Potrebno je potpuno okrenuti pristup vjerskom odgoju

Svake godine
tijekom vazmenih nedjelja, dakle kroz pedesetak dana, od Uskrsa do Duhova,
brojni mladi Splitsko-makarske nadbiskupije, ali i drugih biskupija u
Hrvatskoj, primaju sakrament potvrde. Primanjem tog sakramenta, prozvanog
sakramentom kršćanske zrelosti, mladi bi katolici trebali biti osposobljeni i
obdareni novom životnom i vjerskom snagom kako bi mogli javno svjedočiti svoju
vjeru u uskrsloga Isusa Krista. Nažalost, iskustvo nam kaže da se kod dobrog
broja mladih događa upravo suprotno od toga. Umjesto živog svjedočanstva
vlastite vjere jedan dio mladih prekida s vjerskom praksom do daljnjega,
odnosno do vjenčanja, a neki i kroz sav život. Brojni su razlozi tome. Jedan
manji dio mladih koji čine prekid sa življenjem vlastite vjere čini to iz protesta
prema autoritetu roditelja ili župnika. Ulazeći u vjersku punoljetnost, koju
označava sakrament potvrde, mladi odbacuju nametnuti autoritet starijih, a s
njima odbacuju i ono što je dotični autoritet nametnuo, uključujući i vjeru.
Drugi dio mladih, nažalost, krivo je vjerski odgojen, a odgovornost za krivi
odgoj snose vjerski službenici i roditelji. Naime, još uvijek se u našem
vjerskom odgoju preveliki naglasak stavlja na primanje sakramenata, a premalo
na uvođenje u življeno kršćanstvo, tako da se je kod velikog broja naših
vjernika razvio pasivni, tj. “potrošački” mentalitet, u smislu da je njihovo u
crkvi slušati i vršiti ono što svećenik govori, a sve drugo spada na svećenike.
U društvu koje je bilo potpuno kršćansko, u kojemu je ritam življenja bio
obilježen kršćanskim kalendarom, a to znači do konca 19. st., bilo je dostatno
vjernicima podijeliti potrebne sakramente, a dalje ih je nosilo i podržavalo
snažno kršćansko ozračje. No, tijekom dvadesetog stoljeća prilike su se
promijenile. Kršćanstvo i kršćanska kultura nisu više prevladavajuće u društvu
u kojemu živimo. Kršćanstvo se nalazi u poziciji povlačenja, obrane od
sekularističkih napada sa svih strana. Više za zreo kršćanski život nije
dostatno vjernicima udijeliti sakramente, nego ih treba postupno uvoditi sve
dublje i dublje u življeno kršćanstvo, tj. u život molitve, liturgije i
kršćanskog poslanja. Danas je potrebno potpuno okrenuti pristup vjerskom
odgoju. Više nije dovoljno vjeroučenicima podijeliti vjersku informaciju,
odnosno znanje o vjeri i vjerskim istinama. Ono je potrebno te je preduvjet
kršćanskog života, ali od tog preduvjeta potrebno je rasti dalje, na način da
svaki vjernik otkrije vlastito poslanje u Crkvi i društvu, na način da svaki
vjernik osjeti i doživi poziv da podnese dio odgovornosti za Crkvu i svijet u
kojemu živi. To dalje znači pojasniti svakom vjerniku da ga Gospodin Isus
poziva da postane dionikom njegova poslanja u ovome svijetu. To neće biti
moguće bez zaokreta u pastoralnom pristupu. Vjerski službenici, napose svećenici-župnici,
trebaju širom otvoriti vrata župnog pastorala vjernicima laicima, ukazati im na
njihovu svetu dužnost sudjelovanja u apostolatu Crkve, pomoći im da shvate kako
je i njima darovan Duh Isusa Krista kako bi postali Kristovi svjedoci. Tako župna
zajednica može procvjetati razvitkom darova koje Duh Sveti udjeljuje svakom
pojedinom vjerniku, a istina je da Duh gradi Crkvu ne samo “odozgor”, po
sakramentima i riječi Božjom, nego i “odozdo”, po darovima koje udjeljuje
pojedinim vjernicima.

Usporedo s vjerničkom pasivnošću kod
Hrvata se je tijekom stoljeća oblikovala i građanska pasivnost, koja se je
prečesto očitovala kroz tzv. “hrvatsku šutnju”. Dugo smo stoljeća bili bez
vlastite države, štoviše svaku smo državnu vlast doživljavali kao neprijateljsku,
a bilo je i previše razloga za to. I sada kad smo u krvi i patnjama stekli
vlastitu državu kao da ne znamo što bismo s njome. Olako je predajemo u ruke
onih koji je nisu ni htjeli ni željeli, štoviše koji su činili puno toga da je
nikada ne bude. Osobno mi je to neshvatljivo. Ako ne želimo izgubiti državu za
koju je toliko patnje podneseno vrijeme da se svaki Hrvat i svaki građanin
Hrvatske probudi te da postane državotvorni Hrvat. A ako je vjernik, to je
njegova i vjerska dužnost. Ne postoji područje našega života ili djelovanja
koje bi bilo izuzeto od kršćanskog prosuđivanja i postupanja.

Pred nama su izbori. I vjerska i
građanska je dužnost izići na izbore i glasovati prema vlastitoj savjesti. No,
za onoga tko se priznaje kršćaninom norma djelovanja je savjest prosvjetljenja
evanđeljem. To znači da onaj tko se priznaje istinskim vjernikom ne može svoj
glas dati strankama i programima koje su nespojive s onim što on kao kršćanin
ispovijeda. Djelovati drugačije znači ne samo sagriješiti, nego postati dionikom
grijeha i nereda koje će prouzročiti oni koji provode zakone i odredbe protivne
kršćanskom nauku. Kardinal Newman jednom reče kako je svaki vjernik neophodan
na mjestu gdje ga je Bog postavio, baš kao što je neophodan i neki anđeo. Nije
li nam danas loše i zato što kao kršćani i građani izbjegavamo preuzeti
vlastiti dio odgovornosti za društvo u kojemu živimo?