INTERVJU Maro Kriste: Svojim slikama razbijam predrasude o Dubrovniku

Piše:

Pokreti kistom su njegova vodilja do stvaranja
motiva, vječne inspiracije, rodnog Dubrovnika. Kad pogledate ovog umjetnika
pomisao vas odvuče na neprekidnu zanesenost u jedan svijet kojeg samo on poznaje,
u svijet umjetničke duše koja stvara, i stvara.

Izložba slika akademskog dubrovačkog slikara
34-godišnjeg Mara Kriste, koja će se
13. lipnja, s početkom u 22 sata, održati na Tvrđavi sv. Ivana na dubrovačkim
zidinama samo su potvrda već ostvarenog – pronalaska trenutne inspiracije za
mnogobrojna slikarska umijeća koja je dosad napravio i neizmjerna želja za
stvaranjem novih motiva, a ne zaboravimo spomenuti i da mu je upravo boja
glavna vodilja.

Slikarstvo
je Vaš životni poziv…

– Moja vodilja je da talentom idem ususret slikarstvu koje je za mene životni
poziv i veliki izazov kojeg sam prihvatio i ostvario, te ću nastaviti tako i
dalje.

Koje likovne tehnike najviše koristite?

– Dvadeset godina sam pronalazio svoj stil i tehniku i kad sam pronašao stil i
tehniku, shvatio sam da je tehniciranje boja virtuozna majstorija kojoj je
sadržaj potreban, ali nije o njemu ovisna. Boja je osnovni element
kolorističkog slikarstva koji može i samostalno funkcionirati pa nerijetko
cijelu sliku gradim u tonovima jedne boje, kao što su neki ljubičasti aktovi
ili pejsaži cijeli od desetak tonova zelene boje.

Kako nastaje djelo u Vašim rukama?

– Vlastitom formom u glavi do početka stvaranja slike. Tu formu razvijam
slikarskom tehnikom od svijetlijeg prema tamnijem, tako da u svakom momentu uspostavljam
kontrolu nad slikom.

U tom trenutku pronalazim nove forme
koje otvaram ili zatvaram. Preferiram slikanje bojom. Navika mi je
lijepiti metal i asamblaže, razne kolaže od papira s dodatnim crtežima, sve
kako bih dobio teksturu na slici, ali moja strast je boja.

Koji Vam je najdraži motiv?

– Ne fokusiram se na motiv, sasvim suprotno, izbjegavam opterećenje koje nameće
forma i fokusiram se na kolorit. On većinom uvjetuje kako ce se motiv dalje
razvijati. Već sedamdeset godina umjetnici konstantno dokazuju da ne treba
pridavati važnost motivu, već orijentaciji prema slikarstvu. Zanimljiva mi je
grupa njemačkih ekspresionista Die Brucke, čijih se postulata u slikarstvu ja
itekako pridržavam.

Imate li uzor u slikarstvu, odnosno tko
Vas fascinira svojim radom?

Willem de Kooning zbog toga što je on u potpunosti raščlanio slikarsku formu,
dekonstruiravši oblike, poigravajući se s groteskom i stavljajući boju u prvi
plan.

Samostalna ili skupna izložba,Vaš
afinitet?

– Jedna od najdražih skupnih izložbi mi je bila ona Dubrovačke kravate jer sam
se poigrao s novim materijalima, što je za mene bio novi i inovativni zadatak.

U čemu pronalazite nadahnuće za svoje
radove?

– Vječna inspiracija mi je stvaranje novih boja, korištenje neobičnih
tonaliteta iz osnovnih valera boje, ali ako me pitate za inspiraciju motiva,
crpim je iz svega vidljivog. Šetajući mi dolaze nove ideje, prenosim ih na
papir, skiciram na platno i tad započnem svoje djelo.

Koliki je vremenski period stvaranja
umjetnickog djela?

– Ekspresionisti su bili fascinirani idejom da se slika treba završiti za
dvadeset minuta pa su slikali benzinom koji brzo hlapi i boja se suši. Neki,
posebno amateri, slikarstvu pristupaju olako pa bez potrebnog znanja i vještina
misle da mogu naslikati sliku za pet minuta. Jedan je slikar na to pitanje
odgovorio da mu treba 30 godina i dva sata. Naime, trideset godina je imao
radnog staža. Za neke slike meni je potrebno kraće vremena, a za druge i po
sedam dana.

U Vašem opusu najviše je kojih djela?

 – Enformel i crtačkih na papiru, a
posebno onih koja još nisu ostvarena.

Tvrđava svetog Ivana je neobičan
ambijent za održavanje izložbe?

– Odlučio sam se za tu lokaciju upravo zato jer je neuobičajena. Same zidine
sačinjavaju ambijentalno i zvukom drugačiju misao jer je prisutno more, vjetar
i iznenađenje koje može donijeti kiša. Volim tu neizvjesnost u svome radu, u
susretu ljudi s mojim djelima i svemu što okružuje njih i nas.

Radovi koje ćete prikazati su koje
tematike?

– Najbolje od Dubrovnika kao što je Tudor
slikao fotografijom skrovite motive našeg grada koji se često prikazuje u
turističkoj propagandi. Naziv izložbe je „Traganje za Gradom“ kojeg je nadjenuo
poznati likovni kritičar Marin Ivanović.
Mislim da je u svome tekstu dobro analizirao želju svih nas da se odvojimo od
svega što nam grad u kojem živimo nameće. Onda tražim neke nove vizure i
razbijam predrasude da se najpoznatije vizure Dubrovnika mogu interpretirati na
samo jedan način i da je slikanje tih vizura kič.

Koja je poruka onima koji umjetnost
smatraju prioritetom i preferiraju je?

– U umjetnosti se čovjek iscrpljuje u svakidašnjoj organizaciji, a najljepše je
kad čovjek na kraju izvuče od svega onog najbolje što je napravio i za što se
trudio, zalagao, borio i što je na samom kraju i stvarao, te svu svoju ljubav,
svakodnevnicu i poimanje života i rituale prenio na tu sliku, koja je odraz
njega i njegovog svjetonazora na sve te čimbenike.