S Rakelom po svitu: Zaradila je metak snajperiste u desno bedro, što je uobičajeno za demonstratore

Nakon što su razgledali Cairo, vrijeme je došlo da ga napuste i krenu prema Izraelu. Put prema Izraelu je vodio preko  Sinaja za koji su mnogi rekli da je opasan i težak za proći s motorom. Teško je bilo zbog velike vrućine i pustinje koja okružuje, nije bilo benzinskih stanica, a putem su viđali i mnogo autobusa koji su stajali izgoreni uz cestu.

Za Sinaj se govorilo kako se trenutno tamo nalaze velike grupe terorista koje financira Al’Qaida, međutim na svu sreću nisu naišli na takve likove. Napokon su stigli na granicu i prvo su morali razdružiti registarske oznake koje su dobili na ulazu u Egipat i morali su im udariti pečat u Carnet prije nego izađu iz Egipta.

Kad su obavili svu papirologiju, napokon su stigli i na Izraelsku granicu. Odmah su im prišli carinici u pratnji vojske i naredili da moraju skinuti sve kufere s motora i svu prtljagu isprazniti. Na početku je Željan to shvatio olako i mislio da ću ih pokušati nagovoriti da ne moraju sad to raditi jer je to ogroman posao koji svaki motorist mrzi kad je na velikom putu, pakiranje i raspakiranje. Međutim, ništa od njegovog nagovaranja, carini su bili mrtvi ozbiljni kao i njihova vojna pratnja pa su krenuli na posao.

– Najprije su puni koferi sa stvarima prošli kroz rendgen. Onda smo sve iz njih izvadili, pa su stvari i prazni kuferi ponovo prolazili rendgen. Mi smo također prošli kroz rendgen, nakon čega je slijedio fizički pretres. Motore smo ostavili u specijalni bunker koji je opremljen nekakvim uređajima koji traže čestice baruta ili drugog eksploziva. Izraelci su pažljivo pregledavali tražeći oružje, eksploziv ili drogu. Sve smo suvenire morali otpakirati, a odvajali smo i čarapu od čarape – prisjeća se Željan.

Bez Izraelskog pečata

Carinici su bili opušteni  sve do trenutka kada su na rendgenu vidjeli kutijicu od Garminovog GPS-a. Brzo su se uskomešali pokazujući prstom na ekran, međutim lažna uzbuna, unutra je Željan stavio rezervne kočione pločice, pa im se u prvi mah učinilo da je to eksploziv. Sve to skupa je trajalo 5 sati, ali su pregrmjeli i tu neugodnost.

Odvedeni su u ured gdje su im postavljali pitanje poput „Jesu li vam motori bili van vašeg nadzora, jesu li vam motori bili u kakvom servisu, jeli vam netko od ljudi u Egiptu dao kakav zapakirani suvenir ili neke stvari da ih donesete njihovoj rodbini u Izrael“ itd…

Nakon 5 sati kad je sve prošlo i došlo je vrijeme da im daju pečat u putovnicu, međutim tu ih je Željan zamolio i rekao da ne želi njihov pečat u svoju putovnicu i to Željan svima preporučuje koji misle tamo putovati, jer imate pravo na to. Umjesto pečata dobijete jedan kartončić u kojemu je pečat i u slučaju da vas policija zaustavi samo to pokažete.

– U slučaju da dobijete Izraelski pečat u putovnicu možete imati problema sa skoro svim muslimanskim zemljama kroz koje mislite poslije prolaziti i velika je vjerojatnost da vas odbiju primiti u svoju državu bez obzira što imate vizu za tu zemlju, pa ćete biti primorani praviti novu putovnicu – objašnjava nam Željan.

Napokon su prošli sve sigurnosne provjere i izgubili još sat vremena na ponovno pakiranje stvari na motor te krenuli dalje. U Izraelu je sve drukčije nego u arapskom svijetu, doslovce sve izgleda kao na drugom planetu. Iako valja reći da su posvuda bili vojska, policija, zidovi, bodljikava žica, kontrolni punktovi, pa s tog sigurnosnog aspekta i nije baš ugodno.

 Iznenadan susret koji mijenja tok putovanja

Već je bilo kasno jer su izgubili mnogo vremena na granici te su odlučili spavati u velikom turističkom gradu Eilat. Nigdje do sada nije vidio tako veliku razliku kao ovdje između Egipta i Izraela, tu u Eilatu se osjećao kao da je u Americi. Rano ujutro su krenuli prema Betlehemu, imao je veliku želju ući u Palestinu i da tamo prespavaju.

Vozili su se uz Mrtvo more na + 42 stupnja na nadmorskoj visini od -350 metara i napokon stigli u  Jeruzalem. U Jeruzalemu nailaze na granicu da bi mogli ući  u Palestinu. Bili su iznenađeni koliko bodljikave žice i osam metara visoki zid koji se proteže oko cijelog Betlehema.

Napokon nalaze na hotel uz samu cestu pod nazivom Alexander, parkirali su motore ispred hotela, raspakirali se i krenuli u obilazak grada. Čim je Željan parkirao motor ispred dućana gdje se prodaju suveniri, prišao mu je jedan gospodin i rekao “Dobar dan,kako ste? “, nije mu bilo jasno kako čovjek priča naš jezik usred Betlehema.

Upitao ga je kako zna jezik, a on mu kaže “Ja sam Jaser Rashmawi živio sam u Beogradu za vrijeme Jugoslavije kada je bila razmjena studenata i tamo sam se oženio, te u Beogradu imam i kćerku”.

– Kad je 90-tih počeo rat, otišao je natrag kući za Betlehem i sada živi i radi tu kao turistički vodič za sve turiste koji dolaze s prostora ex Jugoslavije. Pitao sam ga kakvo je sigurnosno stanje sada trenutno u Betlehemu on mi je odgovorio “Unatoč naoružanim vojnicima i policajcima koje vidite na cesti sve je super, jer se već godinu dana po ulicama nije pucalo, puno je turista i posao cvijeta”. Nakon našeg upoznavanja naš novi prijatelj nas je pozvao u svoju kuću, kazavši da smo mi prve osobe s područja ex Jugoslavije koji su ušli u njegov dom – prepričava Željan.

Izraelska vojska preuzima stvar u svoje ruke

Odmah je dogovorio s Jaserom da sutra idu zajedno u razgledavanje Betlehema. Navečer su stigli u hotel, sjeli u baštu hotela i pijuckali piće kad odjednom grupa mladića, njih 20-tak se počelo tući između sebe. Jako interesantno je bilo to kako se tuku, skinuli su svoje kaiše sa svojih hlača i krajnji dio omotali oko šake dok im je na drugoj strani kopča i onda zamahuju te jedan drugoga tuku tim kopčama od kaiša po glavi i tijelu.

Pojavila se i palestinska policija, međutim nitko nije uvažavao njihovu prisutnost tako da se tuča nastavila dok nisu stigla tri džipa izraelske vojske. Odmah su se svi razbježali i sve je bilo mirno kao i prije tučnjave. Interesantan je podatak da unutar Betlehema postoji njihova policija, ali u svakom trenutku može doći Izraelska policija ili vojska na njihovo područje i u tom trenutku oni preuzimaju stvar u svoje ruke.

– Ujutro nakon našeg doručka po nas u hotel stiže nas Jaser koji će biti nas vodič te nam pokazati bitna mjesta u Betlehemu. Prvo smo otišli do mjesta Isusovog rođenja, u pećinu iznad koje je sagrađena velika crkva u obliku križa. Ispod oltara se spuštamo skalama do mjesta gdje je Isus rođen, a nasuprot je mjesto gdje su mu se, nakon godinu i pol dana na putu devama, došla pokloniti tri mudraca. Crkva je inače podijeljena u 3 dijela kršćanski, pravoslavni i armenski. Svaki ima svoj oltar i crkvicu unutar krovne crkve. Jaser nam je objasnio da je u pećini živio Jeronim, kršćanski svetac, autor prijevoda Biblije na latinski jezik, crkveni naučitelj, teolog, filozof i jezikoslovac – opisuje Željan i ne krije oduševljenje.

„Pujanke“ okružene zidom od 8 metara

– Uglavnom je Jeronim Dalmatinac i bio je sin ilirskih kršćanskih roditelja iako je kršten kasnije u Rimu. Pohađao je školu uglednoga gramatičara Donata, koji ga je uveo u duboko poznavanje latinskih klasika. Bio je vrlo nadaren i iznimno inteligentan, ali teške naravi, izvanredno osjetljiv i strastvenog karaktera. Neki ga opisuju kao izuzetno temperamentnog i nervoznog, kao što mi ljudi iz Dalmacije često i jesmo. Kažu da je često znao zabeštimati, pa je nakon beštimje uvijek govorio “Oprosti mi Bože, jer sam Dalmatinac” – oduševljeno će Željan.

Nakon cjelodnevnog šetanja po Betlehemu navečer su stigli u hotel i odlučili sutra ujutro krenuti u Jeruzalem da vide crkvu Isusovog raspeća. Htio je da im i tamo Jaser bude vodič, međutim to je nemoguće. Palestincima je zabranjeno napuštati Betlehem, to mogu samo u određenom vremenu, jednom u godini se mogu kretati svugdje po Izraelu osim u elitnom turističkom gradu Eilat.

– Sjedamo na motore i ponovno prolazimo granicu prepunu naoružane vojske, to vam izgleda kao da vozite s Pujanki na Sućidar i npr. da su Pujanke Betlehem tj. Palestina okružene su zidom visine 8 metara. Totalna glupost ali tako je, mi smo prošli granicu uz manji pretres i otišli posjetili i crkvu izgrađenu na Golgoti, mjestu gdje je Isus razapet i pokopan. Na ulazu stoji kamena ploča na koju su položili Isusa nakon što je skinut s križa i mnogi je sa strahopoštovanjem diraju i ljube. Vidjeli smo ispod oltara i rupu gdje je bio zaboden križ – oduševljen je bio Željan.

Spustili su se stepenicama u podrum jer su u rupu duboku 8 metara u koju su Rimljani godinama bacali smeće, bacili i Isusov križ. Sveta Helena je prema predaji u svoje doba platila stanovništvu da iznesu smeće nakon čega su pronađeni ostaci drvenoga križa na kojem je Isus bio razapet. Transportirala ga je zatim do Vatikana gdje se i danas nalazi.

  Poteškoće u odlasku

– Kasnije dolazimo i do Isusovog groba, ispred kojega je veliki red, čekamo puna 2 sata i napokon ulazimo unutra. Imali smo samo 30-tak sekunda da se pomolimo i poslikamo unutrašnjost groba, te smo morali izaći da pustimo ostale koji čekaju. Sve je pod kontrolom pravoslavnih popova i mnoštvo Rusa stoji u redu za posjet Isusovom grobu – prepričava Željan.

Po povratku opet pretres i eto ih ponovno u hotelu, trebao je organizirati put za povratak kući, međutim to i nije baš jednostavno. Najveći izazov ovoga putovanja je bio ući u Izrael i naći način kako iz njega izaći. Kako Izrael nije u dobrim odnosima sa susjednim zemljama, jako ga je teško napustiti kad ste s motorom, puno je jednostavnije kad dođete s avionom i tako odete ali ovo je posve drukčije.

– Moj prijatelj Tomislav Čondić koji inače radi u Bagdadu na poslovima osiguranja dao mi je kontakt jednog broda gdje se može iz Izraelskog grada Eilat prebaciti na Cipar, ali taj brod kreće tek za 8 dana. To je jako teško palo Zokiju koji je htio što prije kući i nije imao strpljena čekati još 8 dana na brod. Tu večer mu je bio rođendan pa sam skupa u suradnji s Jaserom organizirao rođendansku feštu kojoj se on nije nadao kako bih ga malo oraspoložio – priča nam Željan.

Navečer su otišli kod Jasera kući gdje im je on i njegova supruga pripremili super večeru, a na kraju su napravili i tortu u čast Zokijevog rođendana, te su mu Jaserove kćeri kupile i poklone. Zoki je bio jako iznenađen i nije uspio skriti suze u oku.

– U Jaserovoj kući uz tortu, vjerovali ili ne gledali smo HRT. Jako interesantna informacija mi je bila ta da njegova supruga Fatima radi u SOS Dječjem selu gdje su mališani bez roditelja, pa mi je odmah pala na pamet ideja da posjetimo tu školu i snimimo kako djece uče i žive u SOS Dječjem selu. Inače, Fatima je jedna jako dobra i prijazna osoba, ona je također sudjelovala na raznim demonstracijama protiv Izraelskog režima i na jednoj takvoj demonstraciji je zaradila metak snajperiste u desno bedro, što je uobičajeno za ljude koji budu na demonstracijama – govori Željan.

Što su sve još posjetili u Izraelu, kako je kupati se u Mrtvom moru i na koji način su se izvukli iz Izraela pročitajte u sljedeći ponedjeljak.