Klapa Lučica dobila Medalju Grada Splita za 50 godina rada

Legendarnoj splitkoj klapi Lučica dodijeljena je Medalja Grada Splitaza 50 godina djelovanja u glazbenom stvaralaštvu na području klapskog pjevanja. Medalja im je dodijelio gradonačelnik Ivo Baldasar na koncertu klapa u splitskom HNK, prilikom čega su se na platnu vrtjeli spotovi, a na razglasu puštale pjesme iz bogate glazbene prošlosti klape Lučica.

Prenosimo u cijelosti tekst kojega je akademik Jakša Fiameno posvetio ovoj klapi, nosi naslov “Lučica – klapa za sva vremena”    

Ako pjevanje shvatimo kao plovidbu, a ona u
biti i nije drugo nego vječni bordiž od srca do srca klapskih – i ne samo
klapskih – zanesenjaka, onda je novi CD pedesetogodišnje kultne splitske klape „Lučica“
brod, koji upravo uplovljava u luku, lučicu, onu od dalmatinske terce. Iz nje
zapravo nikada i nije isplovio, tu su ga skladali glazbeni kalafati da bi ga
porinuli u raspjevano more gdje je trajno ovladao emocijama poklonika ove vrsti
pjeva.

     Stare su to pjesme koje su, ruku na srce, već
odavno stekle atribut svevremenosti, vječno mladih iskaza, pa se toga u
svečanoj prilici polustoljetnog pjevanja ove klape valja uvijek iznova
prisjetiti. Kantaduri, sljednici svih onih koji su nekada pjevali u crkvenim
zborovima ili pak pučkim uličnim pjevačkim skupinama a iznjedrilo ih je
jedinstveno glazbeno podneblje našeg dijela Mediterana, danas su fizički nešto
vremešniji, ali je pjesma ostala ista – ona ne stari i nema granica, u njoj su baštinjeni
dah i duh predaka, stoljetni vihori i utihe, pjesme koje se ne prekidaju.  

  
Kao specifični glazbeni znak oduvijek, ta je pjesma i danas put u
iskone, prisjećanje na sve navade i ljepote, očitovanja identiteta žitelja i
duha podneblja, koji su odoljeli svemu i jedrili pučkim pravorijekom ispisujući
događaje i sudbine, naravi i zanose, molitve i puntarske uzvike. Vjetar joj možda
nije bio uvijek povoljan ali je izdržala, preletjela vremena, održavala na
klapskom ognjištu vatru života i životnosti.

  
 Bila ta pjesma tiha i podokničarska,
puna ljubavnih iskaza, ili pak grlena, smiona i buntovna, silazila je sa Velog
Varoša na Pjacu, družila se s običnim pukom, uveseljavala ali i dijelila
tegobe, lamentirala ali i prkosila. Njezino smo višeglasje doživljavali kao
ispovijed vremena i svega što ono nosi, slušali je kao kroz san i s njom se u
svakoj prilici družili – bila je dio nas i bez nje nismo mogli ni u polje ni u
ribolov, ni u radost ni u sjetu, ni na poslu ni u dokolici, ni na krštenja ni
na sprovode.

  
Povijest se može pisati na razne načine pa i dalmatinskom klapskom
tercom. Klapa „Lučica“ kao brižni i autentični nastavljač pučke tradicije jedna
je od prvih koja je to prihvatila kao dužnu zadaću, zakletvu na baštinu čiji su
klapaši vjerni čuvari, to je zov koji se ne prešućuje, obveza koja je i više od
svetinje, koja je gotovo što i pobožnost kad su u pitanju korijeni i
istrajavanje na povijesnom zavičajnom tlu.

  
I u glasnicama ove višestruko nagrađivane klape, u njezinoj usklađenoj
fuziji boravi vrijeme, pjevaju navade, oglašava se osebujna glazbena naracija,
djeluje zakon i božji i ljudski, naš, dalmatinski, hrvatski, od 2012. zaštićen
i upisan u UNESCO-ov reprezentativni registar nematerijalne kulturne baštine.
Pod znalačkim vodstvom zaslužnog i nagrađivanog umjetnika Duška Tambače, vrsnog
klapaša, melografa, zapisivača, obrađivača, pjevača i skladatelja (osobito na
stihove Drage Ivaniševića), ova je klapa bila i ostala primjer kako se čuva i
njeguje baštinski glas u nepresušnom nabujalu vrelu, u prebogatom vrtu
podneblja.