Ivan Katanušić: Cijeli život sam odrastao kao i djeca bez invalidnosti

Ono što bi neki vidjeli ko hendikep, ovaj sportaš je na to
gledao kao nešto normalno. Njemu nije smetalo odrastati normalno kao i ostali
vršnjaci, bezobzira što je sa samo 20 dana starosti ostao bez desne
potkoljenice.

U razgovoru s Ivanom Katanušićem čovjek može puno toga naučiti,
pogotovo kako je ostati pozitivan i boriti se ono što nas treba pokretati u
životu. Ivan će na Paraolimpijskim igrama predstavljati Hrvatsku u bacanju
diska i kugle, a kako je došao do svog plasmana i o još nekim anegdotama svoje
sportske karijere i odrastanja ispričao je za naš portal.

1.) Možeš li nam
ispričati o djetinjstvu, odrastanju i o sebi općenito?

Rođen 22.5.1991. u Imotskom. Sa napunjenih 20 dana starosti
ostao sam bez desne potkoljenice. Prohodao sa 12 mjeseci na protezi. Cijeli
život sam odrastao kao i djeca bez invalidnosti, te se igrao s njima bez ikakvih
poteškoća i prepreka.

Završio Gimnaziju dr. Mate Ujević u Imotskom, te upisao
fakultet Prometnih znanosti u Zagrebu 2010. Ove godine sam upisao Cisco
akademiju.

2.) Tvoj sportski
razvoj. Kako si se odlučio na bacanje diska i kugle?

Od svoje rane mladosti uvijek sam se bavio sportom. Kao
svako dijete sam trenirao i probao više sportova(nogomet, košarka, boks….).
Zadnje tri godine provedene u Imotskom sam išao u teretanu aktivno te brzo
razvijao snagu.

Dolaskom u Zagreb 2010. godine sam se prvi put susreo sa
paraolimpijskim sportom. Trenirao sam odbojku te sam bio aktivni član Hrvatske
paraolimpijske reprezentacije u odbojci. Odbojka me naučila dosta toga, te
ljudi koji su tada uz mene bili su me uputili u pravom smjeru života (škola i
sport).

Najveća životna želja mi je bila nastupiti na jednim
Paraolimpijskim igrama, te sam zbog toga promijenio sport. Znao sam da ako odem
u pojedinačni vrhunski sport da ću ovisiti isključivo o sebi i svom radu. Tada
se rodila ljubav prema bacanju diska i kugle.

3.) Koji su ljudi
obilježili tvoju sportsku karijeru?

Najveći preokret u mom sportskom putu je bio dan kad me
preuzeo Ivan Ivančić i popeo me na
postolje na Europskom prvenstvu.

Odmah nakon smrti Ivana Ivančića me preuzeo Roland Varga, te mi otvorio vrata
daljneg napretka i prihvatio me onakvog kakav jesam, te mi posvetio svoje
vrijeme.

4.) Kako izgledaju
tvoje pripreme za natjecanja, treninzi i slično?

Nakon Europskog prvenstva sam uzeo odmor u trajanju od
tjedan dana da se tijelo odmori i neke ozlijede zaliječe.

Sada su počele pripreme za Rio de Janeiro te treniramo dva
puta na dan u Zagrebu.

Prvi trening počinje u 10 sati ujutro. Na njemu radimo
tehniku bacanja diska, sprintove, skokove i istezanja. Drugi trening je u pet
popodne u teretani, na kojem razvijamo snagu i specifiku potrebnu za bacanje.

Između treninga slijedi ručak te sat, dva spavanja. 

5.) Koliko nadležne
sportske institucije potpomažu paraolimpijce?

U Hrvatskoj kao u svemu, tako i u sportu ima sve manje novca
te su uvjeti za rad sve teži. Nijedna institucija ne pokriva moju sportsku
protezu koja mi je temeljni preduvjet da bih se uopće bavio sportom. Ovim putem
se želim jako zahvaliti ortopediji Kralj koja mi nesebično pomaže oko svega
vezanog za sportske proteze.

Problem je sa vitaminima, pripremama i natjecanjima kojih
imamo jako malo u odnosu na osobe bez invaliditeta.

6.) Koja si
značajnija sportska natjecanja osvojio?

Na Europskom prvenstvu u Swanseau, u Walesu, osvojio sam
drugo mjesto u bacanju kugle i treće mjesto u bacanju diska.

Prošle godine sam slomio zdravu nogu na treningu. Popustila
je leg press sprava te mi je 110kg utega sa visine od jednog metra palo po
zdravoj nozi i slomilo mi fibula. Operiran sam isti dan u Draškovićevoj
bolnici, 10 šarafa u zdravoj nozi te velika metalna pločica, no unatoč tome sam
ovu godinu uspio baciti 59.21m što je skoro 5 metara više nego prije loma noge.

Unatoč slomljenoj nozi deseti dan nakon izlaska iz bolnice
sam svaki dan dolazio na štakama hodajući na protezi na trening te bacao sa
stolice i radio teretanu, i živio u nadi da se još mogu vratiti i da nije
gotovo sa sportom za mene.

Ove godine na Europskom prvenstvu u Grossetou, u Italiji,
osvojio sam prvo mjesto u bacanju kugle i drugo mjesto u bacanju diska.

7.) Koja imaš
očekivanja od nastupa na Paraolimpijskim igrama u Riju?

Budući da sam prošle godine slomio nogu, te skoro pola
godine vukao probleme s nogom sam odlazak na igre je za mene veliki uspjeh. Još
ako uz to dodamo činjenicu da svjetska krovna organizacija IPC u moju
kategoriju je pustila tri čovjeka sa svojim nogama, koje su skoro pa potpuno
zdrave, sam odlazak je velika stvar.

Zadovoljan bi bio plasmanom unutar prvih pet.

8.) Podrška obitelji
i prijatelja?

Moja obitelj je vanserijska kad se uzmu u obzir sve moje
potrebe. Uvijek u životu sam imao njihovu potporu, bili su uz mene kad mi je
bilo najteže u životu i uvijek me gurali, i ohrabrivali da idem dalje.

Mislim
da kao i obitelj, i prijatelji imaju jako veliku ulogu u životu svih nas. Oni
su također tu i kad je dobro, i kad nam je loše. Na moju sreću ja imam puno
prijatelja u životu, oni su uvijek tu da mi pomognu, a isto tako i ja njima.