Hvala, vojvodo: Josip Jadrijević i Davor Svalina otkrili su nam dojmove nakon izbora u pratnji barjaka

Alkarska povijest bogata je riznica informacija, svaki detalj mogao bi se posebno analizirati, a nema te Sinjanke ili Sinjanina koji u jeku alkarskih svečanosti neće doći u svoj grad i osjetiti sav taj šušur i kolorit boja kakav samo prirede svečani događaji u kolovozu.

Kakav je onda tek ponos i čast kada prvi puta stupite na Alkarsko trkalište kao pratitelj barjaka. Takav je osjećaj ove godine pratio dvoje vježbenika – Josipa Jadrijevića i Davora Svalinu. 

Ovaj prvospomenuti, 28-godišnji komercijalist od rođenja je s konjima. Otac Davor bio mu je dugogodišnji alkar koji u riznici trofeja ima jednu Baru i dvije Čoje.

– Jašim cijelu godinu. Pripremam mlade konje za natjecanje. Ranije sam bio kod Ante Šimleše, najboljeg hrvatskog jahača, školovao sam se i u Belgiji pa je onda krenula ova priča u Samoboru. Sve to pomaže da i Alka bude što uspješnija, tvrdi Josip koji je i državni prvak preponskog jahanja u mlađim dobnim kategorijama.

Tek godinu više ima Davor Svalina koji korijene vuče iz Čaporica. Živi u Sinju, po zanimanju je strojarski tehničar računarstva, a od sedme godine je uz konje i konjički sport.

– Počašćen sam što sam izabran kao pratitelj barjaka. Uzbuđen sam i još mi ništa nije posve jasno. Čekao sam nekoliko godina da postanem dio alkarske povorke i ostvario se san. Zahvaljujem se vojvodi na ukazanom povjerenju, a ja samo mogu obećati da ću ga pokušati što bolje opravdati.

S konjima se okušao i van države, u Njemačkoj je bio gotovo godinu dana. Trener je trkaćih konja i instruktor terapijskog jahanja.

– Čast je nositi alkarsku odoru, s gledateljima ili bez gledatelja, dodaje Svalina.

Među alkarima kopljanicima prvi puta u alkarsku metu gađa Martin Šušnjara. Njegov stričević Mario Šušnjara bio je, pak, jedan od onih koji su dokazali kako je biti debitant i pobijediti. Pošlo mu je to za rukom 2000. godine kada je, nevjerojatno, kao debitant alkar kopljanik, osvojio i Baru i Čoju.