Iako slijep, Ivan ne živi u mraku jer svojom upornošću hrabro korača teškim životnim stazama

Riječi “teško” i
“nemoguće” – za njega ne postoje.  U svijetu sebično skrojenom
prema našoj mjeri on svakodnevno preskače barijere. Ljudi su to različitih
životnih priča, neki od rođenja slijepi, drugi nakon životne prekretnice, ali
prst sudbine doveo ih je na zajednički put. 

Malotko od nas nije promislio da
život nije fer. Ne samo promislio nego i rekao. U sebi ili na glas. To je jedna
od onih surovih realnosti koje čovjek jako rano nauči u svome životu. Još u
vrtiću. I kada to procijenimo i ustvrdimo, to “da život nije fer” –
optužujemo “sve živo i mrtvo”, optužujemo one sebi najbliže i one
koji su nam najdalje, optužujemo lošu sreću, hudu sudbinu.

Živimo stresne i pretrpane živote. Trebaju
nam razna tehnička pomagala kako bismo samo bili u tijeku svih svojih obveza.
Ali, iz dana u dan, tako živeći, sve te stvari postaju prepreke našem pogledu,
zasljepljuju nas i ne vidimo ono što je bitno.

Ne vidimo da vidimo.

Jer ondje gdje neki vide prepreke,
on pronađe način, stvari prilagodi sebi. Snađe se. A i često se smije. Najčešće
na svoj račun. Kako i ne bi jer, kaže, ne trebaš vidjeti lica ljudi da shvatiš
da su zbunjeni i da im je neugodno kad ih pozdraviš sa – vidimo se. 

– Moj invaliditet nije moj
identitet, ali ga svakako na neki način obilježava. Moga potpunog identiteta ne
bi bilo bez moga invaliditeta – govori Ivan Bogdanović o svojoj sljepoći od
rođenja, unatoč kojoj je uspješno završio redovnu osnovnu školu, gimnaziju, a u
roku je diplomirao i na Filozofskom fakultetu u Splitu te stekao zvanje
diplomiranog magistra filozofije i povijesti.

– Svoju sljepoću jednostavno živim
stalno i u svim situacijama, zato je svaka moja slika s bijelim štapom. Osoba s
invaliditetom je svugdje biti teško, na bilo kojem dijelu kugle zemaljske jer
si ograničen na sto načina – veli. 

Ali…

– Split je specifičan grad i živjeti
u njemu je i prokletstvo i blagoslov. Prokletstvo jer svi smo mi osebujni i
svojeglavi, ali blagoslov je kad te u Splitu prihvate i podrže, onda možeš gdje
god da hoćeš. U tom životu sam u Splitu imao 99,9999 posto lijepih iskustava i
nisam imao niti jedan atak na moju osobnost zbog sljepoće. Bilo je sitnih
nesporazuma i nesnalaženja, ali samo trenutaka koji se brzo riješe.

Ne predaju se oni tako lako, mogu
puno toga, ali ne baš sve. Zapravo, više je zanimanja koje su slijepi sposobni
raditi. Ne mogu biti, primjerice, piloti ili kontrolori leta. Svaki drugi
pozitivan primjer novi je poticaj. 

– U Rusiji su mi 1995. godine
uspjeli spasiti djelić vida koji se u postotcima gotovo pa i ne može izraziti.
Nazirem zato konture, naučio sam čak razlikovati boje, vlastitim entuzijazmom
pročitam i slova s fontom 72, ali su mi to zabranili da radim jer se boje da ne
oštetim i to malo vida. Aktivan sam po prirodi i nema velike dileme – ako želim
se kretati samostalno, moram dati sve što mi je priroda dala. Kontura je
blagodat – priča Ivan i od svoje sljepoće jedno ne želi praviti bauk.

Budući da dolazi iz Seoca u omiškom
zaleđu, njegovo školovanje bilo je kompliciranije jer svakog dana mora putovati
i do 35 kilometara. No to ga nije obeshrabrilo da u jutro jako rano kreće put
Splita, iz mjesta za kojeg kaže da bi mogao “otići bilo kada i bilo gdje,
ali ono iz njega nikada”.

– Kroz moja putovanja u Seoca i
natrag sam ljudima koji se voze u javnom prijevozu dao priliku da vide slijepu
osobu u autobusu jer, nažalost, slijepe osobe se često vide u nekim običnim
stvarima oko kuće ili odlaska do posla. Kada slijepa osoba ide sama autobusom,
u knjižnicu, fakultet ili po Hrvatskoj uz pomoć GPS za slijepe osobe, teško je
to doživjeti.

Baš kako je teško povjerovati da
GPS-om za slijepe osobe putuješ do Zadra, Gospića, Rijeke, Osijeka i Varaždina,
skačeš s Poljuda ili se uspenješ na zvonik svetog Duje.

– Ne libim se pitati jer ako nešto
želiš pronaći ili doći negdje, moraš pitati druge. Pitao sam jednom kako doći
do centra HRT-a u Splitu, a jedna gospođa mi odgovara da je to iza onog auta i
da su ondje i skale. A ja da vidim auto, vidio bih i centar – kaže.

Na simpatične stvari naiđe ponajviše
ljeti kada, kako to slikovito opisuje, “domaćeg čovjeka moraš svijećom
tražiti”. Sav taj koloplet različitih aktivnosti daje mu dodatnu draž i
tjera ga naprijed.

– Kad sam prošle godine sebe izbacio
iz zone komfora i putovao sam po Hrvatskoj uz pomoć GPS-a i komunikacijskih
vještina, kada sam stigao do Osijeka, Varaždina i Rijeke, tek su to bile prave
avanture. Ljudi žele pomoći, ali često ne znaju pomoći. No, nema ljutnje.
Moramo se truditi da kroz različite oblike edukacije objašnjavamo kako pomoći
slijepoj osobi ili drugoj osobi s invaliditetom.

Iako slijep, Ivan ne živi u mraku
jer svojom upornošću hrabro korača teškim životnim stazama. 

– Tko god od osoba s invaliditetom
kaže da nema kriza nastalih baš zbog invaliditeta – laže. Ja sam se pomirio sa
svojom sljepoćom i da mi netko kaže da će mi se otvoriti mogućnost da vidim,
vjerojatno bih pristao, ali bih se mislio. Ima bezbroj situacija u kojima mi je
krivo što ne vidim. Ja sam prije par godina prestao ići na svadbe jer ne bih
mogao podnijeti činjenicu koje sve mogućnosti imaju moji prijatelji, a ja sam
limitiran. Koliko god to prihvatiš, nisam htio izazivati nepotrebnu nelagodu
jer se mogu zabaviti na razne druge načine i hobijima.

Do dugo u noć trajala je i zabava
kada je donio diplomu u obiteljski dom pokraj Omiša pa je stotine čestitara
došlo u Ivanov dom. Eh, kakva je to bila fešta za pamćenje.

– Smatram se projektom zajednice jer
moji roditelji, koliko su god bili uporni, marljivi i dali su mi sve što su
mogli, ne bi me mogli podići do ove razine da nisu imali podršku zajednice.
Bilo da sam išao na liječenje, u gimnaziju u Omiš gdje su me susjedi često
povezli autom prema kući, a i sama činjenica da sam bio prihvaćen. Moji su
roditelji zahvalili Bogu svetom misom na kraju jedne životne etape, a za sve
ostale su pripremili zakusku.

Strastveno prati sportove, osobito
Hajduk, hrabro i upućeno komentira i političku situacija, a voli pogledati i
serije koje su, u istom dahu kaže, zaglupljujuće da mozak samo “ostavi na
paši”

Oči su ogledalo duše, barem tako
kažu, no…

– Pitali su me jednom da mogu na
sekundu vidjeti, što bi to bilo. Rekao sam i iza toga i danas stojim da bih
volio vidjeti oči moje majke. 

Postoje svijetli trenutci ljubavi,
brige, milosrđa, nesebičnosti, suosjećanja u kojima se naš ranjeni i polomljeni
život iscjeljuje. Sve ovisi za čim tragamo, što tražimo i što mi biramo
vidjeti. Samostalnost slijepih osoba u prijevodu je percipiranje svijeta pomoću
dlana, mirisa, okusa, osjeta ili bijelog štapa. 

Ivan Bogdanović nije marginalac, a
ni super heroj – on je jedan od nas.