Zamiješa život karte, dodijeli uloge za koje misliš da si ih odavno odigrao ili da ih nikad nećeš morati režirati na vlastitoj koži. Kada je Kristijanu Sindiku doktor morao priopćiti neugodnu vijest, on nije posustao jer cijeli život je bitka, kaže. Od malih nogu. Bitka u kojoj je on izašao kao pobjednik, s najsjajnijom medaljom oko vrata.
Vedrina mu je pomagala da se izvuče, smijeh je uvijek iz svega bio izlaz, ali i obrana od zlih jezika. Neustrašiva volja rješenje za prepreke koje je, ako ne preskočio, onda zaobišao. Na toj stazi koja život znači, popeo se na tron.
– Cijeli sam život sportaš i imao sam osjećaj da živim ispravno po pitanju životnih stvari, a onda jednom lupiš o’ zid i uspostavi se dijagnoza koja je, dotad, bila kao nemoguća – tako je Sindik reagirao na riječi kako boluje od karcinoma testisa.
“Na televiziji sam gledao maraton u New Yorku i …”
– Kako sam prilično discipliniran po pitanju zdravlja i života, znao sam da se moja vrsta karcinoma može izliječiti, ali dogodile su se i metastaze. Nešto slično kao i biciklist Lance Armstrong. Prošao sam dvije operacije, tri mjeseca kemoterapije i tri mjeseca nakon izlaska iz bolnice sam istrčao New York City maraton – govori čovjek koji je smisao i zadovoljstvo pronašao u trčanju. Karcinom je bio uzrok sijedih dlaka na glavi, ali i neka snaga za dalje, vodilja kako ništa nije nemoguće jer… ljudi su čudo. Nekima i najmanja sitnica može biti razlog za odustajanje. Kristijan, vjerujte, nije taj.
Svoj prvi maraton istrčao je u Rimu još 2010. godine, ali nije bio tu početak sportske žice čovjeka koji je postao uzor i primjer – kako se nositi s teškom svakodnevicom i na koji način pronaći sreću i mir kad ti ništa ne ide za rukom.
– Na televiziji sam gledao maraton u New Yorku, računao sam u glavi tih 42 kilometra. Bila je to udaljenost od Splita do Omiša i natrag. I još me dojmilo kad sam na snimci vidio ljude za koje nitko ne bi rekao da se bave sportom pa sam onda na sljedećem malonogometnom treningu ekipi rekao da ću istrčati taj maraton – ovako nekako krenula je trkačka priča.
Domaći proizvod, reprezent splitskog sporta
– Igrao sam i košarku u kadetima i juniorima Jugoplastike, u periodu kad su na površinu izašle zvijezde poput Tonija Kukoča, Rađe, Perasovića – u vrijeme kad je Jugoplastika bila najjača. Trenirao sam kod Igora Karkovića koji je otkrio Kukoča. No, bio sam jako sitan za probiti se u top društvo. Dok sam trenirao košarku, počeo sam igrati i mali nogomet. Jedno sam vrijeme igrao i za sveučilišnu reprezentaciju, predstavljao sam Hrvatsku – govori.
Kasnije je pod koševima bio u ulozi suca. Jedan prijatelj ga je uvukao u odabrano društvo, društvo u kojem je bio gotovo dva desetljeća. Valjda prije nego je krenula ovako intenzivna trkačka štorija koja je kao posljedicu imala i da je Kristijan duže vrijeme prvi čovjek u organizacijskoj piramidi Splitskog maratona.
– Split Maraton se razvio u sportsko-turistički brend grada i mislim da je postao općeprihvaćen i u javnosti koja nije trkačka. Maraton je postao kao jedan domaći proizvod, reprezent splitskog sporta u globalu.
“Ljudima nedostaje solidarnosti, empatije i brige prema drugima…”
Baš kako je ovaj inspirativan čovjek na svjetske naslovnice stigao uz sedam maratona u sedam dana, i to od Splita do Tivta u Boki Kotorskoj. Spojio je, kaže, tri emocije – prema dva grada, trčanju i borbi protiv opake bolesti.
– Tako spontano, tako toplo, puno emocija i energije… Sumnjao sam da ću uspjeti, zvuči kao floskula, ali to nije. Prvi plan mi je bio pola trčati, a pola šetati. Računao sam kako bi takvim načinom mogao dnevno prijeći 5,6 sati. Kad sam krenuo prvog dana, na tridesetom kilometru, negdje u Dućama, dočekali su me prijatelji i krenuli su sa mnom zadnjih 12 kilometara prvog dana. Kroz priču su mi rekli da mi je bolje da lagano trčem i poslušao sam ih. Svih sedam maratona sam tako istrčao…
Savjetuje svim sportašima da jednom u životu pokušaju istrčati maraton.
– Ako se može savladati taj izazov pripreme za maraton, koji je iscrpljujuć i traje 13 do 16 tjedana, taj osjećaj u cilju se jednostavno ne može opisati. Tada shvatite da ste spremni za stvari koje su vam se u životu nekad činile nemoguće.
Baš kako je nemoguće izgledao taj trenutak spoznaje bolesti, detalj koji je u istom trenutku silna doza stresa i injekcija optimizma, ali i vjere da ćete ponovno nastaviti koračati sportskim stazama. Stazama na kojima je ponekad dovoljan i samo jedan čovjek goleme volje i neustrašivog duha da svijet bude bolje mjesto za sve. Čovjek poput Kristijana Sindika.
– Želim živjeti život na najbolji mogući način, biti solidaran i vjerovati ljudima. Danas ljudima nedostaje solidarnosti, empatije i brige prema drugima, a posebno odgovornosti prema onome što radiš u životu. Jednostavno, kad spojiš sve stavke u jednu priču i tako živiš, onda si sretan i ljudi to osjete i vide.