Rakela u Australiji posjetio muzej Mad Maxa i izbjegavao strvine klokana

Već je 18. dan putovanja, Željan se probudio u 7.30, svjestan da ga čeka put u središte Australije. Spakirao se, pojeo doručak kojeg mu je pripremio domaćin Željko, te točno u devet sati motorom krenuo za Urulu. Prvu pauzu je napravio tek nakon 500 kilometara u gradu Milduri na sjeverozapadu savezne države Victoria. 

Za divno čudo odjednom je postalo jako vruće, pa je skinuo nešto robe da mu bude ugodnije. U ovom gradu gdje živi 32.000 stanovnika, na jednoj benzinskoj stanici je napunio pun tank goriva i krenuo dalje. Na odlasku je vidio znak da je sljedeća benzinska stanica na udaljenosti od 150 kilometara, ali i znak opasnosti da su klokani na cesti idućih 180 kilometara. Vrlo brzo se uvjerio da znak nije slučajno postavljen jer na skoro svakom kilometru puta, ležao je barem jedan mrtvi klokan. 

Oko ceste je bilo mnogo njihovih kostura, dok su stalno dežurstvo imala jata velikih crnih vrana. Rekli su mu da one lete nad cestom i kako kojeg klokana udari automobil ili kamion, započinju svoju gozbu. U trenu mu je postalo jasno zbog čega kamioni, terenci i mnogi automobili imaju velike bull barove sprijeda, samo tako mogu ublažiti posljedice mogućih sudara s klokanima.

– Prevalio sam ukupno 250 kilometara na cesti ne vidjevši nikoga osim strvina klokana. Ova sablasno pusta dionica me podsjetila na legendarni Mad Max film s mladim Mel Gibsonom u glavnoj ulozi. Taj je film imao važnu ulogu u mom životu, probudio je ljubav za motorima, mirisom benzina i slobodom na cesti. I stvarni ugođaj je bio kao preslikan iz Pobješnjelog Maxa. Vozio sam se lijevom stranom ceste, a ispred mene nepregledni pravac. Kad sam pogledao u retrovizor, ista stvar, nepregledno bespuće dok je cijelim pejzažom dominirala crvena boja australskog pijeska. Vozio sam u nepoznato sa suncem iza leđa, a tri najvažnije stvari u tom bespuću su imati mnogo vode, mnogo benzina i siguran motor. Tišinu je parao jedino zvuk mojih Akrapovića od 110 decibela, s time da je bio uglađeniji i uhu ugodniji što sam više gasa davao. Gledao sam isprekidanu žutu crtu koja je stalno prolazila pored mene i iskreno uživao u osjećaju da sam dio filma Mad Max – prisjeća se Željan.

Poslije 850 kilometara stigao je u grad Silverton u New South Walesu koji ima samo stotinjak stalnih stanovnika, ali Željanu ipak jako zanimljiva lokacija, dijelom i zbog toga što u njemu živi nekoliko slavnih umjetnika kao što su Peter Browne, Albert Woodroffe i John Dynon. No, pravi razlog popularnosti ipak leži u činjenici da je na području grada snimljeno ni manje ni više nego 140 filmova. Naravno, uključujući Mad Max 2. Iako je pronašao Silverston Hotel, iznenadio se doznavši da u njemu više nema soba za izdavanje, nego je naziv hotel sada samo figurativne prirode. 

Od Divljih Jagoda do Interceptora

Nekada davno, kada se snimao Mad Max, tu je boravila filmska ekipa pa je hotel uistinu služio primarnoj svrsi. Filmaši su tada vlasniku, koji im je dopustio da kod njega spavaju i jedu koliko su god htjeli, u znak zahvalnosti ostavili jedan Pursuit Special automobil kojeg su vozili policajci izmišljene “MFP – Main Force Patrol” postrojbe. 

Par stotina metara dalje se nalazi Mad Max 2 muzej, ali mu je radno vrijeme bilo završeno za taj dan, pa ga je Željan planirao posjetiti sutradan. Priznao je Željan kako je jedna od želja iz mladih dana bila voziti se po cesti gdje se snimao Mad Max. Nije ni čudo jer je generacija Mad Maxa i Bruce Leeja. 

– Uvijek se sjećam kako me otac ponekad vodio u kino samo nedjeljom s obzirom na to da je sve ostale dane u tjednu radio po 12 sati u splitskom brodogradilištu. Filmovi koje sam kao dijete gledao hipnotiziran, otvorenih usta bili su upravo Mad Max, kao i svi nastavci od slavnog Bruce Leeja. Zapravo su mi događaji s filmskog platna u kinu Central postali uzor i trasirali životni put. Trenirao sam borilačke sportove, po danu se igrao s prijateljima, kući slušao na radiju hit Divljih Jagoda “Motori” i čekao 18. rođendan da kupim motor. Želje iz mladih dana sam uglavnom ispunio, vozim motor već 22 godine, u borilačkim sportovima sam 27 godina i sada sam tu u Australiji gdje se Mel Gibson kao “Pobješnjeli Max Rockatansky” borio protiv zlikovaca – smije se Željan.

Kada već nije bilo mjesta u Silvertonu, prenoćište je ipak našao u nekakvom motelu u obližnjem Broken Hillu. Iako cijena nije uključivala ni wi-fi ni doručak, platio je čak 70 dolara. No, radovao se idućem danu, posjeti muzeja i nastavku puta prema Urulu. Ovo mu je prvi put nakon 18 dana putovanja da plaća smještaj. Sutradan je već bio budan u 8.30 sati, sjeo na motor i od Broken Hilla se vozio 20 kilometara nazad u Silverton. Lijepi mali gradić je prije bio poznat po rudnicima srebra, ali je sada skoro napušten, o čemu svjedoče i brojne ruševine. 

Međutim, u njega se 2006. iz Bradforda u Engleskoj doselio izvjesni Adrian Bennett, koji je toliko bio fasciniran filmom Mad Max 2 i nakon nekoliko godina rada, točnije 2010., otvorio muzej posvećen ovom filmu. Pomislio je Željan dok se vozio prema muzeju “Koliki moraš biti luđak da otvoriš muzej usred pustinje, tko zna jeli uopće radi, tko je lud da ovdje dođe u posjet muzeju?”. 

– Kad sam došao ispred muzeja i to 30 minuta ranije zatekao sam gomilu avanturista uglavnom Australaca, s raznim terencima i offroad kamperima koji su već u 9.30 čekali da se muzej otvori u 10 sati i na licu mjesta sam se uvjerio da globalna popularnost sage o Pobješnjelom Maxu nije jenjala, premda je redatelj George Miller prvi dio snimio 1979., a drugi 1981. godine. Na ulasku su nas međutim upozorili da snimanje interijera nije dozvoljeno, ali se zato smije slikati garaža gdje su smješteni Interceptor, motori i ostala filmska vozila. U prvom dijelu ima mnogo slika sa snimanja filma, ali i rekvizita kao što je konzerva pseće hrane i vilica s kojom je Max jeo. Našao sam i druge zanimljive stvari poput male glazbene kutijice koja svira kad se okreće. Sjećate se, nju je Gibson poklonio onom dječaku što je bacao bumerang. U garaži sam ostao zatečen vidjevši Maxov Interceptor. Iako je cijeli prašnjav, još uvijek izgleda impresivno. Ispravan je, vozi i moram priznati, izaziva strahopoštovanje – bio je uzbuđen Željan. 

Kosturi i ostaci mrtvih klokana

Kasnije se sprijateljio s vlasnikom Bennettom koji je bio iznenađen Željanom što je došao motorom. Štoviše, rekao mu je da je prvi Europljanin koji je motorom stigao u njegov muzej. Za uspomenu mu je poklonio jednu majicu, magnet, naljepnicu i kopiju male glazbene kutijice koju je Max poklonio divljem dječaku koji je bacao željezni bumerang. To mu nije bilo dosta, pa je kupio još par suvenira i nevoljko nastavio put.

Na odlasku je od uzbuđenja trpao poklone i suvenire u kufer, ali kako mu je motor bio na bočnoj nogari i parkiran na nizbrdici, prilikom tiskanja suvenira u kufer GS je pao. Onako pun stvari i punog rezervoar težio je preko 350 kilograma. Odmah je dotrčao ljubazni Adrian koji je povukao iz petnih žila i pomogao Željanu dignuti motor. 

Na žalost zbog toga su ga ukliještila leđa, pa ga je Željan jedva dovukao do muzeja, sjeo ga i dao mu čašu vode. Bilo mu je žao čovjeka, toliko mu je dao poklona, a on njemu pomaknuće diska u kralježnici, neće ga tako lako zaboraviti. Putovanje kroz središte Australije je Željanu otkrilo da se radi o potpuno nenaseljenom prostranstvu. Istini za volju, svakih 200 do 250 kilometara je nailazio na benzinske stanice, ali osim ljudi koji tamo rade, po 500 kilometara nije vidio nikoga živoga. Pravi smisao izraza usamljen, našao je baš na ovom području zemaljske kugle. 

– Ništa, nigdje nikoga, samo sa strane leže kosturi i ostaci mrtvih klokana. Iznenadio sam se kad sam naišao na ogromnu mrtvu kravu pored ceste, već se bila napuhala od plinova, pretpostavljam da je mrtva već par dana. Otišao sam je slikati i posnimiti i kad sam se približio blizu nje osjetio sam intenzivan smrad i stotine muha oko moje kacige, koju naravno nisam ni skidao. Tu i tamo bi se pojavili neki nojevi, dok su češći gosti bile crne vrane koje su poput lešinara vrebale plijen. U sumrak me polako počela hvatati panika jer sam po navigaciji od Coober Pedya bio udaljen 360 kilometara. Strah se pojavio zato što već u sumrak klokani izlaze na cestu, a potpuno je glupo napominjati u kakvom bi problemu bio da se negdje u bespuću motorom zabijem u neku od tih životinja, nije ovo Brač i naše domaće koze, ovdje je sve divlje, nema nigdje nikoga – ozbiljno će Željan. 

Srećom, naišao je na Spuds Roadhose koja je sve u jednome, hotel, restoran, trgovina i benzinska postaja. Tu osoblje radi kao tako da su 15 dana na poslu, a 15 dana kući, našao je i zadnju slobodnu sobu po paprenoj cijeni od 100 dolara i to bez doručka. Nije imao izbora, ludost je bila nakon prevaljenih 700 kilometara nastaviti put i igrati “australski rulet” riskirajući sudar. 

Nebo s milijun zvijezda

Ovakvu je situaciju imao i kroz Sibir i isti je princip, prije mraka se svi maknu s ceste, nađu smještaj u gostionicama, gdje plate naoružane zaštitare (obranu) i navečer nema nikoga ne cesti, dok ujutro opet svi u svoja vozila i gas. Samo kako je potražnja velika za smještajem, jer nemate baš puno izbora, potrebno je na vrijeme naći smještaj jer često bude puno. 
Nakon cjelodnevne vožnje od 800 do 1000 kilometara ne preostaje ništa drugo nego spavanje u šatoru ili u vreći pokraj motora. Tu treba biti oprezan jer je puno e otrovnih životinjica u Australiji, a pogotovo treba paziti na škorpione koji se lako uvuku u čizme ili patike, pa ujutro treba obuću pregledati prije korištenja.

Prije spavanja je otvorio hladno australsko pivo, legao na ležaljku pored kontejnera gdje mu je soba i gledao nebo s milijun zvijezda, tada je pomislio “O Bože, kako je ovo lijepo, nalazim se na drugom kraju svijeta sam, sve je totalno drukčije, čak su i zvijezde drukčije, uživam u ovoj tišini, samo da ovakav život potraje što duže”. 

Nakon pive i odmora je otišao na spavanje, ali u sred noći ga je probudio nepozvani gost, golemi crni žohar s “dodatnom opremom” u obliku krila. Tijekom “dvoboja” koji je uz uporabu moto čizme potrajao par minuta, doznao je još nešto o Središnjoj Australiji, ovdašnji žohari su vrlo otporni na udarce.

Ispod svake kuće rudnik opala

Prva stvar koju je napravio ujutro, 20. dana putovanja bilo je provjeriti je li divovski crni žohar mrtav. Kada se uvjerio da “leteće čudovište” ne daje znakove života, krenuo je prema Coober Pedyu. Na putu do tog najtoplijeg grada u Australiji se malo zabavljao fotografirajući napuštena, slupana i izgorjela vozila uz cestu. U turobni dojam okoliša, odlično su se uklopili leševi i kosturi klokana, krava i drugih beštija.

– Prošao sam pored velikih slanih jezera i nakon 360 kilometara stigao u Coober Pedy. Znao sam da u tom mjestu s 1700 stanovnika kiša nije padala već šest godina, rekord je devet, ali ironijom sudbine počela je upravo kada sam mu se približio vozeći po Stuart Highwayu. Nevjerovano. Čudna neka pustinja, pada kiša i cijelo vrijeme nosim dvije jakne i kišno odijelo – smije se Željan. 

Coober Pedy je najpoznatiji po brojnim nalazištima opala. U njemu je skoro svaki stanovnik rudar i ispod svoje kuće ima rudnik. Naravno, cijeli je grad prokopan, a u prolasku kroz grad čovjek ima dojam da je sve puno krtica. Logično jer se vide samo hrpice zemlje kako stoje, kao da krtice kopaju po polju. 

– Unatoč kiši i rudnicima na sve strane, lako sam pronašao domaćina Josipa Marijanovića, čiji je kontakt dao moj prijatelj Nik iz Melbournea. Zamislite, Josip nije jedini Hrvat u tom pustinjskom gradu jer sam upoznao još obitelj Jerka i Marije Šimac, te obitelj Luke Alavije, koji žive u Dagautima, nastambama ukopanim u brdu. Posjetio sam naše ljude u toj zabiti, ali sam bio i u katoličkoj crkvi također smještenoj ispod zemlje – zaključuje Željan. 

Što će sve doživjeti u Coober Pedy-u i kako je protekao put do samog središta Australije, do njenog simbola URULU-a pročitajte sljedeći ponedjeljak.