Različita su područja na kojima čekamo čuda. Različite su naše želje i naši snovi koji bi se nekim čudom trebali ostvariti. Koliko ljudi toliko i različitih pristupa temi čuda.
Ali jedno je sigurno.
Uvjereni kako smo savršeni, besprijekorni, svemogući tek kada nas surovosti i realnosti života suoče s našom bespomoćnosti – čekamo čudo. Stjerani “u životni kut”, bez ustručavanja zakorači se u područja u kojima nikada do sada nismo bili, pokucamo na vrata kroz koja nikada prošli nismo, obratimo se nekom za kojeg do sada nismo ni željeli čuti.
Odrastaš, opet imaš neki plan. Živiš u zajednici, hoćeš kupiti stan, pa ti ispred nosa ode nešto što si mislio da je savršeno. Kako smo zakasnili? Kako nismo sreće imali?
Nemoj ovo! Nemoj ono! Pazi! Ne diraj! – opomena do opomene. Čim se rodimo. Neke vrijedne i potrebne, a neke suvišne i nepotrebne. U toj svoj silnoj buci i galami čovjeku se je teško snaći. Teško je razlučiti opomenu od opomene. I tako čitav svoj život. Roditelji, odgajatelji, učitelji, profesori, prijatelji, neprijatelji, znanci, stranci, znanost, medicina, država, poreznici, ekolozi…
Ima čovjek osjećaj kao da je u nekom popravnom domu ili da je nesposoban sam svojom glavom razmišljati, pa ga zato stalno netko opominje. Stalno upozorava.
Baš kako i tijelo upozorava, pali žuto treptavo svjetlo na semaforu. Poziva na reakciju, poziva na djelovanje, a rukama Zdravka Perke alat je kojim se život spasi i produži. Kažu kako je čovjek kirurg toliko vješt u rukama da ono što neki nogometaši imaju u nogama, on ima u rukama.
– Relativno rano sam znao da želim studirati nešto u vezi prirodnih znanosti. U početku, negdje u višim razredima osnovne škole, glavom mi se motala ideje neke biologije, nešto u svezi nauke o čovjeku, tako nešto. U stvari me otac usmjerio u medicinu. Jednostavno mi je rekao da je ono što zapravo želim – medicina. Tako sam to prihvatio i onda se i u srednjoj školi usmjerio prema zdravstvenoj školi, kasnije i prema medicini. Nekako vrlo sam rano želio postati i kirurg – govori Perko koji je medicinu diplomirao u roku, i to s prosjekom 4,79.

Rudarski posao…
– Imao sam jako izražen osjećaj odgovornosti prema roditeljima i obitelji koji su mi omogućili studij u Zagrebu pa sam se i tako želio odužiti, odricanjem i usmjerenošću na studij. Produljenje studija i loš uspjeh nisu dolazili u obzir. Tako i danas to očekujem od svoje djece, a oni to dobro znaju i često prigovaraju – priča čovjek koji je gotovo cijelo jedno desetljeće na čelu Klinike za kirurgiju u splitskom KBC-u. I nije to posao koji u 15 sati ima svoj kraj, često baš Perko izvan svog radnog vremena odlazi u bolnicu i obilazi pacijente koje je operirao. Rudarski je to posao.
Posao koji je službeno svoje početne korake, možda bolje rečeno prve šavove, imao još 1991. godine.
–
Na stažu sam radio neke manje operacijske zahvate, kao šivanje ozljeda. Uvijek sam se trudio što više praktično raditi. Taj, za mene, “povijesni” trenutak zbio se u bolnici na Križinama. Ja sam operirao, a asistirao mi je Ratomir Opačak. Operacija slijepog crijeva prošla je dobro, sam zahvat trajao je oko 45 minuta, nije to neka teška operacija, ali mi svakako nije bilo svejedno. I tijekom specijalizacije sam tražio što više praktično raditi, a što su mi starije kolege često i omogućivali.


A od mnogih je i učio…
– Na splitskoj kirurgiji od kolega Družijanića, Kraljevića, Bakovića i drugih. U Zagrebu od pokojnog Zorana Čale, pogotovo u području minimalno invazivne kirurgije. Tijekom moje slavonske avanture od pokojnog Damira Kovačića. Puno ih je, na brojnim stručnim usavršavanjima, kongresima. Svima sam im neizmjerno zahvalan – govori. I u isto se vrijeme nada da će klicu želje i volje, savršenosti i neumornog rada, usaditi nekim budućim naraštajima kirurga.
“Naša nastojanja ponekad ne završe kako bismo željeli…”
Jer kad je nečiji život u tvojim rukama, velika je to odgovornost…
– Pacijenti jako rijetko umru „na operacijskom stolu“. Nažalost, smrtni ishodi se događaju unatoč što se operativni zahvat napravi na najbolji mogući način. Upravo je to ono što nas jako pogađa i čini frustriranim. Često obitelj i bliske osobe pacijenta to ne razumiju i često se pitaju kako je moguće da pacijent umre, ako je operacija izvedena kako treba, ali to je ono što se zove “sudbinski tijek bolesti“ i što ni mi liječnici, a ni medicina ne razumije u cijelosti.
Naravno da su mi neki pacijenti umrli, unatoč svemu što sam i ja i drugi liječnici poduzeli i iako uvijek sve poduzimamo u najboljoj namjeri da bolesniku pomognemo, izliječimo ga, ublažimo patnju i bol. Naša nastojanja ponekad ne završe kako bismo željeli. Koliko često se to događa? Prečesto, naravno, jer bismo željeli da se to nikada ne dogodi i da sve ljude možemo izliječiti ili im barem pomoći – iskren je Zdravko Perko koji je, rijetki to znaju, radio u vukovarskoj bolnici na samom početku mirne reintegracije, negdje tamo od 1997. do 2000. godine.

– Te godine su mi ostale u lijepom sjećanju, osobito iz kirurškog pogleda. Na stranu činjenica što smo došli u napaćeni i razrušeni grad jer to vrijeme i tadašnji grad, okruženje i sve zajedno ne mogu se niti malo usporediti sa sadašnjim stanjem. Sigurno sam profitirao u smislu moje kirurške karijere. Puno sam operirao i stručno se usavršavao. Tada smo uvodili i čitav niz inovativnih i modernih operacijskih postupaka. Imali smo ogromnu podršku u stručnom usavršavanju, opremanju bolnice i stručnoj podršci bolnice Osijek – od Ministarstva zdravstva, Vlade pa do Vesne Bosanac – tvrdi.
Laparoskopska kirurgiju, mehanički šivači kod onkoloških operacija, ambulanta za fleksibilnu endoskopiju – tek dio onoga što je Perko, uz kolege, donio Vukovaru.
– U toj se bolnici tada nisu radile takve vrste operacijskih zahvata. Mi smo došli iz drugih hrvatskih bolnica, gdje su takvi operacijski zahvati pak bili uobičajeni. Iskoristio sam mogućnosti i uveo te i brojne druge zahvate, oformio i ambulantu za fleksibilnu endoskopiju koja je još u funkciji, a onda organizirao u suradnji s drugim kolegama i bolnicama i tečajeve edukacije liječnika – sjeća se Perko kojemu kirurški posao proizvodi jednak broj muka, odgovornosti i sreće kao i onaj nogometni. Aktivno ga je igrao do fakulteta, mnogi kažu da je imao dara, a u rodnim mu Mravincima godinu prije nego je postao čelnik splitske Kirurgije, na jednoj izbornoj skupštini izabrali su mu ime kao predsjednik Sloge.
– Ma, uvijek mi je žao što se nisam ozbiljnije i profesionalnije tome posvetio ili barem nastavio igrati, bio nogometni sudac ili delegat… – kaže pa dodaje.
– Ulažemo u našu djecu, i to je najvažnije, onda i u infrastrukturu, a i seniorski sastav igra dobro. I moj sin i sinovac dobri su nogometaši, igraju u Hajduku i prognoziraju im svjetlu nogometnu budućnost. Tako da se nadam i vjerojatno ću još dugo vremena ostati i u nogometu i u kirurgiji, ako mi Bog da zdravlja i života – veli Zdravko Perko.
Osim ako ga, smijemo se, pokraj operacijskih stolova ne zamijene roboti jer kročiti u korak s tehnologijom, razvijati bolnički sustav i brinuti o ljudima koji danonoćno dolaze s problemima – njegova je svakodnevica.
–
Naša Klinika i bolnica u cijelosti su živi organizmi koji svaki dan žive, rastu i razvijaju se kako bi sutra i svakim sljedećim danom bili sve bolji i učinkovitiji, a sve samo s jednim ciljem: kako bismo bolesniku, koji je u središtu našeg interesa, pružili što je moguće bolju zdravstvenu i ljudsku skrb. Roboti? Usvojena je naša prijava uvođenja robotske kirurgije u KBC Split i ona je postala sastavni dio Nacionalnog programa oporavka i otpornosti. Potpisan je i ugovor o nabavci sustava za robotsku kirurgiju u KBC-u Split, osigurana su odgovarajuća sredstva, s takvim bi robotskim operacijama u Splitu mogli započeti već u prvoj polovici 2023. godine.
