Svestrani zagrebački umjetnik – slikar, pjesnik i glazbenik –
Borna Šercar jedan je od rijetkih koji svakim područjem
kojim se bavi uspijeva doprijeti do publike. Diplomirani je akademski
muzičar i profesor udaraljki koji je svoje instrumentalističko umijeće
potvrdio svirajući u raznim sastavima. Nestvarne
su, primjerice, njegove izvedbe djela klasične glazbe na staklenkama,
što on naziva
flashophone, a to je tek jedan dio njegova stvaralaštva. Važna je
i njegova suradnja s Josipom Lisac, kao i s Jazz orkestrom HRT-a,
Simfonijskim orkestrom HRT-a, Zagrebačkom filharmonijom, Hrvatskim
baroknim ansamblom, Orient Exprestom i orkestrom HNK-a.
Kao član sastava Zagreb Jazz Portrait, u kojem svira više od petnaest
godina, javio se i kao autor. Za taj je sastav, u suradnji s Mariom
Igrecom, napisao skladbe „Mountain Without the Top”, „Quest”, „The River
of Fire”, „Only God Can Create Three” i „Bjeloglavi
sup”. Osim kao autor glazbe za jazz-sastave u kojima svira, sklada za
animirane filmove i kazališne predstave Zagrebačkog kazališta lutaka,
HNK-a Rijeka, HNK-a Split, Gradskog kazalište Žar ptica, Narodnog
pozorišta Tuzla i druge.
Najvažniji autorski
doprinos dao je skladbama i obradama što ih je priredio za sastav Borna
Šercar’s Jazziana Croatica. Zahvaljujući skladbama što ih je snimio na
prvim trima albuma sastava, koje su naišle na
odobravanje ne samo u hrvatskim jazz- krugovima, dobio je nagradu
„Miroslav Sedak Benčić” HDS-a za autorsko stvaralaštvo na području
jazza. Sastav je utemeljio 2009. godine s namjerom da očuva i na
suvremen način predstavi hrvatsku glazbenu baštinu koristeći,
unutar jazz-idioma, svu raznolikost, regionalnu i žanrovsku, od
šokačkih pjesama, rera i gangi preko međimurske i dalmatinske glazbene
tradicije do klasike, radi stvaranja autentičnog i specifičnog zvuka.
Ovakav
način promišljanja za rezultat je imao drukčiji pristup jazzu –
autentičan, hrvatski. To je potpuno uigran sastav koji svira poletno i
uvjerljivo, spreman na inovativan istup, istraživanje i stvaranje nove
glazbe. Naime, kako bi ostvarili ovakvu organsku međuigru
raznih stilova, glazbenici su primorani istupiti iz konvencija svojeg
primarnog žanrovskog okružja i posvetiti se proučavanju drugih stilova i
glazbenih djela, prodrijeti u njihovu suštinu, riješiti se banalnog i
izvući suštinsko. S tim je sastavom, u kojem
su uz njega na početku svirali saksofonist Vojka Jocić, pijanist
Zvjezdan Ružić i kontrabasist Tihomir Hojsak, a u nekim su im se
izvedbama pridruživali gosti, snimio tri CD-a: „A Little Book of Notes”,
„Nehaj” i „Borna Šercar’s Jazziana Croatica Big Band”.
Budući da su nakon toga spomenuti članovi Jazziane pokrenuli vlastite projekte,
sastavu, u kojem je ostao Jocić, priključili su
se gitarist Elvis Penava i klavijaturist Hrvoje Galler koji ima
dvostruku ulogu – istodobno svira Rhodes klavir i bas na električnim
orguljama. Poslije su im se pridružili klavirist Borna
Pehar i kontrabasist Hrvoje Kralj. Iako se dogodila promjena u postavi,
sastav nije odstupio od Šercarovih osnovnih zamisli i koncepta.
Sastav,
između ostalih, izvodi Šercarove skladbe nadahnute hrvatskom klasičnom i
etno glazbenom baštinom. Riječ je o prepoznatljivim djelima koja
Šercara potvrđuju kao važnu osobnost hrvatske
glazbe. U suradnji s članovima sastava napisao je skladbe „New
Red Dwarf”, „Bread Of Stone”, „Nostalgia”, „Kolo”, „Soko Loved Him”,
„Rakia” i „Balkanika”, a samostalno skladbe „Burence”, „Limbora”i
„Vaganac”. Skladbu „Playing the Victim” izvorno
je napisao za istoimenu predstavu redateljice Saše Broz nastalu prema
tekstu Vladimira i Olega Presnjakova, „Nehay”, a skladbu je ostvario s
istaknutom udaraljkašicom Ivanom Bilić koja ovom prigodom svira marimbu.
Za „Melancholy” dobio je nagradu Porin, a
ostvario ju je u suradnji s harfisticom Dianom Grubišić Ćiković. Izvodi
i skladbu „Intrada/Ritmico” koju je upravo za Jazzianu Croaticu, vodeći
računa o glazbenom pristupu sastava, napisao Miljenko Prohaska.
Kad je riječ o
fascinaciji hrvatskom baštinom, Šercarov je pristup blizak konceptu
putopisa. Nadahnjuje se hrvatskim krajolicima, povijesnim događajima,
pričama, mitovima, legendama,
situacijama i prirodnim fenomenima tipičnim za hrvatsku baštinu. Kao da
maštajući skače od planine do planine, od obale preko mora do otoka pa
nazad po dolinama
punih jezera i senzacionalnih rijeka kao što su Zrmanja, Dunav ili
Krka. U ovoj glazbi slušatelji kao da plešu s vješticama s Kleka, bude
okamenjenog diva, bore se s velebitskom burom koja ne dopušta jasan
pogled na otoke Rab, Krk, Pag, Olib, Silbu, ali istovremeno
pročišćava, odagnava suvišne i nevažne misli, dok glava puca od
vatrometa okusa i sladostrašća kad zagrizete u rapsku tortu pokušavajući
nešto pametno razgovarati s pastirom Lodom na Braču, na brodu prema
Velom Ratu uživate slušajući Vladimira Nazora gledajući
potopljeni brod koji cijeli krajolik boja nekom elegičnom, izgubljenom,
a lijepom poviješću…
Jazz-glazbenici,
članovi Jazziane, svoju skladateljsku nadarenost i vještinu iskazuju i u
obradama djela drugih autora kojima udahnjuju svoju osobnost. Tako i
Šercar svoj autorski potencijal ostvaruje u jazzističkim
obradama stilski oprečnih djela, od onih iz klasičarskog miljea preko
dalmatinske tradicijske do domoljubne glazbe, primjerice u simfonijskoj
pjesmi „Sunčana polja” Blagoja Berse te operi „Ero s onoga svijeta”
Jakova Gotovca, narodne skladbe „Marjane Marjane”,
koju je prvi zapisao Ivo Tijardović, „Seh duš dan” Blagoja Berse na
tekst Vladimira Nazora koju je otpjevala Tamara Obrovac, međimurskoj
narodnoj pjesmi „Vuprem oči” koju je otpjevala Josipa Lisac, ali i
domoljubnoj pjesmi „Bojna Čavoglave” pjevača Marka Perkovića.
Bez obzira na to o kojoj je pjesmi riječ, on ih je obradio na poseban
način svojstven glazbenicima suvremenog jazza, pokazavši da prati
svjetsku jazz-scenu i da tu glazbu promišlja kao idiom koji je podložan
promjenama, nadogradnji i obogaćivanju, što su karakteristike
stila od samog početka djelovanja njegova sastava.
Maštovita, skladateljski autentična i uvjerljivo
odsvirana, Šercarova je glazba zaslužila postati predstavnikom hrvatskog
kulturnog stvaralaštva u svijetu. Njegove
su skladbe već pronašle put do inozemne publike i
kritike. Sa sastavom Borna Šercar’s Jazziana Croatica izvodio ih je na
koncertima u klubu Porgy&Bess u Beču, Bartok hallu u Budimpešti,
Teatru Verdi u Trstu,
na UCLA-u u Los Angelesu gdje su članovi održali i glazbenu radionicu u
sklopu Monk Institutea te na
festivalu JazzyColors u Parizu.
U novije vrijeme putuju
i koncertiraju zajedno s umjetnicima iz ansambla LADO koji su s
Jazzianom Croaticom snimili album „Untamed”. LADO je idealan izbor za
ovaj projekt jer već
sedamdeset i četiri godine prikuplja, istražuje i izvodi umjetničke
obrade bogate hrvatske glazbene i plesne tradicije. Pod vodstvom
umjetničkog direktora Krunoslava Šokca i muzičkog direktora i dirigenta
Bojana Pogrmilovića, snimali su i na koncertima nastupaju
violinist Marko First, harmonikaš i klarinetist Mladen Kosovec, gajdist
i blok flautist Stjepan Večković te pjevačice Anita Huđek, Doroteja
Juratović, Klara Kašnar, Mateja Kovačević Kos, Ina Milačić, Jana Radić i
Kristina Opačić Vrućina. Riječ je o vrhunskim
umjetnicima koji s lakoćom i razumijevanjem tumače Šercarove zamisli.
Uz njih je Jazziana ostvarila novi glazbeni jezik koji donosi spoj
umjetničkog pristupa narodnoj glazbi nadahnutim napjevima s jazzistički
obojenim intervencijama u tu istu tradiciju. To
se odnosi na skladateljski, aranžerski i izvođački segment ostvarenja.
Naime, Borna Šercar je kompletan autor svih djela: skladbi, tekstova i
aranžmana. Riječ je o duboko promišljenom glazbenom djelu koje je
nastalo na osnovi dugogodišnjeg sveobuhvatnog istraživanja,
umjetničke domišljatosti i izvedbene razigranosti.