće svjetske metropole. Pet sati u Jakarti je bilo sasvim dovoljno da shvatimo kako je najpametnije da nastavimo dalje s obzirom da nemamo vremena čekati sedam sati da se probijemo motorom ili taxijem koji je inače jako povoljan do centra grada. Ranije smo odlučili kako  sjedamo za avion prema, za indonezijske standarde, gradiću od “samo“ 3 milijuna ljudi- Yogyakartu popularno zvanu Yogya. Terima kasih- dočekuje nas natpis u maloj zračnoj luci u Yogyakarti. Smještamo se u hostel po cijeni od ni više ni manje nego 30 kuna po noćenju s doručkom. Ljubazni domaćini nam iznajmljuju motor po cijeni od 20 kuna i spremni i puni elana jedva čekamo jutro kako bi sjeli na motor i krenuli u svoju Indonezijsku avanturu.

Krenuli smo  prema svojoj  prvoj destinaciji koju smo odlučili posjetiti- Prambanan, hindu hram iz 9-tog stoljeća o kojem smo čuli da je mjesto kojeg ne smije propustiti vidjeti nitko tko se odvaži na daleki put prema Indoneziji. Vožnja motorom sat vremena kroz gusti i živahni promet Yogye, lijevom stranom kolnika poseban je doživljaj. Organizirani prometni kaos koji perfektno funkcionira, nema ljutnje, nema prometnih problema, ali nema ni poštivanja prometnih znakova, bar ne u nekoj ozbiljnijoj mjeri. Dvoje bijelaca u gradu u kojem je stranac relativno nepoznat pojam bili su pravi mamac za sve domaće ljude da nas gotovo na svakom stajanju, križanju ili semaforu srdačno pozdrave, slikaju se s nama ili na bilo kakav drugi način stupe u kontakt s nama. Prambanan nas je oduševio na prvi pogled, ali cijena ulaznice nas je na tren obeshrabrila -600 000 indonezijskih rupija za ulaz bilo je previše za dvoje backpackera koji su upravo noć prije platili 30 kuna za smještaj. Pronaći način kako se jeftinije ušuljati,naravno nije bio problem, ipak u nama kola imotska krv, snašli smo se i zbunjenom, ali srdačnom stražaru smo na ruku kemijskom (nismo imali papir) napisali cijenu 100 000 rupija,koju je on prihvatio. Konačno, uz malo nagovaranje dobili smo ulazak kroz tajni sporedni ulaz u taj drevni hram. Oduševljeni viđenim uz kratki razgovor sa jednim amerikancem ispod tropskih stabala , pojeli smo po dvije sočne bananice koje smo kupili putem uz cestu dok smo se vozili prema hramu i nakon slikanja sa gotovo svim indonežanima koji su se našli u hramu kad i mi jer smo im bili atrakcija,posebno moja plava kosa. Krenuli smo dalje prema drugom hramu.

 Nakon sat i pol vožnje motorom stigli smo do Borobodura- najvećeg budističkog hrama na svijetu. Impresivna građevina od 5 katova kružnog oblika sa više od 500 kupola sa budinim kipom od 2-3metra ostavila nas je bez daha. Zanimljivo je bilo vidjeti kako je gotovo svakom kipu otrgana ruka ili glava i kad smo pitali domaćine zbog čega je to tako dobili smo bizaran odgovor. Naime nizozemski kolonizatori su odrubljivali glave i dijelove tijela budinim kipovima i uzimali ih kao trofeje koje bi nosili nazad u Europu kao svojevrsni dokaz nadmoći i kao suvenir. Tu smo dočekali kako kažu indonežani jedan od najljepših zalazaka sunca, na vrhu najvećeg budističkog hrama,iznad džungle i ispod ugaslog vulkana, nezaboravan zalazak sunca prekidali su mjestimični oblaci koji su nam pokušali pokvariti doživljaj, ali naravno da nisu mogli. Isto kao i na Prambananu,domaćima smo bili hit i tražili su društvo i fotografiju na svakom koraku, neki su se potajno iza leđa slikali s nama ako bi im bilo neugodno pitati, a čak sam i par puta dobio dobacivanje poput onoga “i love you“ i sličnih. Zbilja smo mogli doživjeti kako je zapravo biti zvijezda i kako je biti popularan, iako samo zbog rijetke boje kose. U početku  je fora i zabavno, ali nakon nekog vremena postane zamorno svakih 5 metara stajati i slikati se sa svima, ali bude lakše kada čovjek shvati da je nekome uljepšao dan i kad vidi svu tu radost u očima pojedinca koji želi imati najneobičniju sliku sa strancem u razredu,na poslu ili u selu.“