Tijekom mog školovanja, točnije od petog razreda vrlo bliska osoba u obitelji, moja rodica Tamara, postala je ovisnik o teškim drogama. U tom periodu vodila je najveću borbu s ovisnošću i jedino je sa mnom bila u kontaktu. No uslijedili su problemi. Tjedno bi redovito imala ispade i napadaje tako da sam prolazio svakakve loše situacije s njom- od prijetnje mojim bližnjima do fizičkih napada i verbalnih okršaja. Isto tako i višestrukih pokušaja samoubojstva.
Nije bilo tjedna da ne izbije neki problem. Uz sve svoje probleme sa zdravljem živio sam u strahu što će slijedeće Tamara napraviti. Znao sam da to nije bila ona već droga koja je utjecala na nju. Tamara je došla do samog ruba.
Bilo je pitanje trenutka kad bi mogla umrijeti ako se ne odluči pristati na rehabilitaciju. Nisam želio da umre.
Nakon svih šokova koje mi je priuštila, na poslijetku je prihvatila pomoć. Iza mene je bilo: mokrenje u gaće od straha, konzumiranje tableta za smirenje u trenutku kad bi se dogodio njen ispad, spavanje praktički otvorenih očiju jer nikad nisi znao što će se sljedeće dogoditi,to jest što će Tamara napraviti u trenutku kada padne u krizu. Ovo je samo polovica onoga što sam kao tinejdžer pretrpio zbog problema ovisnosti. Nisam osoba koja će joj zamjeriti, ali opet, bilo bi mi draže da toga nije bilo jer su i dalje sjećanja vrlo živa i znaju me nažalost progoniti i dan danas…
Problem s ovisnosti je vrlo težak posebno i za osobe koje su bliske s ovisnikom. Pate iako nisu krive i proživljavaju to jako teško i bolno. Ja sam nažalost bio prisiljen suočiti se s tim problemom kao tinejdžer, ali srećom sve je završilo dobro, a ja sam iz toga naučio jednu važnu životnu lekciju…