Poznati splitski gitarist, skladatelj i producent Ante Pupačić Pupi (49) glazbom se aktivno bavi od sredine 80-ih, a prepoznatljivost je zadobio početkom 90-ih radom s Markom Perkovićem Thompsonom, kojega je kroz 10 godina suradnje obogatio s mnogim pjesmama i danas već legendarnim, prepoznatljivim gitarističkim solažama.
Pupi je tijekom karijere radio s Vucom, Gibonnijem, Oliverom Dragojevićem, Draženom Zečićem, Vinkom Cocom i mnogim drugima, ali ipak je najponosniji na nedavno održani “Omiš guitar festival“ čiji je glazbeni producent punih sedam godina, odnosno od samog početka.
U zadnje vrijeme intenzivno surađuje se proslavljenim košarkašem Dinom Rađom s kojim ima velike glazbene planove u sklopu svog Pupi benda, a o svemu pomalo smo sa splitskim glazbenikom porazgovarali u njegovom studiju u Getaldićevoj ulici.
Još uvijek su svježi dojmovi s nedavno održanog „Omiš Guitar Festa“, jeste zadovoljni ovogodišnjim interesom za festivalom koji je bio ideja Nene Munitića i Vas dok ste bili još djeca?
– Interes je zaista svake godine sve veći i na to smo izrazito ponosni. Raduje nas što svake godine imamo priliku upoznati mlade glazbenike iz cijele Europe koji dolaze u predivni Omiš da bi nam prezentirali svoju ogromnu ljubav prema sviranju gitare i glazbi općenito. Iako su teška vremena u financijskom smislu, hvala Bogu pa se uspijevamo pokriti i prikupiti bogat fond nagrada za prvoplasirane. Stoga ovim putem želim zahvaliti svim sponzorima i prijateljima koji nam pomažu u realizaciji festivala svih ovih godina.
Samu ceremoniju otvaranja ovogodišnjeg festivala obilježili ste vrlo interesantnim gitarističkim introm zajedno s legendarnim košarkašem Dinom Rađom koji je Vaš učenik. Snimili ste s Rađom i spot za pjesmu “Da je bajker biti lako“, a do sada ste odradili i nekoliko zajedničkih nastupa. Kakvi su Vam planovi za dalje?
– Dino je vrlo, vrlo marljiv i ̋lud za dobrom svirkom ̋, niti malo ne sumnjam da će postići dosta i u glazbenom svijetu. Zabavljamo se, sviramo, snimamo, svakako ćete imati priliku poslušati što trenutno spremamo. Dino je imao ogromnu želju da nauči svirati gitaru. Spletom okolnosti dogodilo se da je jednog dana zavrtio moj broj na mobitelu i eto – učenje je započelo. Pokazao se kao iznimno marljiv i uporan đak, te je u relativno kratkom vremenu postao vrlo solidan gitarist.
Nakon toga je započela suradnja. Krenuli smo s prvim nastupima, nakon toga počeli snimati i u studiju i evo nas danas skupa.
S Dinom prolazite njegove početke, kako Vi svoje danas pamtite?
– Kod mene je sve obrnuto bilo normalno. Nije me odmah privlačila rock gitara, iako se na prvi pogled ( slušanje ) ne bi nikada reklo. Zapravo sam počeo s klasičnom gitarom. Svirao sam Francisca Tarregu, Fernanda Soru i Andreasa Segoviu, one bezvremenske kompozicije kao što su “Sjećanje na Alhamru“, “Asturias“ i “Ljubavnu serenadu“. Osim klasike, otkrio sam i druge majstore van klasične gitare, Paca De Luciu i ostale flamenco gitariste. Moji prvi nastupi su bili krajem osnovne škole, gitarom sam pratio Književnu omladinu Split. Tu sam upoznao Ivana Gilića (danas klavijaturistu Harpoon Blues Benda), on me zarazio pentatonikom i bluesom, skalama i stilovima koje i danas koristim. U moj glazbeni život tada ulaze i gitarističke ikone Ritchie Blackmore, Billy Gibbons, Angus Young, Gary Moore…
Kada Vaša ljubav prema gitari prelazi u posao od kojeg danas živite?
– Moji prvi bendovski koraci bili su u lokalnim splitskim rock bendovima Jaffo i Ana. U grupi Ana još daleke 1986. godine kombinirao sam zvuk električne gitare s klapom, a mislim da se ta kombinacija i dan danas može čuti kao odjavna špica na Radio Splitu. Početkom 90-ih sviram sa Sinišom Vucom u Vuco bandu, a ta suradnja se nastavlja do danas u vidu autorskog, aranžerskog, gitarističkog i producentskog rada u pjesmama poput “Molim te vrati se“, “Raspameti se seko“, “Tražena si roba u gradu“… U studiju sam imao prilike surađivati sa gotovo svim estradnim imenima grada Splita, a ljudi me najviše pamte po koncertnim nastupima s Thompsonom i pjesmi “Geni Kameni“. Uz legendarni nastup na Poljudu za Thompsona sam napisao i neke lijepe pisme poput “Poljubi me“, “Volim te“, “Ruku na srce“, “Crne noći“, “Sine moj“… Kad se osvrnem na dosadašnji rad, od svega mi je najvažnije to što sam u svim uspješnim suradnjama uspio utisnut svoj autorski pečat i svoj prepoznatljivi gitaristički stil.
Spomenuli ste Thompsona, kako danas gledate na to razdoblje svog života?
– To je bilo dosta dugo razdoblje. Prvo i osnovno, spojila nas je zajednička strast prema rock glazbi u kombinaciji s domaćim etnom, autohtonim hrvatskim glazbenim izričajem. Marko je već tada imao hit “Čavoglave“, te je nakon toga tražio srodnu glazbenu dušu za nastavak karijere. Drag mi je taj period života. Proputovao sam s njim cijeli svijet, odsvirao mnoge koncerte, upoznao mnogo dobrih ljudi. Najdraži su mi tragovi mojih pjesama, aranžmana i dobrih gitara. Želio sam se okušati u raznim glazbenim stilovima pa sam otišao, suradnju smo zaključili legendarnim koncertom na Poljudu gdje me pozvao kao gosta. Nakon toga otvaram svoj studio i prelazim u nove glazbene izazove.
U poslovnom smislu, otvaranje studija je ujedno i Vaš poduzetnički korak. Kako ste se snašli?
– Nije bilo lagano prije nešto više od deset godina. Srećom imao sam podršku obitelji. Svima im ovim putem zahvaljujem. Studio su zapravo sagradili majčini savjeti i bratove ruke. Malo pomalo sam se i tu probijao, pekao zanat, učio. Srećom, uspjelo je. Studio egzistira i dan danas, dosta uspješnica je nastalo i izašlo iz njega. Mogao bih reći da sam se u toj fazi do kraja profilirao kao glazbenik. U studiju su se stvorila i krasna prijateljstva, smijalo se mnogim šalama, sanjalo o
mnogim stvarima, te uspijevalo u mnogim nakanama.
Volite dosta eksperimentirati sa svim stilovima glazbe; od dalmatinske preko rocka do duhovne glazbe. Što Vam pruža najveći izazov?
– Ne razlikujem glazbu stilski, već samo po kvaliteti i subjektivnom doživljaju. Tip pjesme zavisi o tome za koga je radim, koja joj je namjena i kojoj se publici obraća. To uvelike ovisi i o aranžmanu u kojeg se pjesma zapakira. Iako sam gitaristički ovisan o rock glazbenim izražajima, ne bježim od glazbenih eksperimenata na etno razini, što može biti primjetno kod nekih dalmatinskih izvođača.
Jedan od većih izazova, ali i zadovoljstava mi je bio rad na soundtracku za tri dokumentarna duhovna filma “Gospa od Guadalupe“, “Arški župnik“ i “New Pentacost Novi Duhovi“. Ovaj posljednji je u produkciji međunarodne karizmatske organizacije ICCRS. Pokazuje katoličku karizmatsku obnovu od početka pa do danas, preveden je na 8 jezika. To su mi dragi projekti, zbog toga što su instrumentali, a još duhovne tematike.
Što čini gitaristu dobrim, po Vašem mišljenju?
– Uvijek sam u životu smatrao da je originalnost važnija od svega. Od početka sam tražio svoj stil, objedinjavao i spajao sve što mi se kod glazbe i gitare sviđalo. Nisam dopuštao, niti želio da me se svrstava u određenu ̋ kategoriju gitarista ̋. Sve što sam volio kod gitare sam proučavao i trudio sam se do kraja razviti svoj stil. Gitara je predivan instrument, sposobna je čovjeka ganuti do suza, a istodobno pokrenuti masu od 100 tisuća ljudi s jednim žestokim riffom i solom. Mene su privlačili svi ti aspekti gitare, pa sam se bavio sa svim tim aspektima.
Poruka mladim snagama?
– Budite svoji, ne kopirajte nikoga. Postoje milijuni vrsnih tehničara na svijetu poput Malmsteena, no ipak je Malmsteen samo jedan. Ton nije u efektima, ni u gitarama, ni u pojačalima, već u srcu i u prstu gitariste.
Razmišljate li i o nekom vlastitom autorskom projektu?
– Da, nakon svih ovih godina i skupljenog iskustva konačno je došlo vrijeme za to. Na taj projekt gledam kao na kulminaciju svog dosadašnjeg rada, izvlačim maksimum svojih sposobnosti. Ne mogu vam reći još uvijek ništa konkretno, no radim na tome već neko vrijeme. Imam jednu misiju dati sve od sebe, napravit ću sve što mogu da ta misija bude uspješna!