Retrospektivna izložba Miroslava Kraljevića u splitskoj Galeriji umjetnina

Retrospektivna izložba velikana hrvatskog slikarstva Miroslava Kraljevića otvara se u ponedjeljak, 14. srpnja, u 20 sati u splitskoj Galeriji umjetnina. Kraljevićeva retrospektiva postavljena je 2013. u povodu 100. obljetnice njegove smrti najprije u slikarevu zavičaju, Požegi, a nakon toga u zagrebačkoj Modernoj galeriji. U  travnju ove godine u venecijanskoj palači Pesaro otvorena je izložba njegovih dvadesetak autoportreta.

Ovu antologijsku retrospektivnu izložbu, koja predstavlja izbor vrhunskih ostvarenja prvoga istinski modernog hrvatskog slikara, Moderna galerija organizira sa srodnim muzejsko-galerijskim ustanovama u Hrvatskoj – Muzejom suvremene umjetnosti i Muzejom za umjetnost i obrt u Zagrebu, kao i galerijama i muzejima u Rijeci, Splitu, Osijeku, Varaždinu, Dubrovniku i Požegi te s nekoliko privatnih zbirki.

Miroslav Kraljević rodio se u Gospiću, 14. prosinca 1885. Podrijetlom je iz plemenitaške slavonske obitelji. Nakon prekinutog studija prava u Beču 1904., posvećuje se slikarstvu. Studirao je na muenchenskoj Akademiji zajedno s Josipom Račićem, Oskarom Hermanom i Vladimirom Becićem. Tu malenu skupinu, zbog sličnih stajališta prema akademizmu, orijentaciji prema impresionizmu i određenih sličnosti u radu, profesori i studenti nazvali su hrvatska škola, a u hrvatskoj stručnoj literaturi poznati su kao muenchenski krug. Nakon studija u Muenchenu odlazi u Požegu, gdje je intenzivno slikao do rujna 1911., kada je otišao u Pariz gdje se upisao Academie de la Grande Chaumiere. Tijekom razmjerno kratka boravka u Parizu (1911.–12.) prihvatio je dostignuća glavnih smjerova suvremene likovne avangarde i dosegnuo punu stvaralačku zrelost. Prvu je izložbu imao 1912., a njegov je opus prvi put cjelovito prikazan 1913. u Salonu Ulrich nedugo nakon smrti u 28. godini (16. travnja 1913. u Zagrebu). Zadnja njegova retrospektivna izložba bila je 1961.

Stekao je mnogobrojne sljedbenike, pa je za jedne bio ishodište konstruktivizma i kubizma, a za druge polazište za ekspresionistička istraživanja. Miroslav Kraljević nedvojbeno je ključna ličnost hrvatskoga slikarstva prve polovice 20. stoljeća. Njegovu su ulogu i značenje prepoznali kako suvremenici, tako još više generacija koja je uslijedila neposredno nakon njegove rane smrti. Neki od tih, uvjetno rečeno sljedbenika, sjećali su se kako su kao mladići pohodili Kraljevićeve izložbe u Galeriji Ullrich 1912., a osobito posthumnu održanu u istoj galeriji u jesen 1913. Hodali smo izložbom na prstima i u tišini iz strahopoštovanja, sjećao se mnogo godina kasnije Milivoj Uzelac. Činjenica rane smrti nedvojbeno je pojačavala snagu aure Kraljevićeve umjetnosti, međutim, čitav je niz inovacija koje je on unio u naše slikarstvo, a što su mladi jasno prepoznali i nastojali izgraditi svoj jezik na zasadama svojega prethodnika. Kraljević je donio tzv. čisto slikarstvo, lišeno simbola i literature, a kultivirano na velikim izvorima francuske umjetnosti 19. stoljeća. Okrenuo je kompas s Beča i Münchena i usmjerio ga na Pariz koji nije bio nepoznat Hrvatima. Pariz koji je do tada doticao hrvatsko slikarstvo, u najboljem vidu kroz djelo Vlahe Bukovca, bio je Pariz koji je funkcionirao poput devalvirane monete. Ono što je Kraljević donosio bila je umjetnost kultivirana na Manetu i impresionistima, Cézanneu prije svih drugih, ali i potpuno novi ikonografski potencijal koji je plijenio pozornost. Ono što je Kraljevića izdvajalo od svih drugih, to je njegova superiorna pripadnost svijetu koji je slikao i crtao, svijetu modernoga velegrada. On je otkrivao vrijednosti flanerstva i pokazivao ga bilo slikajući pariške ulice, parkove, kavane i kazališta, bilo idilični svijet rodne Požege. Kraljević nije bio usamljen koji je u isto to vrijeme neposredno pred Prvi svjetski rat donosio u hrvatsku kulturu kozmopolitski svijet Pariza. Uz njega su presudnu ulogu u tome imali i jedan A.G. Matoš i Ivan Meštrović. I Josip Račić, dakako, na svoj način.

Iznimno bogat i raznolik opus Miroslava Kraljevića, zgusnut u svega pet godina intenzivnoga stvaralaštva, bio je ishodištem za čitav niz budućih velikih osobnosti (Uzelac, Trepše, Gecan, Steiner…) koji su nakon smrti svojega velikog uzora definirali ono što on ranom smrću nije uspio. Drugim riječima, oni su još kao adolescenti prepoznali duh novoga vremena, oličenoga u ekspresionizmu koji je Kraljević u nekim svojim kasnim radovima intuitivno otkrivao, i tu su opciju upisali u hrvatsko slikarstvo samo sporadično tijekom ratnih godina, a u punome smislu neposredno nakon Prvoga svjetskog rata.Izložba postavljena u Splitu moći će se pogledati do 14. rujna 2014.