Biti student u Splitu: “Nema bolje odluke u životu od odlaska na fakultet!”

Od kada je u sklopu Kampusa otvoren Studentski dom dr. Franje Tuđmana sa 600 novih kreveta brojnim je splitskim studentima znatno olakšan život. Od oko 2100, koliko ih se ove akademske godine prijavilo za smještaj u domu, njih 1189 dobilo je mjesto. O studentskom standardu, razlici života u domovima i podstanarstvu, razgovarali smo sa studentima ekonomije i građevine. Iako svi ističu kako je prednost života u stanu mir, slažu se da je u domu ipak bolje.

– Dvije godine živim u novom domu, a prije toga sam bio u stanu. Brojne su pogodnosti života u domu. Blizu mi je fakultet, ne trebam puno pješačiti, izađem pet minuta prije početka predavanja, ekipa je dobra, a ima dosta zabavnih sadržaja – nabraja Ljubo Milas, student pete godine ekonomije iz Imotskog. 

– Bolje je u domu zbog ekipe, ali i život u stanu ima svojih prednosti. U stanu ipak imaš svoj mir – dodaje Petar Pecotić s Korčule, koji u Splitu studira na Građevinskom fakultetu.

“Dom u Spinutu treba obnoviti”

– Ovisi sve o tipu ljudi. Neki vole društveni život, a to pruža dom. Neki su, pak, navikli na samoću i ne mogu učiti kada je oko njih puno ljudi, pa im više odgovara stan, ali nama je ipak dom draži – napominje Imoćanin Luka Karin, student pete godine financijskog menadžmenta.

S njima se slaže i Luka Šalinović iz Vrgorca, također student pete godine ekonomije, koji od početka živi u Studentskom domu Bruno Bušić u Spinutu. Zadovoljan je životom u domu, ali ističe kako bi se ipak dom u Spinutu trebao obnoviti.

– Bilo je problema s vlagom, ali to su sanirali. Međutim, to je relativno star dom, sve se ulagalo u ovo gore, a dolje je ostalo sve kako je bilo. Ipak, kako se pojavi kakav problem s vlagom ili nečim sličnim mi to prijavimo voditelju ili meštru i oni to brzo otklone. Dom je na najboljoj lokaciji i trebalo bi se malo uložiti u njega jer bi bilo šteta da se izgubi lokacija – kaže Šalinović.

– U stanu je veći mir, može se više učiti, ali je zadnje godine bolje provesti u domu. Nema prevelikih obaveza na fakultetu, a tu je i ekipa. Draže mi je da sam tu – pojašnjava Milas.

– Kad smo bili prva godina bili smo u domu i zapravo nam je bilo lakše učiti, ima dosta studenata i ako ti nešto nije jasno uvijek se možeš nekome obratiti za pomoć. Sa zabavnim sadržajima smo isto zadovoljni, upravitelji stvarno znaju izaći studentima u susret, ali ipak nema zabava kakve su bile prije – s nostalgijom se prisjeća Šalinović.

– U stanu si sam i ako ćeš učiti, ići ćeš u sobu učiti, a ovdje će te povući ekipa, ajmo vamo, ajmo tamo, pa se poklekne, računaš da ćeš to sutra, a onda i sutra pobjegne na isti način. Prije su i cure bile otvorenije, sada sve samo na mobitel. Sada svaka soba ima po tri laptopa, a prije bi bio jedan i to ako – opisuje Karin.

– Kad si u domu i nešto nećeš znati uvijek će ti netko pomoći, ima dosta prednosti i nedostataka, ali zapravo sve ovisi o studentu kakav je karakter – zaključuje Pecotić.

Zagrebačkim studentima je lakše

Svi se slažu da je puno lakše dobiti dom od kada je otvoren novi objekt u Kampusu, ali su i dalje sigurni da je to puno lakše zagrebačkim studentima.

– Kriteriji su veći, a mi imamo lošije rezultate na faksu i onda plači. Lakše je postići dobre rezultate u srednjoj školi, brucoši dođu svi s dobrim rezultatima iz srednje, a čini mi se da ih nikada nije bilo više – napominje Šalinović.

– Nije lako dobiti dom, sigurno je teže nego u Zagrebu, ali ako si redovan student i nemaš loše rezultate ne bi trebalo biti problema – siguran je Karin.

“Ogromni redovi u menzi”

Dok Ljubi Milasu i Petru Pecotiću ne nedostaje menza u centru grada, Luka Karin i Luka Šalinović ne bi imali ništa protiv da se otvori. 

– Menza u centru grada mi ne nedostaje jer sam cijelo vrijeme u Kampusu – objašnjava Milas.

– On to možda manje osjeti zato što je ovdje, ali mi koji smo u Spinutu ipak to osjetimo jer budu dosta dugi redovi. Kada bi se otvorila menza u centru grada onda bi vjerojatno ljudi s fakulteta išli u tu menzu dok bi mi iz doma imali manje redove na Spinutu – dodaje Karin.

– Dolje stvarno budu ogromni redovi, dođu svi s DIF-a, PMF-a i drugih fakulteta. Mi smo domaći, ali zna se dogoditi i da po pola sata čekamo u redu, a najgore je vikendom – ubacuje se Šalinović.

– Isto mi je kao da sam i u Kampusu, jer živim na Škrapama tako da nemam problema zbog nedostatka menze u centru, a u stanu smo cimer i ja, ali ipak ne kuhamo kući – ističe Pecotić. Nemaju prigovora na kvalitetu hrane, ali se svi slažu da je najbolja menza na Ekonomskom fakultetu, a najgora u Spinutu. 

U ovo se vrijeme spremaju za kolokvije. Iako kaže da u stanu ima mir za učenje, Pecotiću je ipak draže učiti u Sveučilišnoj knjižnici.

Student servis

– Bolje mu je da uči u Sveučilišnoj. Malo prošeta, a ne da stalno stoji u stanu – kaže Karin.

– Odem do Sveučilišne, prvo popijem kavu pa onda idem učiti, pa druga kava, pa ručak i tako cijeli dan prođe – opisuje Pecotić.

– I onda dođe ispit i uvijek fali taj jedan dan. Sad imamo završne kolokvije. Peta smo godina, pa u drugom semestru nećemo imati nekih velikih obaveza na fakultetu, ako uspijemo što kolokvirati dobro uspijemo, a ako ne ići ćemo na ispit. Borba do devetog mjeseca – dodaje Šalinović.

Mnogi su od njih radili preko Student servisa, a Šalinovića je, kaže, to spasilo.

– Veća je mogućnost trenutno naći posao preko Student servisa nego da te neko baš zaposli. l poslodavcu je uvijek lakše zaposliti dva, tri studenta nego zaposliti jednog radnika, a koliko ja znam najviše bude konobarskih poslova. Mene Student servis spasio. Kriza je, ima dosta roditelja koji ne mogu davati studentima onoliko koliko im treba tako da je za poboljšanje uvjeta studentskog života Student servis stvarno prava stvar. Malo je nezgodno ako imamo dosta obaveza na fakultetu, ali sve se da izdržati. Na Ekonomskom fakultetu profesori maksimalno izlaze u susret studentima koji rade, ali ako baš neki profesor inzistira na dolascima onda napravim neki seminarski rad – priča Šalinović.

Raditi ili studirati

– Svašta se traži promocija, unapređivač prodaje, ali to ništa nije dugotrajno, mjesec dana najduže, ali da se zaraditi – dodaje Karin.

– Na građevini isto profesori izlaze u susret studentima. Ja doduše nisam radio, ali mi je radio kolega i nije imao nikakvih problema – tvrdi Pecotić.

– Bilo je i profesora koji su znali reći da se odlučimo hoćemo li raditi ili ćemo studirati, ali se u takvim situacijama uvijek možemo prilagoditi – pojašnjava Šalinović.

Teško im je prisjetiti se što im je bilo najteže kada su dolazili na fakultet, no Luka Karin kaže da mu je ipak najteže bilo odvojiti se od kuće.

– Prvih tjedan dana je bilo najteže, ali nema boljeg poteza u životu nego otići na faks. Dođeš kao brucoš s 18 godina, sve ti je čudno, jedva se čekaš vratiti doma, a sad mi je 23 godine i ne da mi se ići kući. Sve se promijenilo – zaključuje Karin.