S Rakelom po svitu – Od pustinje Dašt-e Lut do Himalaja IV

Nakon što su prošli loše ceste, bespotrebno zadržavanje od strane policije i vojske na kontrolnim točkama, vojne pratnje, gađanje kamenjem lokalnih ljudi i spavanja na 3.000 metara nadmorske visine, naši pustolovci se još uvijek nalaze u Pakistanu.

 Vozili su se cestama kroz planine Hindukuš, uske planinske ceste koje prolaze kroz razne klance i kanjone i u jednom trenutku nailaze na veliku grupu nomada koji vjerovatno sele s jednog mjesta na drugo. Prizor je bio fenomenalan, ti ljudi i žene skupa s djecom šetaju planinskim predjelom, potpuna tišina, nitko s nikim ne priča, sve što imaju nose sa sobom, na sebi ili na magarcima i devama.

 – Stali smo ih fotografirati i snimati, oni su se ponašali kao da nas nema, nisu nas skoro pa ni pogledali. Svaka slika koja je napravljena je govorila vise od 1.000 riječi. U jednom trenutku smo naišli na jednog muškaraca u toj grupi koji je bio naoružan kalašnjikovom, nešto je promrmljao i mrko me pogledao, shvatio sam da ne odobrava to naše snimanje i odmah sam prekinuo s tim. U grupama nomada je uobičajena pojava da njihov vođa tog plemena ima automatsko oružje, on nije nikakav vojnik on ga ima kako bih zaštitio svoje selo od drugih plemena ili razbojnika koji bih im mogli ukrasti deve, konje i ostale stvari- opisuje Željan.

 „Domaće“ gorivo

 Nakon 4 do 5 sati prošli su jedva 60 kilometara, dva dana nisu ništa jeli konkretno i napokon ugledaju nekakvu nastambu. Odmah su se zaustavili misleći da je to restoran, međutim nije bilo ništa za jesti samo su prodavali piće. Čim su stali prišao im je jedan gospodin bakrene boje kose i brade, koji je izašao iz žbunja s druge strane ceste.

 Bio je mrkog pogleda i činilo mu se da su ga taman probudili i poremetili mu san iz hladovine obližnjeg žbunja. Dao im je piće, naplatio i ponovno otišao spavati u žbunje. U tom kafiću je bilo 5 ležajeva koji su napravljeni od drveta i nekakve trake po sredini. Tamo je spavalo jos 5 ljudi, a odmah pored njih je ležalo tele na suncu jako mršavo i iscrpljeno, koje je vise ličilo na psa nego na tele.

 Uzeli su karte, provjerili kuda idu dalje i krenuli prema pustinji Tal koju moraju prijeći da bi mogli ući u Indiju. Ponestalo je goriva i nigdje nije bilo benzinskih stanica. Naišli su na dvije, ali one su samo prodavale dizel, benzina nije bilo nigdje. Počeli su voziti na benzinskim parama u rezervoarima i samo smo čekali kada će se motori početi gasiti.

 Napokon ulaze u neko selo i odmah se zaustavljaju ispred samoposluge gdje je bilo ponešto lokalnih ljudi. Pitali su ih ima li bezinska stanica, ovi odgovorili da nema ali da pričekaju.

 – Nakon 10.ak minuta došlo je nekoliko muškaraca koji su sa sobom nosili boce od 1.5 litara sa nekom žarko crvenom tekućinom, pomislio sam da je sok nekakva Fanta ili Mirinda kad ono benzin. Skupili su u svom selu nekakvih 15 do 20 litara u 10.ak plastičnih boca koje smo podijelili ravnopravno, platili i nastavili dalje. Nakon sat vremena vožnje kroz pustinju Tal dolazimo u veliki grad Lahor, na samoj granici s Pakistanom. Stajemo odmah natočiti gorivo, prilaze nam ljudi i mnogo djece koji nas gledaju s velikim interesom. Pitaju odakle smo. Na odgovor Hrvatska, Hrvatistan, Croatia samo saginju ramenima, misle da smo Rusi a neki čak da smo Japanci, ne znam zasto. Sa sobom smo imali 20.ak kemijskih olovki koje smo podijelili tim ljudima i djeci. Neka djeca nisu znala rukovati kemijskom pa sam im morao pokazati, bili su jako sretni poklonima. U tom gradu Lahor samo godinu dana kasnije je ubijena poznata Pakistanska političarka Bernazit Buto, koja je poginula u velikoj eksploziji koju je izazvao automobil bomba- prisjeća se Željan.

 Tuširanje sa žabom

 Napokon stižu na granicu, predvečer, no i ova je zatvorena tako da su primorani spavati još jednu večer u Pakistanu, ukupno četvrta večer. Ovaj put su uspjeli naći hotel na samoj granici, jeli nešto konkretno i to gulaš od piletine. 

 Jelo je bilo jako začinjeno ali im nije smetalo, doslovno su gutali sve što su stavili na stol. Prisjetio se Željan Labaševe pink majice, koju nije skinuo sigurno zadnjih 5 dana koja je potpuno pocrnila, a prošlo je i 7 dana da se nisu tuširali. Nakon što su se najeli, otišli su u sobu koja nije imala prozore, a u zidu poviše uzglavlja kreveta bila je velika kockasta klima doslovno zazidana u zid, jako bučna ali je hladila.

 – Tuširao sam se u wc-u gdje je iz tuša stalno curila voda i dok sam se tuširao, iz odvodne cijevi je izašla žaba ali nista me nije omelo u uživanju tuširanja nakon toliko dana. Nakon tuširanja sam ušao u sobu i miris koji je izlazio iz Labaševih čizama, ali vjerovatno i mojih me skoro oborio s nogu. Kako nije bilo prozora otvorio sam vrata od sobe, a recepcionar je nedugo otvorio i vrata od ulaza u hotel koja su bila blizu naše sobe kako bih se sve razračilo. Cijelu večer su nam po zidovima sobe šetale gušterice, ali nakon sto smo 2 odstranili, odustali smo od daljnjeg lova i pali u san- priča uz smijeh.

 Nakon 11 dana ulaze u Indiju, zadržali su se na granici s Indijom i tamo je popio prvu tabletu protiv malarije Larijam. Na granici mu je bilo interesantno gledati 100 ljudi obučenih u plave haljine koji su neprekidno nosili teret na svojim glavama, s jedne strane na drugu.

 Carinik mu je rekao kako ne postoji promet kamionima između te dvije zemlje i da ti ljudi na tom graničnom prelazu sav teret prenose ručno iz jednog kamiona u jednoj državi, do drugog u drugoj državi. Napokon voze po Indiskim cestama. Bilo mu je jako vruće, velike gužve i prometna pravila ne postoje, vozi se jako brzo, agresivno i opasno. Na cesti ima svega od krava, majmuna, deva i volova.

 Uz taj metež njemu se počelo jako vrtjeti, osjećao se kao da je pijan, mislio da će se onesvjestiti. Nije mu bilo jasno što se događa, par puta zamalo izletio iz zavoja, jedva je čekao pauzu da stanu. Stali su u nekakvom restoranu, gdje mu je Georg dao intervju kako je vožnja kroz Indiju opasna i totalna anarhija vlada na ulicama.

 Biciklist „kamikaza“

 – Nakon intervjua sam se malo umio i legao u hlad međutim i dalje mi je bilo loše. Hrana u restoranu tj. kuhinja je dosta sličila onima u Pakistanu samo što je ovdje bilo više izbora, sve što izaberete bilo je jako začinjeno. Nakon što smo pojeli bilo mi je malo lakše i nastavili smo dalje prema Nepalskoj granici. 

 Prolazili su kroz jedno Indijsko selo i u jednom trenutku u Georga koji je bio ispred doslovno je biciklist koji je vozio do Georga u desnoj traci naglo zaokrenuo prema Georgu i ovaj ga je udario bočnim kuferom.

 Biciklist se izvrnuo, a akon 10 sekundi su bili okruženi sa 50.ak djece i odraslih, nastala je velika vika, strka, galama a biciklist je bila djevojčica stara oko 10 godina. Plakala je i držala se za koljeno koje je bilo izderano kao i lakat. 

 – Nakon par minuta Georg je izvadio 50 dolara i dao majci te curice, odjednom je stala vika i galama svi su se razišli a mi smo nastavili dalje. Je li to uobičajena praksa ili nije ne znamo, ali nismo se htjeli puno zadržavati pa smo krenuli dalje ali od tada smo zaobilazili u velikom luku bicikliste da nas slučajno ponovno ne udare- govori nam Željan.

 Ušli su u predgrađe Delija i pronašli internet kafić. Parkirali su motore i nakon samo 20 sekundi oko motora se skupi mnoštvo ljudi, koji znatiželjno gleda u motore. U toj situaciji izaberete najvećeg od njih i platite mu 5 dolara da čuva motore i slobodni ste, nemate brige da će nešto nestati s motora.

 Ulazak u Nepal

 Internet kafić je imao samo jedan kompjutor, monitor je prekriven krpama, a 2 metra od njih trče mali miševi koje je uspio snimiti jer su toliko slobodni da se uopće ne plaše ljudi. Dok je Georg tražio preko interneta kompanije kako će se vratiti iz Nepala, Željan je otkrio zašto se tako loše osjeća i zašto ima vrtoglavicu.

 To su bile nuspojave od tableta Larijam, preporučuje da ih ne uzimate dok vozite motor jer to može biti jako opasno. Kasnije je saznao da kad pomorci uzimaju te tablete, taj dan ne rade ništa i samo leže kako bi lakše podnijeli mučnine koje izaziva taj lijek.

 Nakon 30.ak minuta saznali su da će povratak biti avionom iz Katmandua za Istanbul. Krenuli su prema granici s Nepalom. Uhvatila ih je noć i ušli su u Bareili. Probali su u par hotela platiti spavanje, međutim svi su ih odbili. Napokon su došli u hotel koji se zove kao i grad Bareili i tamo ih je gazda primio, dopustio da spavaju u njegovom hotelu za 13 eura za njih četvero, a motore su parkirali na recepciji hotela.

Ponovno tuširanje ali ovaj put nešto drugačije nego inače, kroz Indiju gdje su spavali nema tuševa kao sad, ima samo slavina i mala posuda od 0.5 litara koju tako pune i onda se prolijevaju, tako puno manje troše vode.

 – Dobro smo spavali, doručkovali i krenuli prema Nepalskoj granici. Naišli smo na nekakvu vodenu branu preko koje je išla cesta široka jedva 2 metra i bila je dvosmjerna, a vidim da su na tom putu i tračnice tako da sam zaključio, osim što je dvosmjeran da tud prolazi i vlak. Nakon toga smo naišli na nekakav makadamski put, prošli pored neke rampe, kad smo čuli da neki ljudi vicu “stop, stop”. To su bili carinici, nismo ni skužili da je to granični prijelaz. Odmah su pitali za karnet kojeg smo naravno imali, brzo su pregledali svu papirologiju i na granici smo dobili besplatnu vizu ali samo na 7 dana. Bili smo više puta upozoreni da ne smijemo ostati vise od 7 dana, jer cemo u protivnom platiti veliku kaznu. Napokon ulazimo u posljednju zemlju na ovom nasem putovanju, napokon dugo priželjkivani Nepal- zaključuje Rakela.