Godina dana bez Vinka Coce

Prošla je godina dana otkako nas
je napustio veliki čovjek i pjevač Vinko Coce. Nakon bitke s teškom infekcijom
kojoj je kumovao dijabetes, pretilost i visoki krvni tlak, trogirski slavuj u
59. godini života  napustio je svoju suprugu
Janju s kojom je u braku bio pune trideset i dvije godine.

– Trenutno proživljavam svoje najteže trenutke,  ali sada mi je nekako i teže nego prije godinu dana. Tek sada shvaćam da je životna istina da ga više nema. Ovih dana je puna kuća prijatelja, obitelji i kumova, bili smo na misi i na groblju, pjevalo se.  On nije patio od pompe pa tako ni ja ne želim, ali lijepo je da se obilježi jer su ga ljudi zaista voljeli. Privikavam se živjeti s ovom boli, najteže je kada navečer
legnem sama. Ne znam što bih da mi nema naših pudlica, oni su moji Apaurini – rekla je vidno nesretna supruga koja teško prihvaća činjenicu da njene jedine
ljubavi više nema.

Obitelj, prijatelji, kolege, Torcida
i mnogi drugi neutješni obožavatelji rado se i danas sjete Vinka.

– Prošla je godina dana, a meni se
čini kao da je to bilo jučer. Stalno slušam njegove pjesme i pjesme koje su mu
posvećene, a kad se sjetim još i sprovoda… Teške je sjetiti se svega, ali ono
što je sigurno je da će uvijek biti u mom srcu- s tugom se prisjetio Alen
Nižetić koji je s Cocom otpjevao pjesmu “Ljubav mog života” posvećenu voljenoj
Torcidi koja svoj rođendan obilježava dva dana nakon smrti neprežaljenog Coce.

Duje Coce zahvalan je Torcidi na
velikoj pažnji prema liku i djelu njegovog brata, ali i Brbiću i Vukoviću koji
ne zaboravljaju što je pjevač dao Hajduku i Torcidi.

– Nikako se ne mogu pomiriti s time
da ga nema. Stalno imam osjećaj da je otišao na put i da će se vratiti. U
nedjelju se skupila stara postava klape Trogir i otišli smo mu na groblje, svi
smo odnijeli po jednu ružu, prisjetili se nekih događaja i zapjevali dvije
pjesme u znak sjećanja. Nikako ne mogu doći sebi, on je bio okosnica, zlato i
srebro naše obitelji- rekao je kroz suze brat Duje koji je na 54. Splitskom
festivalu osvojio Grand prix zapjevavši s Alenom Nižetićem i Markom Škugorom
pjesmu “Devet slova jedne riči” posvećenu upravo neprežaljenom Vinku.

Autorica Vilma Neškovčin napisala
je Cocinu snimljenu pjesmu “Takujin“, s njegovog posljednjeg albuma, ali i rado slušanu “Pismu
starog slavuja”.

– Često se sjetim našeg Vinka, dođe
mi da ga nekad nazovem na telefon da se nasmijemo i zapjevamo, ali onda se
sjetim surove realnosti. Puno smo se družili i s njim je zaista bilo lijepo
surađivati, sretna sam što sam ga poznavala, prvenstveno kao čovjeka, a nakon
toga i kao vrhunskog glazbenika. Hrvatska glazba je izuzetno slabija njegovim
gubitkom. – rekla je njegova velika prijateljica i Trogiranka Vilma koju vežu
mnoge uspomene za prerano preminulog glazbenika.

Vinko Coce se rodio nekoliko dana
prije Božića, točnije 22. prosinca 1954. godine, u jednoj od najstarijih
obitelji s čiovske strane Trogira. Nakon što je završio obrtničku školu
zapošljava se u trogirskom brodogradilištu, ali s vremenom raste njegov interes
za glazbom pa 1972. započinje suradnju s klapom Trogir uz koju ostaje sve do
njegove samostalne karijere. Do početka samostalne karijere koja se bilježi
početkom devedesetih godina, Coce biva primljen za zborskog tenora u
profesionalnom mješovitom zboru HNK Split, kao asistent glavnim tenorskim
ulogama pjeva pojedine dionice u HNK Zagreb, surađuje s Ljubom Stipišićem,
Josipom Veršićem, Eduardom Tudorom, Lorisom Voltolinijem i mnogim drugima.

U Domovinskom ratu nastupa
diljem zemlje i inozemstva na raznim skupovima prosvjeda protiv rata i potpore
braniteljima te na mnogim humanitarnim koncertima. Prvi album nosi naziv “Mirno
spavaj, ružo moja” koji je donio nekoliko hitova koji se i danas rado izvode.

U
karijeri je snimio 11 autorskih albuma, osvojio je Grand prix na Splitskom
festivalu s pjesmom “Sićaš li se, Lungomare”, a zajedno s klapom
Trogir dobiva i nagradu Porin za najbolji album folklorne glazbe. Priznanje za
životno djelo dobiva nakon smrti tako da je nagradu preuzela njegova supruga
Janja.