Article

//www.dalmacijanews.hr/files/62661775ecdbd1525a8b4620/80
Foto: Ivana ivanović/DalmacijeNews

Arijana Čulina u razgovoru za DalmacijaNews: ''Sve se može naučiti, ali duhovitost nikako... To je kao da kažete da se može roditi novi Boris Dvornik“

Splitska se glumica, otkrila nam je, igra slikanjem već petnaestak godina, uči i francuski jezik te piše knjige...
Endemična to je, i autohtona, ljubav kojom mi u Splitu, i Dalmaciji, častimo i slavimo najveće među nama. Ali, to je ta naša falšitada. Muško i žensko, staro i mlado pamti, voli i poštuje one što su im u živote unijeli toliko radosti i sreće. Njezino je zato ime jamstvo za uspjeh.

Neki ljudi su osebujni, a neki malo više, a ona je svakako jedna od tih koje svojom pojavom bude interes, privlače stavom, oduševljavaju pričom.

Kazalište je njezino prirodno stanište. Mogla je zaboraviti tekst, zbuniti se, nešto krivo reći u ekstazi ili u transu, ali refleksna spremnost na ikoji oblik nenadane improvizacije bila je čudna i čudesna. Te "daske koje život znače" zbilja i jesu takve za Arijanu Čulinu jer za njezin nerv filmska je kamera bila odveć sterilna.

 Nadnaravnom osjetljivosti Arijana bi valjda bila u stanju u život vratiti i stabla od kojih su te daske bile učinjene, pa je na toj energiji, uz onu vlastitu, snažno tumačila brojne sudbine nekih svojih dalekih pobratima.

 - Kad sam bila dijete voljela sam recitirati pjesme, ali kasnije sam to nekako ostavila po strani sve do srednje škole. Bila sam u gimnaziji Marko Marulić kada se otvorio glumački studio kojeg je oformio pokojni Marin Cecić i tada me je prijateljica pozvala da idem s njom na audiciju jer je trebala nečiju podršku. I na kraju su mene primili, a nju nisu. I u tom studiju su bila priznata imena poput Gorana Golovka, Snježane Sinovčić, Dina Dvornika, Davora Vukovića... - kaže žena kojoj je najveća nagrada, ponavljala je to, bio i ostao aplauz publike za dobro obavljen posao.


"Pedeset puta mi je lakše odigrati tragediju..."

 - Od prvih su me dana nekako pratile velike predstave s legendarnim Borisom Dvornikom, Zdravkom Krstulović, Špirom Guberinom, Ivicom Vidovićem pa sam odlučila upisati akademiju u Beogradu sa 17 i pol godina - kaže. I upisala je, a počela se profesionalno baviti i solo pjevanjem.

Biti s njom na sceni neprocjenjivo je iskustvo, barem tako kažu, jer ne postoji škola koja te može naučiti ono što je mogao samo jedan Arijanin pogled.


- Humor nije jednostavan, za njega trebate imati dosta snage. Ako se publika ne nasmije, a vi ste sat i pol sami na pozornici, onda je to fijasko. Za mene osobno je nekih pedeset puta lakše odigrati tragediju od komedije.

 Jer...

- Sve se može naučiti, ali duhovitost nikako. Znate, to je kao da kažete da se može roditi novi Boris Dvornik. On se rađa jednom u stoljeću - veli Arijana koja je stekla širu popularnost kroz ulogu Milijane u seriji "Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo". Svako pojavljivanje na sceni ispunjava ju baš kao i to iz 1987. godine, iako se od tada puno toga promijenilo. Jedino je pozicija s koje ona kreće u vic ostala ista - univerzalno ljudska, pa se svi nasmijemo svojoj nesavršenosti zajedno s njom.


"Komičari su često ozbiljni u privatnom životu"

 U godini kazališnih uspješnica "U malu je uša đava" i "55 kvadrata" Arijana je obilježila četiri desetljeća karijere u kojoj se uska poveznica veže baš s komedijom. Jer stand up Arijane Čuline je uvijek - ziher. Ili je odlična ili vrlo dobra.

 - Često u komedijama obrađujem teme koje muče malog čovjeka, ta komedija onda nekad izgleda kao životno ogledalo koje se zatvara iza vrata naših domova. I to je opet sve životni put, jer da su me zvali više za uloge u filmu, onda me publika ne bi nekako povezivala s komedijom - govori.

Splitska se glumica bavi – ili, kako sama kaže – igra slikanjem već petnaestak godina. Uči i francuski jezik. Piše knjige... Malo je onih glumaca koji su na više polja ostvarili vrhunske rezultate. Tako balansira u životu, kaže.

 - Privatno sam vrlo povučena, nije to zanimljiv život. Kući sam, s kćerkom. Prošetam, vratim se doma, radim svoj posao. Ne izlazim previše, nema me na događanjima jer sam ekstrovertan tip. Inače su komičari malo čudni ljudi, ne kažem da nisam vesela i da se ne volim nasmijati, ali mi komičari često smo ozbiljni u privatnom životu - priča.


"Stavila sam prati haljinu i uništila sam je..."

Kad ponestane posla ona ga izmisli.

Tako je i jednog kišnog dana naišla na likovnu radionicu. Sjela je među nekoliko žene i počela slikati, žena koje su izgledale mirno i sretno jer su bile ispunjene. I svatko bi, govori, trebao pronaći nešto čime će se igrati i zabavljati.

 - Moja matična kuća, splitski HNK, nije imala ludi odnos prema meni. Ja sam inače osoba koja se nikad ne žali, ne pita za posao, jer ja uvijek sama sebi nađem ulogu. Znate kako kažu - glumac mora raditi i kad ne radi. Ja jesam Splićanka, ali Split kao da nije obratio pažnju na mene. Možda su njima značajniji ljudi koji nešto ozbiljno glume, ali ja isto radim ozbiljno posao. I humor i satiru.

Humoristična je bila i jedna životna epizoda prije jednog od onih dana u karijeri.

Te je godine film "Ne gledaj mi u pijat" proglašen najboljim u Venecijom, a Arijana najboljom internacionalnom glumicom.

 - Bila sam pozvana na festival Mostra u Veneciji i u Malla sam išla kupiti haljinu s resama, ali najbolje od svega je što sam ju stavila na pranje i uništila je. Rese su se zapetljale, a onda sam ja našila drugi komad robe. Eto, dok drugi imaju stiliste za tako važne trenutke, moja haljina je iz Malla - smije se Arijana.

No, smijeh je ljekovit, a svaka predstava, odigrani komad ili uloga priča za sebe.

 - Dosta je trenutaka koji ostanu u sjećanju, ali jedan od ljepših momenata bilo je kada sam radila na predstavi koju su igrali glumci iz cijele Europske unije. Dobila sam na kraju glavnu ulogu, pripremala sam se u Danskoj, Rumunjskoj, a predstave igrala diljem Europe - od Švedske, Kopenhagena... I nisam mogla vjerovati da smo se tako dobro razumjeli, kao da smo iz istog grada. To je bio još jedan dokaz da gluma ima univerzalan jezik.

Da tomu nije tako, i Charlie Chaplin bi govorio.




hr Mon Apr 25 2022 05:39:42 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/628a88d618d1cb3c218b45e1/80
Foto: Ivana Ivanović/DalmacijaNews

Sportaš koji je svoju ranjivost, dijagnozu nastalu u majčinoj utrobi, pretvorio u trenutke koji intrigiraju i nadahnjuju: "Neuspjesi su me gurali da na kraju uspijem!"

"Zahvalan sam roditeljima do neba što nisu kao većina drugih držali svoju djecu s invaliditetom u četiri zida i govorili im što ne smiju napraviti i dodirnuti. Mene su moji pustili u nekom normalnom obliku da odlučujem sam. Roditelji su mi bili glavni da postanem dobar sportaš, ali nadasve osoba"
Pod ključ stavljamo puno toga. Novac, nakit, dokumente, vrijednosne papire. Zaključavamo ih, zatvaramo, čuvamo. Svi to čine.

Često okrećemo ključ u bravi, baš kad ne želimo niti da nas tko vidi, niti da mi bilo koga vidimo. Krijemo se iza zaključanih vrata od svega onoga što nas je zarobilo - lošeg zdravlja, ovisnosti i razočaranja, naših nadanja i neostvarenih snova.

Životna sidra često naiđu na oluje, nalete na poteškoće koje valjaju lađu, a onda i kada curi na sve strane, kasno je vikati i pozivati pomoć. Dino Sinovčić svoju je ranjivost, dijagnozu nastalu u majčinoj utrobi, pretvorio u trenutke koji intrigiraju i nadahnjuju. Stvorio je nešto iz ničeg, bolje rečeno iz naizgled ničeg.


Jer mi ne znamo što imamo. Jer ne vidimo, ne čujemo, ne osjećamo, jer sanjamo tuđe sne, a talente je samo nekad trebalo iznijeti iz prašnjavih škrinja, staviti ih na dlan i pokazati svijetu. Pa ako smo i mali na geografskim kartama, ne znači da se ne moramo osjećati velikima.

Od rođenja uz bolest koju odlikuje višestruka kontraktura zglobova

- Nisam nikada mislio da ću biti vrhunski plivač i sportaš. To tako krene. Kad probaš, onda vidiš jesi ili nisi. Roditelji su me odveli na plivanje, jednom tjedno smo bili na bazenu, shvatili smo da mi to ide dobro i poslije je išlo samo uzlaznom putanjom - govori Sinovčić kojemu je od rođenja dijagnosticirana bolest koju odlikuje višestruka kontraktura zglobova, u medicinskom rječniku nazvana Arthrogryposis multiplex congenita.

- Kad sam krenuo trenirati s drugom djecom koja nemaju invaliditet, shvatio sam da im mogu parirati. Osjećao sam žar borbe, nekako sam želio biti bolji od drugih. Naravno, nije baš svaki puta išlo za rukom, ali svi ti neuspjesi su me gurali da na kraju uspijem. Ako ne pokušaš, nećeš znati možeš li to, nekako sam se time vodio. I tako su došli individualni treninzi sa Slobodanom Glavčićem, i tu priču gradimo od početka do danas zajedno - veli čovjek koji pokazuje da razlika mora biti i jest samo poticaj da iskušamo vlastite granice.

I to u svega trideset godina koliko nosi na leđima. Tri puta manje toliko trebalo mu je da u vitrine pospremi pet odličja sa svjetskih i europskih smotri - od bronce u Reykjaviku 2009. godine pa preko europskog zlata u Dublinu i svjetskog vrha u Londonu do srebra među europskom elitom u Madeiru i bronce na Paraolimpijskim igrama u Tokyu.



Bolest mnogo toga odnese, ali i donese. Od ljudi stvori nadljude, a od obitelji prave male vojske.

- Zahvalan sam roditeljima do neba što nisu kao većina drugih roditelja držali svoju djecu s invaliditetom u četiri zida i govorili im što ne smiju napraviti i dodirnuti. Mene su moji roditelji pustili u nekom normalnom obliku da odlučujem sam. Da tako nije bilo, danas mi vjerojatno ne bi ni razgovarali. Oni su mi bili glavni da postanem dobar sportaš, ali nadasve osoba - priča Dino kojemu je sportski duh tijelom prostrujao još 2004. godine. Duh koji ga nanovo goni da živi život u punom gasu i uvijek jednakim žarom.

Sanjao sam postati svjetski prvak. A tada su očekivanja porasla

- Radio sam sve što sam htio, igrao se s prijateljima u dvorištu, igrao nogomet, branio, sa 18 godina položio vozački, neke normalne stvari - nastavlja.

Skromno priznaje kako mu je trenutak za pamćenje bio kada je hrvatska himna odjeknula Londonom, i to nakon što je osvojio zlatnu medalju na 100 metara leđno na svjetskom paraplivačkom prvenstvu.

- Lagao bih da sam rekao da mi je olimpijska medalja bila cilj, sanjao sam postati svjetski prvak. I kad sam to postao 2019. godine, očekivanja su porasla - smije se.


Što više osoba s invaliditetom uključiti u svijet sporta, njegova je prešutna želja, jer iako nisu svi vrhunski sportaši i nemaju predispozicije za uspjeh, govori, svatko si može priuštiti rekreaciju dva do tri puta tjedno.

- Prije me okolina gledala s nekakvim sažaljenjem, a sada me valjda više ljudi poznaje. Prije bi otišao i do Rive, odmicali bi se od mene, i vjerujte da se nisam baš ugodno osjećao. Sada je situacija drugačija, sada smo gotovo pa ravnopravni članovi društva i ta ljestvica iz dana u dan je sve viša - kaže.

Zato što svatko ima neke svoje potrebe i svatko od nas ima nekih svoj problem i križ. Dino je svoj kapitalizirao.

- Stalno mi govore da sam presposoban za zdravstvenu dijagnozu koju imam, ali sam morao za to sebi u glavi dokazati kako mi ništa nije problem. Ako nešto i ne mogu učiniti, pitam slučajne prolaznike. Najgore je stajati i ne pitati - životnu lekciju i nama čita ovaj mladić.

Bolest je od ovog jednostavnog čovjeka napravila heroja

Žalosti ga što u šetnji Rivom i dalje vidi tek nekolicinu osoba u invalidskim kolicima. Iritira ga kad zna da je razlog tomu tek strah ili razmišljanje da je sramota što nisi sposoban hodati na vlastitim nogama.

- Da smo o pristupačnosti razgovarali prije šest godina, Split bi imao u imeniku jedinicu. Nisi mogao nigdje doći u instituciju ili trgovinu, nisam se mogao popeti ni na trotoar, prijeći cestu na semaforu ili otići do užeg centra grada. Sada je situacija znatno drugačija. Prilagođavao se uži dio grada, a onda se sve širilo. Sad se normalno može kretati Blatinama i Gripama, kao i Marmontovom ili drugom ulicom u centru - prepričava. Jer bolest je od ovog jednostavnog čovjeka napravila heroja.

Osim u vodi, inspiracija drugima je i na košarkaškom terenu.

- Prije desetak godina sam potegnuo do Vodica, ondje je postojao košarkaški klub. Zavolio sam igru pod koševima na prvu. Kao igrač sam sazrijevao, bio sam sve bolji i bolji i onda sam Ivanu Dabi i Svenu Maretiću predložio da osnujemo klub u Splitu. Bilo je to 2017. godine. Tada sam barem smanjio putni trošak od stotinjak kilometara u jednom smjeru - ne gubi smisao za humor Dino.

Na treningu, tvrdi, nekad pogodi i desetak "trica", a onda dva tjedna ne uspije ni blizu obruča.

- Mnogo vremena provedem i u igranju igrica na računalu. Pročitam i neku dobru knjigu, kako stignem, ali opušta me film ili serija. Košarka me opusti, ali na kraju ispadne da se više umorim na košarci nego na plivanju. Košarka mi je zapravo gušt... - kaže.

I plivati iz dana u dan, kaže, iznimno je naporno, ali postotci sreće, volje, upornosti i vedrog duha debelo su teži na životnoj vagi od tog umora. Nevjerojatna snaga i ljudska borba Dina Sinovčića dokaz je da su naši veliki problemi zapravo mali. I to sve tako stvarno i vidljivo u jednom bazenu. Bazenu u kojem su svi jednaki, u kojem se gledaju mogućnosti, a ne nedostatci.

hr Sun May 22 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Sport:Ostali sportovi
//www.dalmacijanews.hr/files/62812a4718d1cbf4008b4607/80
Foto: Ivana Ivanović/DalmacijaNews

Djevojka koja je svoj ožiljak uobličila u dramski tekst i za njega dobila hrvatskog Oscara: "Imala sam osjećaj da ljudi misle da smo vanzemaljci..."

Dvadesetosmogodišnjakinja koja je svojom jednostavnošću i nevjerojatnom energijom za rad postala inspiracija, od lipnja prošle godine u stalnom je sastavu splitskog HNK
Nema osobe bez ožiljaka. Svatko od nas ima nekakav ožiljak. Vidljiv ili nevidljiv. I iza svakog ožiljka stoji priča. Ponekad bolna, ponekad smiješna. Ponekad puna srama, a ponekad puna ponosa. Život nam je obilježen nekom od tih priča, dok se nekih više i ne prisjećamo. Ali svaki ožiljak vidljiv je podsjetnik rana koje su nam nanesene.

Ne možeš živjeti život, a ne biti ranjen. To dolazi u paketu. Ali ima nešto kod ožiljaka što ljude čini više ljudima. Mi smo ponekad sumnjičavi kada vidimo ljude koji, onako na prvi pogled, djeluju - savršeno. Djeca bez oderanih koljena, starije osobe bez bora - kao da izazivaju barem blagu nevjericu.

Ana Marija Veselčić svoj je ožiljak zaradila sa svega šest godina kada je iz obiteljskog doma morala u Dom za nezbrinutu djecu “Sveta Ana“ u Vinkovcima, ali tko danas nema neki svoj križ. Tko to nema životnih trenutaka koje bi najradije zatomili u povijest. Svoj je ožiljak uobličila u dramski tekst i za njega dobila hrvatskog glumačkog Oscara.

- Nisam ja imala teže djetinjstvo od drugih. Zapravo i ne mislim da su ljudske priče teže jedna od druge, ne može se to mjeriti u broju kilograma ili u litrama suza. Razvod roditelja na neko dijete može utjecati na neko dijete u pozitivnom smjeru - samouvjereno će ova dvadesetosmogodišnjakinja koja je svojom jednostavnošću i nevjerojatnom energijom za rad postala inspiracija.



Od lipnja prošle godine u stalnom je sastavu splitskog HNK. Da našu civilizaciju ne pokreću fosilna goriva nego žene, najoriginalnija je vodilja priče o djevojci iz Vinkovaca koja je na glumačku akademiju potegnula sve do Splita, a kako bi radila ono što voli, što je zavoljela od prvih koraka i izrečenih slova.

- Često sam se igrala reklama u dvorištu. Imali smo nekakve teniske lopte za psa, još kad sam bila doma, i deterdžent Likvi. Ja sam dokazivala kako on čisti super jer bi loptice močila u deterdžent i vodu. Zapravo mi je bila čarolija kad nešto s televizije vidim doma, nekakav proizvod... Tako nekako je sve krenulo iako mi do kraja srednje škole nije palo na pamet da bi mogla otići na prijemni ispit - kaže.

Jer do kraja te srednje škole ništa nije ni slutilo kako će medicinska sestra zaželjeti biti političarka, dijete, kukac, spremačica ili još kojekakvih čudnih zanimanja koje se na glumačkim daskama mogu utjeloviti.

- Medicina je bila bakin savjet. Uvijek bi mi govorila da ako idem u gimnaziju pa studiram nešto što ne bi radila, onda da je bolje da krenem u medicinu jer kad završim zanat onda imam barem nešto. Čak je i dosta medicinskih sestara u obitelji pa je to bio logičan slijed. Govorili su mi tada i da kad završim, ako ovdje ne bude posla za mene, mogu ići u Njemačku prati babe - smije se.



Roditelji je, ne libi se reći, nisu bili sposobno odgojiti, ali zbog toga je čak i sretna.

- Pa... Nitko mi ne bi dopustio odlazak na akademiju na drugi kraj države, a ni dao novac za to. Vjerojatno ni ja svom djetetu ne bih to dopustila jednog dana. Vidite onda da sam imala sreću. Tko zna i bismo li mi danas razgovarali da se život nije tako posložio - priča Ana Marija.

Diplomski rad "Domaši", u kojem govori o godinama do punoljetnosti, tako se pretvorio u predstavu u kojoj se ona potpuno ogolila i opisala kako je otrgnuta iz obitelji. I to nakon što je s trnovite staze skrenula na pješčanu plažu, poslije osamnaestog rođendana, konobarenja i prvog zarađenog novca, iznajmljivanja stana, a onda i zaposlenja - prvo u Gradskom kazalištu lutaka, a sada, već je napisano, u Hrvatskom narodnom kazalištu.

- Ma jednostavno sam bila iziritirana pitanjima kako je to nama u domu. Imala sam zapravo osjećaj da ljudi oko mene misle da smo mi tamo nekakvi vanzemaljci koji žive drugačijim načinom životom, valjda da dišemo drugačiji kemijski sastav zraka. Ne razumijem... - i danas kao da joj izaziva ljutnju.

- Ako imaš u obitelji dvoje ili troje djece onda je show, a sad zamisli kad ih je šezdeset. Sva ta djeca su i jednako zločesta i jednako dobra. Kako sam to iskustvo imala i odrasla s time da je to normalno, bila sam ljuta na ta mišljenja da to nije normalno.



Splitski mentalitet zato joj je sjeo, u glavu će, "ko budali pleska"...

- U Domu je sve zatvoreno, štufano. Država u državi, svaki dan kao da si na sjednici Gradskog vijeća. I ja sam se naučila živjeti s tim sustavom, ali u Splitu s ljudima odmah znaš na čemu si. I to mi odgovara. Volim to - priznaje glavna glumica još jedne priče ponedjeljkom.

Glumačkih uzora ima cijeli popis, ali u prvi mah sjetila se Nine Violić.

- Kad je gledam u zrelim godinama, poistovjetim se s njom. Mogu sebe vidjeti tu i nema više onog straha kao što će biti kad dobijem bore...

Godinama prije bora jedino je dobila sve što se od nagrada osvojiti moglo. U stanu nema mjesta za sva priznanja, najviše ona zbog najbolje ženske uloge, a osim za najbolji dramski tekst "Domaša", nagradu hrvatskog glumišta osvojila je za izuzetno ostvarenje umjetnika do 28 godina, i to za ulogu Eve u predstavi "Zbunjoza".



Jedna po jedna, iz dana u dan, odavno su već nadjačale onaj uteg problema s početka priče.

Zato je danas sretna. Sretna što živi ono što je nekad sanjala. Zamišljala je baš ovo - posao u kojem uživa, i koji ju ispunjava.

Od početka akademske godine asistentica je na Umjetničkoj akademiji.

- Ne znam koliko studentima mogu dati, iako puno radim, ali nemam ono dvadeset godina iskustva... Lakše je biti s ove strane asistenta, ne moraš se znojiti. To mi je vježba da budem strpljiva, često nisam u poslu i sve bih odmah... studentima treba vremena i prostora da se razviju i da nešto nauče.

Ono što ona sigurno neće zadugo je naučiti voziti. Trebala je, ali nije. Odugovlači vozački ispit već dugo, ali sada barem ima dobar razlog - visoke cijene goriva.

hr Sun May 15 2022 22:01:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/62781762ecdbd1d99c8b45d0/80
Foto: Ivana Ivanović/DalmacijaNews

Dalmatinske znamenitosti sa svojim srednjoškolcima prezentirala je svijetu, a i danas poručuje: "Učenici su mi pokretači i inspiracija!"

Biti dobar učitelj koji će svojima učenicima prenijeti znanje, a od malih osnovnoškolaca do maturanata učiniti ljude nije lako. No prof. Magdi to je uspjelo...
S mobitelima i internetom - gramatika i rukopisno pismo dolaze u drugi plan. Najbolje se to vidi kad učenici trebaju sročiti ili napisati rečenicu. Ne čudi stoga da dosta bolje rezultate na Državnoj maturi postižu iz engleskog jezika nego iz materinjeg jer dosta vremena provode na društvenim mrežama, odrastaju s tehnologijom i ispred malih ekrana provedu sate i sate zbog filmova i serija. Zapravo, dosadašnji način učenja i poučavanja im je dosadan.

U takvom ozračju, učitelji moraju stati pred djecu i pronaći način kako da ih motiviraju, spremaju za život. Iznalaze različite načine da bi se približili učenicima i pridobili ih.

Biti dobar učitelj koji će svojima učenicima prenijeti znanje, a od malih osnovnoškolaca do maturanata učiniti ljude nije lako. No Magdi Maver, koja već više od tri desetljeća poučava engleski jezik, to je uspjelo. Magda je žena itekako vrijedna poštovanja i divljenja.


- Mene su uvijek privlačile društvene znanosti pa sam diplomirala engleski jezik i književnost jer, naprosto, jezike brzo hvatam. Gledajući serije naučila sam  i talijanski, a na studij povijesti umjetnosti me usmjerio moj dragi profesor iz gimnazije, sad pokojni Joko Posedel, iznimni pedagog i zaljubljenik u umjetnost - Magdini učenici posebno ističu da ona svima daje jednake šanse stjecanju I pokazivanju znanja.

- I meni i većini mojih kolega koji odgovorno rade svoj posao danas nije lako. Stalno smo izloženi novim poslovima, update situacijama, edukacijama, webinarima,... Puno je toga - priznaje Magda, koja skromno sebe ne stavlja nikad u prvi plan.

U istom dahu dotaknula se i učenika.

- Ni učenicima danas nije lako jer su pred njima stalni izazovi odrastanja uz nove tehnologije, stjecanja novih znanja i vještina - dodaje.

Magda se ne oslanja samo na nove tehnologije jer u njezinoj torbi ćete naći i udžbenike od kojih je četiri osobno recenzirala. Među pojedincima se ustalilo mišljenje da učitelji imaju puno praznog hoda, a ne znaju da sate provode pripremajući se za nastavu i vikende provedu ispravljajući pisane ispite učenika.



Engleski jezik poučava u Graditeljsko-geodetskoj tehničkoj školi Split, voditeljica je Županijskog stručnog vijeća za engleski jezik za strukovne škole Splitsko-dalmatinske županije, a nekoliko je godina u Europskom Centru za živuće jezike Vijeća Europe (ECML) predstavljala Hrvatsku. Baš je u ECML-u upoznala kolegu s Islanda s kojim je odlučila pokrenuti projekt. Bio je to Erasmus+ projekt sa srednjom školom u Reykjaviku na Islandu, i to ”From Facebook to face to face:cross cultural relations through social media and beyond”.

- Društvene mreže, primjerice Facebook na kojem su imali profile svi učenici, može biti novo vitalno ozračje za učenje jezika. Islandski kolega i ja smo im u Facebook grupi zadavali zadatke pisanog tipa na koje su oni pisali mini eseje na određenu temu. Naši učenici imaju zavidnu razinu vještine pisanja, a to im se jako svidjelo jer je u pitanju moderna tehnologija i ležernost pisanja - kaže.

- U projektima se inače uvijek promiče baština grada i Hrvatske – naglašava Magda.



- Sa školom na Islandu smo u projektu povezivali europske kulture. Mi smo, primjerice, prikazali i kako su hrvatska i američka kultura dodirnute psom dalmatincem jer je on maskota američkih vatrogasaca. Autohtonost pasmine dokazuje u slika Posljednje večere nepoznatog majstora koja se nalazi u samostanu u Zaostrogu, na kojoj pas čuči kraj nogu apostola. Predstavili smo i Marka Marulića, oca hrvatske književnosti, koji je prvi upotrijebio riječ psihologija - priča.

Islandskim kolegama su splitski učenici promovirali i pučku arhitekturu Zagore, sinjsku reru, staro židovsko groblje, Vida Morpurga, Židova, koji je kulturno preporodio Split, crkvicu svetog Martina, najmanju crkvicu na svijetu... Učenik Petar Alfirević je i povijesnu baštinu Splita prvi predstavio u 3D animaciji, a maketa bracere Marina Sokola završila je u uredu ravnatelja latvijske škole.

Učenici iz Graditeljsko-geodetske tehničke škole išli su i u Latviju, jer su u Erasmus+ projektu s Klasičnom gimnazijom u Rigi. Mislila je Magda na svaki detalj, pa je zamolila učenike da svojim latvijskim kolegama uzmu po bajaderu i čokoladu s rižom jer su baš te čokolade prve proizvedene u Hrvatskoj.

Do tada su Hrvatsku povezivali jedino s nogometom. Modrić i Mandžukić su bili prvi za koje su čuli.



Kad nije u učionici, Magda voli otići u kazalište, a za dušu posluša rock and roll.

- To je glazba moje generacije. Obožavam Pink Floyde, Rolling Stonese, Deep Purple, Boba Dylana, Janis Joplin, Queen... Dosta pješačim. Volim biti u prirodi s društvom, a obožavam spremati i zdrave kolačiće od rogača i badema. Samo prigodno spremam pašticadu - smije se.

Prije nekoliko godina na adresu ove nadasve posebne profesorice, a koja je svoj život posvetila učenicima, stigao je novi vjetar u leđa. Jedan motiv za naprijed - titula "Splitski cvit".

- Nisam uopće to očekivala. Dapače, svi oko mene su to očekivali, ali ja ne - i sada su se zasuzile oči Magdi, baš kao i tada - u ožujku 2019. godine.

Jer...

- Učenici su moji pokretači i moja inspiracija.

Rečenica koja dovoljno govori sama za sebe.

hr Sun May 08 2022 22:15:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin
//www.dalmacijanews.hr/files/626ed837ecdbd1457b8b458f/80
Foto: Ivana Ivanović / DalmacijaNews

Splitske blizanke Nikolina i Nataša Šustić rođene su prije vremena za uspjeh: Jedna je svjetska prvakinja na 100 km, a druga svestrana sportašica - njihova priča inspirira

Sestrama Šustić samo je nebo granica jer medalje su već pobrale, na svim dijelovima svijeta
Da uvijek imaju snove i od njih ne odustaju, savjet je koje sestre Nataša i Nikolina žive svim svojim bićem. Ali sanjati se mora. I onda kada nije sve idealno i posloženo, kada ne ide kao po špagu.

Pozitiva, neposrednost i otvorenost koja pršti iz jednojajčanih blizanki, koje su protagonisti ovog skupa znakova, razlog su što one nimalo ne odgovaraju stereotipnoj slici sportaša.

U tom svijetu sporta vrlo je teško biti najbolji. Na tronu najčešće može biti samo jedan pa kada ste u nečemu baš najbolji, a uz to i jedinstveni, onda se definitivno možete zvati legendom. Jedna takva, po mnogočemu jedinstvena i najbolja splitska štorija, uzrok je upoznavanja Nataše i Nikoline Šustić koje su autoru ovih redaka dotad bile nepoznanica.

Poriv za pisanjem ovog teksta bio je tek normalan tijek događanja, teksta o autsajderima koji su se izdigli s dna i dosegli neslućene visine, visine koje su im osigurale besmrtan status na ploči sportskih zaslužnika.

Nikolina viceprvakinja i svjetska prvakinja na stotinu kilometara, pet puta je pobijedila na prestižnoj utrci "100km del Passattore", a bila je i državna prvakinja u trailu. Titulu najbolje ponijela je i čak u pet navrata na utrci "Wings for life", i to na pet različitih lokacija - u Zadru, Norveškoj, Švicarskoj, Cambridgeu i Münchenu. Osvojene maratone u Italiji teško je i pobrojiti.

Nataša četiri puta zaredom državna prvakinja u veslanju, u disciplini laki samac, a u istom je rangu imala i dva srebra i tri bronce. U dva se navrata popela na državni tron u sprint duatlonu, u nekoliko navrata pobjeđivala u triatlonskim i duatlonskim disciplinama, a u vitrine je dodala i medalju viceprvakinje Hrvatske u olimpijskom triatlonu.


"Veslati sam počela iz zezancije"

- Nas dvije smo se kao jednojajčane blizanke rodile prije termina. Ja sam se rodila sa srčanom manom i kao dijete, dok sam bila malena, doktori nisu podupirali bavljenje sportom. No, meni nije nikada smetala ta srčana mana, nisam nikada osjećala posljedice ili imala aritmije - veli Nikolina.

- Kada je Nataša krenula s košarkom, na nagovor starije sestre Sandre sam i ja zaželjela biti pod koševima. I tako, ona nas je uvukla u svijet sporta... - otkrila je i početni stadij ove uspješne sportske priče.

Kaže da može sve. Stav koji ti u domu usade, koji ti se upiše u DNK kod. Stav pobjednika. 

- Veslati sam počela na nagovor, iz zezancije. I to čak s 26 godina. Nisam se baš najbolje snašla na početku, rekli su mi da me ne vide kao natjecatelja pa sam probala iz dišpeta veslati. Prijatelji su mi pomogli, posudili novac, otišli smo po brod, a nastupala sam za neretvanski Gusar. Divni su to ljudi, ja sam sama trenirala u Splitu, a s njima sam išla na regate - iskrena je Nataša.

- Ne može se to opisati u par riječi, u to veslanje se jednostavno zaljubiš - dodaje.


Najmlađa ikad pretrčala više od stotke

Uz košarku i trčanje, Nikolina je magistrirala na FESB-u i s diplomom iz elektrotehnike i informacijske tehnologije već cijelo desetljeće je zaposlena u Ericssonu. Nataša s magisterijem arhitekture i zaposlenjem u jednom privatnom projektnom uredu punih pet godina, uz košarku, trčanje i veslanje. 

Ta košarka bila je početna točka, čak su pet godina tri sestre i igrale zajedno pod koševima u Ženskom košarkaškom klubu Split, ali ljubav prema sportu općenito te je aktivnosti pretvorila u stil života. Istina je, živi su dokaz, da se fizičkom aktivnošću potiče hormon sreće.

- Nisam bila psihički ni fizički spremna za svoju prvu službenu utrku, i to odmah na ultramaraton "Forest Gump". Srce je, ipak, vuklo. Htjela sam zapravo vidjeti svoje granice, ali tada me je trkački svijet i upoznao. Kako sam otišla nepripremljena, nisu mi bili spremni mišići, tetive i kosti, tako da se ozlijedila. To mi je izazvalo nekoliko godina muke s ozljedama. Negdje 2016. godine je krenulo na bolje, počela sam tada i intenzivno trčati maratone i ultramaratone... - priča Nikolina koja je tada kao 24-godišnjakinja postavila hrvatski rekord u dvanaestsatnom trčanju, dobila je i trofej najmlađe trkačice koja je ikad na službenoj utrci pretrčala više od sto kilometara.

Uspjesi? I to na kakav način...

- Najčešće sam na utrke putovala iza posla, često busevima jer nije bilo prikladnih aviolinija, a onda bi nakon utrke noć provela na putu i nije bio rijedak slučaj da bi došla kući u ponedjeljak ujutro i za dva sata išla na posao - u dahu govori.



"Završila sam biciklom na autoputu za London..."

Nikolina i Nataša primjer su onih koji stoje rame uz rame kad je teško. Ne pitaju možemo li, nego zajedno s vama viču - idemo! Cure koje se razumiju.

- Bilo je svakakvih epizoda na našim utrkama. U Cambridgeu, primjerice, nisam mogla trčati zbog koljena pa sam rekla Niki da ću je pratiti na biciklu. Prijatelj koji je tamo studirao posudio mi je staru biciklu, i kako je bila u stvarno lošem stanju, Nika mi je savjetovala da uđem u presretačko vozilo na putu za natrag, ali znate kako je to, adrenalin... I otišla sam tako uhvatiti jednog muškog trkača, pogriješila put i završila na autoputu za London - smije se Nataša.

- U Cambridgeu nam je iz Irske došao trčati prijatelj i jutro prije povratka za Split on je odlučio pripremiti doručak. No, nismo doručkovali. Kruh je zagorio, od dima se aktivirao protupožarni alarm u apartmanu i samo smo istrčali. Srećom nije bilo vatre, samo dima - još jednu anegdotu ispričala je Nikolina.


Optimizam, upornost, vedar duh...

Uz prirodu, potreban mir i punjač za životne baterije pronađu u kuji Nanni za koju se veže još jedna nadahnjujuća epizoda.

- Pronašli smo je u Prgometu kako trči uz cestu, bila je izgladnjela. Stali smo tako, a ona nas je odvela nekih dvjestotinjak metara do sedam štenaca. Dva mjeseca smo štence pazili, a onda pronašli domove za sve - prepričala je Nataša, jedna od blizanki čija volja, želja i nada osvaja. Optimizam, upornost i vedar duh. Ono što nam mnogima često nedostaje.

I tko zna na kojem ćemo ih postolju vidjeti sljedeći put. Možda u međuvremenu pronađu još koji sport kad za svaki već vežu trijumf i odličje. Jer Nati i Niki samo je nebo granica.




hr Sun May 01 2022 22:00:00 GMT+0200 (CEST) STO POSTO d.o.o.
Hrvatske mornarice 10 21000 Split
Magazin

Pročitajte još . . .