Dok se molitve izgovaraju, zvona katedrale označavaju sveti trenutak, proširujući vijest o slavlju svetog Duje izvan samih zidina katedrale. Split se uskomešao, ljudi izlaze na ulice i trgove kako bi se pridružili proslavi dok grad krije u sebi neizrecivu ljepotu i jedinstveni duh koji budi najdublje emocije u svojim stanovnicima i posjetiteljima.
Dok sunce blistavo sija na mramornim pločnicima, Riva živopisno pulsira ritmom života. Svečano odjeveni Splićani, ponosno noseći svoje tradicijske nošnje, pružaju ruke jedni drugima i zajedno koračaju u procesiji za Dujmovim moćnim relikvijarom. Miris tamjana, pomiješan s osjećajem zajedništva, ispuni svaki kutak prostora. Zvuci orgulja stvaraju melodičnu pozadinu dok se misna slavlja odvijaju u sjeni veličanstvenih zidina Dioklecijanove palače, spomenika iz prošlih vremena.
Na čelu Splitsko-makarske nadbiskupije nakratko se zadržao Dražen Kutleša koji je odlukom pape preselio u hrvatsku metropolu, a pastir crkve ovog dijela zemaljske balote postao je Želimir Puljić…
Niti
mjesec dana otkako je papa Franjo prihvatio vaše
odreknuće od pastoralnoga upravljanja Zadarskom nadbiskupijom, novu ulogu
dodijelio vam je malo južnije. Iznenadilo vas je to? I još posebno kad uzmemo
da je Splitsko-makarsku nadbiskupiju zapravo dugi niz godina vodio kolega iz
iste generacije Marin Barišić?
– Uoči svete Stošije, 14. siječnja ove godine, papa Franjo prihvatio
je moje odreknuće od pastoralnoga upravljanja Zadarskom nadbiskupijom. A već
slijedeći mjesec, 14. veljače 2023. nakon konzultacije zamoljen sam prihvatiti
službu Apostolskog upravitelja Splitsko-Makarske nadbiskupije, jer je mons.
Dražen Kutleša imenovan koadjutorom Zagrebačkog nadbiskupa kard. Josipa
Bozanića. To me ne samo iznenadilo, već i opteretilo imajući u vidu moje
godine, a i obim posla koji me očekivao. Prihvatio sam tu službu lakše jer je u
Splitu moj kolega iz studijskih dana mons. Marin Barišić koji je ovu
nadbiskupiju vodio preko dva decenija. Istina, imao je zadnju godinu i
zdravstvenih problema, ali rado pomaže u pastoralu, dijeli svete sakramente i
izvrstan mi je suradnik i pomoćnik.
Da
se vratimo godinama unazad, rođeni ste u mjestu Kamen kod Mostara kao peto dijete
u obitelji. Kad ste osjetili da Bog ima nešto važniji poziv za vas?
– Da. Ja sam dijete sa sela, a veći dio mladenaštva i života
proveo sam u gradovima, poput Splita, Rima, Sarajeva, Dubrovnika i Zadra. I što
sam stariji, sve me više privlači selo i njegovo relativno mirno i prirodno
okružje. I s nostalgijom se prisjećam tih dječjih godina kad sam u živom
kontaktu s prirodom, na njima i livadama, po šumama i kamenjaru. Već u osnovnoj
školi htio sam biti ministrant. Budući da se tada slavila misa na latinskom
jeziku, valjalo je naučiti dosta odgovora na latinskom. Ja sam se potrudio i
naučio sve što je trebalo odgovarati pod Misom, pa sam „primljen među
ministrante“. Služeći kod oltara rodila se i u meni želja poći u školu za
svećenike. Po završetku osmogodišnjeg školovanja javio sam se biskupu koji me
poslao u sjemenište u Dubrovnik gdje se maturirao u proljeće 1966., a na jesen
upisao teološki studij na Bogosloviji u Splitu gdje sam ostao tri godine. Nakon
toga poslan sam nastaviti studij teologije u Rimu gdje sam i zaređen za
svećenika 1974. godine.
Koliko vas je ispunjavao rad s mladima,
posebno na Katoličkoj bogosloviji kada iz ovih današnjih naočala pogledamo da
smo u velikom problemu s iseljavanjem mladih i muku mučimo s rađanjem djece.
Roditelji se danas najviše i odlučuju za jedno dijete u obitelji, kako vi
tumačite to iz pogleda psihologa?
– Po završetku studija teologije u Rimu studirao sam i
promovirao na Fakultetu odgojnih znanosti -smjer psihologija. Kad sam završio
studij, poslan sam biti odgojiteljem i profesorom na Bogoslovnom sjemeništu u Sarajevu. Drago mi
je sjetiti se tih godina kad je u bogosloviji u Sarajevu bio više od šezdeset
bogoslova i petnaestak profesora i odgojitelja. Uz redovita predavanja
održavalo se redovite mjesečne tribine za vjernike laike. Organizirani su brojni
stručni skupovi i simpoziji. Školovalo se i katehete i katehistice za vođenje
školskog i župnog vjeronauka. U toj odgojnoj instituciji za pripravu i
školovanje budućih svećenika, koju je nadbiskup Josip Stadler sagradio pri
koncu 19. stoljeća, bilo je tih osamdesetih godina prošlog stoljeća vrlo
zanimljivo i dinamično raditi u toj crkvenoj instituciji. Nosim divne i drage
uspomene iz tog vremena od prije četiri desetljeća (1978-1990.).
Koji
su izazovi u Crkvi današnjice najaktualniji? Možda čak i kad usporedimo ovo
današnje razdoblje s onima u kojima ste vi ipak bili na vrhuncu službe, u doba
završetka Domovinskog rata i stvaranje Hrvatske koju su tada pohodili i dvojica
papa…
– „Svako vrijeme nosi svoje breme“, veli narodna izreka, kao i
svoje izazove. Više od tri desetljeća služio sam kao biskup u Dubrovniku i
Zadru, a od nedavno i u Splitu. Brojni su i različiti izazovi s kojima su se
vjernici i Crkva do jučer hrvali, a i danas se još suočavaju. Jučer je to bila
ideologija teoretskog i ideološkog ateizma, nakon koje su nastupile ratne
nevolje i borba za slobodu zemlje i naroda. A onda vrijeme „osvojene slobode i
demokracije“ koja je donijela nove probleme i izazove koje valja rješavati.
Veliku su nam utjehu i poticaje pružili u ratnom i poratnom vremenu dvojica papa,
sveti Ivan Pavao II. koji je u Hrvatsku došao tri puta (1994., 1998. i 2003.),
a kod drugog pohoda došao u Split i Solin prije 25. godina. Njegove utješne
riječi i mudri savjeti i danas su vrlo aktualni i korisni. Osim njega pohodio
nas je (2011.) i papa Benedikt XVI. koji je početkom ove godine blago usnuo u
Gospodinu. On je došao u prigodi prvog „Nacionalnog susreta hrvatskih obitelji“.
U
onom ranije spomenutom razdoblju, što je na vas ostavilo najviše traga – bilo u
pozitivnom, bilo u negativnom smislu. U razdoblju kad ste bili pastir
dubrovačkog i zadarskog puka.
– Kad danas gledan unatrag „dubrovačko razdoblje“ od 1990. do
2010., mogao bih kratko reći kako je to bilo doba velikih ratnih nevolja i
stradanja, kao i poratnih muka i problema s obnovom porušenih domova i
sakralnih objekata. Premda smo tijekom rata živjeli u velikoj nesigurnosti i
strahu, opkoljeni sa svih strana jugovojskom i četničkim postrojbama, nismo se
predavali pesimizmu i očaju. U suženom prostoru slobode kretanja u Gradu i par
kilometara u njegovoj okolici, ljudi su nastojali organizirati „normalan život“,
s koncertima, tribinama, molitvama i misama. A u vrijeme bombardiranja
sklanjalo se podrume i skloništa gdje se molilo Gospinu krunicu i tješilo jedni
druge kako će i ratnim nevoljama doći kraj. S tom nadom i vjerom dočekalo se
dane slobode koju nam „višnji Bog je do“ (I. Gundulić), a izmolili su je naši nebeski zaštitnici, te
izborili hrabri generali i branitelji. Njima dugujemo našu zahvalnost i
poštovanje; posebice onima koji su poginuli za našu slobodu ili pak u nju
ugradili svoje živote i svoje zdravlje. Pokojnima, stoga, neka se vine naša
iskrena molitva, a živima naša zahvalnost i poštovanje.
Crkva
je naložila neka se u svetoj misi moli za papu i biskupa, a vi ste, po dolasku
svim župnicima poslali da se moli za novog nadbiskupa Splitsko-makarske
nadbiskupije. Kakav bi on trebao biti?
– Točno je da se u svakoj svetoj Misi moli, ne samo za žive i
mrtve članove, već posebice za Papu i mjesnog biskupa koji su nasljednici
apostola. Njih je, naime, Isus odabrao, zaredio i poslao neka idu „po svem svijetu“, okupljaju ljude i krste ih i neka
s vjernicima slave Misu i hrane ih svetim sakramentima. U svakoj svetom Misi Crkva
moli na razne nakane, a posebice moli za papu, biskupe i svećenike. Jer, važno
je imati čestite i svete pape, biskupe i svećenike. Konačno, bez biskupa i pape
nema Crkve. Stoga se u Misi uvijek spominje molitvena nakana „za papu i
mjesnoga biskupa“. Kad sam imenovan Apostolskim upraviteljem Splitsko-makarske
nadbiskupije, smatrao sam važnim pokrenuti „molitveni lanac“ među vjernicima da
„Gospodin krijepi i učvršćuje svećenike i Bogu posvećene osobe u
svetom pozivu, i da našoj
nadbiskupiji udijeli dobroga pastira koji će biti svom puku biti uzor
svetosti i revni navjestitelj istine.
Evanđelje, naime, pripovijeda da su dvanestorica apostola bili plod Isusove molitve prije
nego ih je pozvao „da
propovijedaju i liječe svaku bolest i nemoć u narodu“ (Lk 6, 12-13). Tako i
Splitsko-makarska Crkva moli da joj Gospodin daruje „biskupa
koji će poput svetoga Dujma Bogu ugoditi, a povjereno stado tješiti, blagoslivljati i Kristovim
putem hrabro i razborito voditi“. U toj molitvi opisano je kakvog pastira
želimo i molimo; s popratnim poklikom „Gospodine, usliši nas!“
Za
vrijeme jedne mise u svibnju 2022. godine, kao zadarski ste nadbiskup, a ta je
rečenica ostala upečatljiva kazali kako je „život zakon te kako je on iznad
svih zakona i temelj svih zakona” pritom komentirajući sve učestalije priče o
pravu na pobačaj… Posebno vas smeta to što ima onih koji propagiraju to pravo
žena?
– Imao sam pred
očima okružno pismo svetog Ivana Pavla II., „Evanđelje života“ (1995.), u kojem
je ustvrdio da se „svijet nalazi pred objektivnom zavjerom protiv života“. Nije
nikakvo otkriće reći kako se diljem svijeta „izglasanim zakonima“ svjesno ubija nerođenu
djecu, propagira eutanaziju, nameće genetski inžinjering, širi nemoral i drugi
poroci. Stoga je Papa dodao da su u tu
„zavjeru protiv života“ uključene međunarodne ustanove i obavijesna sredstva
koja šire kontracepciju, sterilizaciju i pobačaj kao „znak napretka i osvajanja
slobode”. Budući da su pri tome najviše ugrožena nerođena djeca i starci,
sveti Ivan Pavao II. je svojim okružnim pismom „Evanđelje života“ ustao u
obranu najugroženijih. Kad je ljudski život
ugrožen, Crkva ne može i ne smije šutjeti. Ona osjeća dužnost i obvezu „dati
glas onima koji glasa nemaju“, kojima je to pravo uskraćeno. Kad je u Italiji
trajala kampanje za legalizaciju pobačaja (travanj 1981.), Ivan Pavao II.
uputio je Talijanima najpotresniji vapaj u obliku upitnika: „Je li dopušteno oduzeti
život čedu za koje je Krist prolio svoju krv? Ako tom činu ubijanja djeteta u
utrobi majke dadnemo ‘pravo građanstva’, veli Papa, onda smo na rubu provalije
s nesagledivim posljedicama“. U tom vidu citirao sam Papu da je „život
iznad zakona i da je u temelju svih zakona”. Ako ljudi budu poštivali, branili,
voljeli i služili životu, postoji mogućnost da ostvare istinsku slobodu, pravdu, razvitak, sreću i mir i grade autentičnu
civilizaciju istine i ljubavi.
U
svojoj ste uskrsnoj homiliji posebnu poruku imali za građanske vlasti, i to da
u društvu odstranjuju sve što rađa malodušje i pesimizam. Kako biste vi opisali
stanje nacije? Odmiču li se ljudi od vjere i Boga i zazivaju ga samo u
trenutcima slabosti, nevolje i smrti?
– Uvijek je aktualna ona Pavlova misao
da je „Uskrsnuće temelj našeg vjerovanja i propovijedanja“. Jer, da toga nije
bilo, uzaludna bi bila naša vjera, neosnovano ufanje i bezizgledna naša nada. To se moglo osjetiti i
doživjeti prije nekoliko tjedana kako se ljudi raduju što su nakon šutnje
Velikoga petka opet zabrujala crkvena zvona. Pjesnik bi rekao: „Slušajte ih
kako zvone; stara zvona moga grada“. Ispunjen optimizmom uskrsne radosti, kršćani se ne daju
slomiti, već osnaženi uskrsnim događajem oni s optimizmom i s pjesmom na usnama
vele „sve možemo u Onome koji nas jača (Fil 4, 13). Istina je kako velite, da „ima
ljudi koji se odmiču od vjere i Boga i zazivaju ga samo u trenutcima slabosti,
nevolje i smrti“. Budući da je otajstvom
Kristovoga uskrsnuća započelo vrijeme nade i optimizma, potrebno je trajno „otvarati
vrata Kristu“. On je, naime, nepomućeno svjetlo u povijesti ljudskog mraka i tame. On je Put, Istina i Život; središte
i smisao svega. Stoga sam u svojoj uskrsnoj čestitci pozvao građanske vlasti i
sve koji su u službi ljudi, neka u temelje društva ugrađuju vrjednote mira,
tolerancije, pravde, poštivanja i solidarnosti, te odstranjuju sve što rađa
malodušjem i pesimizmom.
U posljednje se vrijeme ne priča puno o
kanonizaciji kardinala Stepinca, kao ni o ukazanjima Gospe u Međugorju, ali dva
su to pitanja koje more narod ovog dijela zemaljske balote. Kad bismo mogli
očekivati “svjetlo na kraju tunela”, da se istina dozna pa koliko god ona
sretna ili teška bila jer je i sam papa Franjo govorio da treba tražiti istinu…
– Obje su teme
toliko medijski „razglašene“ da se stječe dojam „kao da o tome visi
sav Zakon i proroci“. A nije tako. „Ako ustima svojim priznaješ da je Isus
Gospodin i srcem svojim vjeruješ da ga je
Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen“, pisao je apostol Pavao
Rimljanima (10, 9). Crkva, stoga, „nije u tunelu pobožnih priča“,
već u posjedu Istine koja je sadržana u evanđelju i u drugim
novozavjetnim spisima.
Načelno bi se moglo reći da „ukazanja Gospe u Međugorju
ne ulaze u poklad vjere koje kršćani trebaju prihvatiti i vjerovati“. Čak i da
se dokaže vjerodostojnost ukazanja, vjernici nisu obvezani u njih vjerovati jer
„privatna ukazanja ne obvezuju“. Papino pak „dopuštenje da se ljudi mogu
okupljati u Međugorju, te ondje moliti i pjevati“, nije nikakva
potvrda Gospinih ukazanja, već „poziv na razlučivanje“, kako papa Franjo često
govori.
Što se tiče kanonizacije kardinala Stepinca, kojega je
papa Ivan Pavao II. prije 25 godina (1998.) proglasio blaženim, odluka pape
Franje da „odgodi kanonizaciju“ i u dogovoru s vrhovima Srpske pravoslavne
Crkve „dopusti mješovitu komisiju za ponovno iščitavanje povijesnih dokumenata“,
znak je Papine ekumenske dobrohotnosti i ne stavlja u pitanje Blaženikovu
svetost, niti priječi njegovo štovanje.
U ovim danima posebno se spominjemo svetog
Dujma kojega slavi Split kao svog nebeskog zaštitnika. Kakvu poruku imate za
sve vjernike za blagdan njihova sveca?
– Neki dan sam u svom pozdravu u kazalištu rekao kako više od
tri desetljeća služim kao biskup u gradovima uz more (Dubrovnik, Zadar, Split)
gdje su patroni sveci mučenici iz prvih stoljeća kršćanstva. Njih se obilježava
vrlo svečano uz brojno sudjelovanje puka različite dobi, zvanja i političkih
opredjeljenja; a ponekad i različitih narodnosti i religija (poput sv. Vlaha u
Dubrovniku). Ono što posebice primjećujem jest činjenica kako slavljeni sveci
nisu „klerikalizirali“ mjesta svoje ingerencije, ali ni društva nisu „posvjetovnjačili“
svoje patrone i zaštitnike. To je ono što me raduje i fascinira. Stoga bi moja
poruka bila poziv vjernicima Splita i Splitsko-Makarske nadbiskupije neka nam
se toga dana pridruže „uživo“ ili preko medija, pa da skupa, zborno i
oduševljeno zapjevamo: „Zdravo Dujme, mučeniče Splita grada zaštitniče;
upravljamo k Tebi glas! Zdravo, sjajni naš bisere, koji svjetlom svete vjere ti
pokaza nama spas“. Jer, u njemu je naša nada i
procvat svaki našeg grada!