18 godina tuge u Cetinskom kraju: Nestanak Anđele Bešlić otkrio je katastrofalne policijske propuste

Nestanci koji su senzibilizirali hrvatsku javnost. Ubojstva koja nikoga nisu ostavila ravnodušnima. Policijske akcije koje su, u najmanju ruku, dobile epitet sramote. Počnimo redom. Tri slučaja koja povezuje toliko sličnosti.

Nestanak Anđele Bešlić iz Sinja, u noći između 2. i 3. ožujka 2002. godine dobio je čudan početak. Njezin otac Ivan doslovce je molio policiju da reagira nakon što se njegova kćer nije vratila kući s koncerta iz Doma mladih u Sinju.
Službenike je zatekao na akciji uređivanja okoliša postaje, a pomoćnik zapovjednika tada ga je odbio govoreći kako treba proći 24 sata od nestanka.

Tog kobnog dana Anđela je pješačila do svoje obiteljske kuće. Na svega nekoliko stotina metara od kuće Ivan Bulj dočekao je nesretnu djevojku, koja je imala 16 godina, uvukao u vozile te poslije zlostavljanja ubio te njezino tijelo odbacio u obližnjem Suhaču u jednom šumarku.

Posljednji koji je Anđelu vidio živu bio je Zoran Medvid iz Suhača.

Otac Ivan angažirao je trojicu prijatelja koji su imala ranija policijska iskustva i krenuo u privatnu potragu koja je jako brzo rezultirala uspjehom, ako se tako može nazvati informacija oko sudbine njegove kćeri. Putevi su doveli do Bulja koji se, na kraju, sam predao jer je mislio kako će ga Bešlić iz osvete ubiti. 

Gotovo pa iste situacije ponovile su se i nekoliko godina kasnije u slučajevima Kristine Šušnjare iz Trilja koja je ‘stopirala’ do Sinja s triljskog mosta, ali i Antonije Bilić koja je ušla u kamion Dragana Paravinje na Čikolskom mostu.

Policija nije mogla pronaći posmrtne ostatke Anđele sve do trenutka kada jedan prolaznik nije šetajući psa pronašao krunski dokaz u istrazi.

Policijske nebuloze tek su tada počele izlaziti na vidjelo. Prostor na kojem je pronađeno tijelo bio je i ranije pretražen, a uvjeravanje javnosti kako su učinili sve u svojoj moći bila je tek žalosna činjenica kako su profesionalci svoj posao odradili posve aljkavo, s mnogo površnih procjena i zaključivanja.

Štoviše, kad je Medvid, posljednji koji je vidio Anđelu živu, trebao dati iskaz pred policijom vozilo mu nije bilo registrirano. Rekao je to policajcima, istom onom pomoćniku zamjenika s početka priče, koji je rekao da hitno dođe da bi se, po povratku, patrola namjerila baš na njega i zaustavila ga kako bi mu napisala prekršajnu kaznu.

U cijelom slučaju s ubojstvom je bio povezan i Pavao Bulj koji je prije nekoliko dana pokopan nakon smrti. Ispostavilo se pogrešnim ili barem nije nikad dokazana njegova krivnja. Za djelo je služio zatvorsku kaznu iako mu, podsjećamo, nikad nije dokazana krivnja. Da bi stvar bila još nebuloznija, za služenje kazne bez dokazane krivnje dobio je i popriličnu novčanu odštetu.

18 godina od strašne tragedije mnogo pitanja i dalje nije razjašnjeno, a bol i tuga za velikim gubitkom i dalje je neizmjerna. Policijski propusti, kojih je u ovom slučaju bilo previše, svakako ne mogu vratiti izgubljeni život, ali zato mogu biti pouka i pokaz za dalje.