24.01.2023. u 07:42h
Lisice odnesoše kokoši, vukovi ovce, a godine ljude. Ipak, malo je danas ovaca, a i ostalog blaga. Nema ni koza, no nekoć ih bijahu puna brda.
Ilovaču gline nitko više ne kopa, niti od nje lule pravi, na padinama Svilaje, ostao je to tek običaj stari. U Zelovu, na istočnoj strani rečene planine, nekoć bijaše najveća "tvornica" lula u Dalmaciji, a danas od tog starog zelovskog zanata ostade tek spomen u pučkim dvostihovima.
Mala moja na Zelovu živi, lule pravi i kamiše krivi.
No, kao i svukud, i na Svilaji su se isplela neka druga vremena, a meštre od lula pomelo je vrijeme. Pa kad se dođe ovamo, o svemu ovome može se čuti iz priča starosti koja je tu zapela kao "vlak u snijegu". Iako ni od Rere, nagibnog vlaka koji je Zagoru povezivao s morem ne ostade ništa osim priča onih u poodmakloj dobi i ideje o povratku replike kao turističke atrakcije u Sinj, snijeg zimi na Zelovu običaj je koji se iz godine u godinu ponavlja. Vremenski običaj. Samo...
- Svake godine je snig na Zelovu, samo je ove zakasnio. Odnio je đava cilu planetu, ćutimo zatopljenje o kojen se sve više priča. Prije bi snig imali u jedanaeston misecu, a gledajte sad - riječi su to Zorana Domazeta. Ispod snježnog pokrivača koji je na mjestima dosegao i pola metra, tinjao je život preostalih brđana željnih razgovora pa makar i s nepoznatima.
A gotovo svaki je počinjao "da nisu od tih izjava" i završavao pozivom uz komin i komaštre. Jer u Zelovu se, koji kilometar iznad Hrvaca, živi po formuli - lopata, suvo meso, kiseli kupus i litar vina. I nema brige.
I ne znaš što bi sa sobom po dolasku na Zelovo - plakati od tuge što se pustoš zavukla u ovaj zemaljski raj ili biti sretan zbog uščuvanog planinskog iskona.
Lisice odnesoše kokoši, vukovi ovce, a godine ljude. Ipak, malo je danas ovaca, a i ostalog blaga. Nema ni koza, no nekoć ih bijahu puna brda.
- Tko je ovdje rođen, ništa ga ne može iznenaditi. Bilo je puno većih snigova, smetova, i do 2 metra u zrak. Mi kažemo da sveta Kata otvori snigu vrata, ali ove godine kasni. Davno je prošla sveta Kata - govori tako Bože Barać dok jednim pogledom pazi na šušaru iz koje suklja dim. Malo niža temperatura dušu je dala za pršute, pancete i kobasice što "kao po špagi" vise iznad kamina.
Ambijent, dakle, posve božićni, a već se i prije ulaska u to mistično mjesto moglo vidjeti snijega uz cestu te na zaleđenim krošnjama drveća. Cvrkut ptica zamijenio je huk ledenoga vjetra. Zamislite to kao prazno slikarsko platno, mogućnosti je bezbroj. A i od Božića je više od mjesec dana...
- Ove godine se snig opoštenio iako bi ja volio da ga nema nikako. Samo problemi. Triba blago napojit - s bakrom u ruci, pravac svinje Olive kroz snijeg gazi Jakov Jeličić Purko. Stopama se duboko upadne pa je za svako vađenje noge potrebna i dodatna sila, ali zakoni fizike ovdje nalažu tek jedno - Oliva, devet krava i još nekoliko malenih svinja ne smije ostati gladno i žedno.
- Čistili su jučer šest puta, al' napada opet. Probleme su nan radili i ovi koji dođu samo na snig. Čak je i policija zaustavljala one koji nemaju prebivalište vamo. Ralica ne bi mogla očistit jer redom se ostave auta na srid ceste, jedan do drugog - kaže Purko.
- Bilo je sniga da smo tunele radili. Al ovo je nenormalan snig. Puše bura, a temperatura nije za snig. I onda se topi. Nikidan smo u kratkim rukavin bili, ne možeš ni meso sredit - u dahu govori. A mesa ima. I ovdje je bura uskovitlala snijeg i miris koštradine kuhane s kiselim kupusom. Mosuri s kuća vise, planina sva u snježnoj prašini. No, valja živjeti na Zelovu, svemu tomu usprkos.
I birati predsjednika, pa makar i općine. Svatko, kažu, obećava dobro i lipo, a narod stalno ide u rikverc. I istina jer, u ovoj mućkoj strani Zelova, snijeg je nakratko zameo trag, na par dana iz svakodnevnice otrgnuo činjenicu da ovaj kraj nije ni blizu 21. stoljeća. Ne po ljudima nego po komunalnoj infrastrukturi - stručan je to izraz. Bez ceste i vode žive Zelovljani pa ne čudi da oko kuća i nema vozila osim džipova. Ovo bez ceste i vode je i doslovce tako jer ovdje makadam mijenja asfalt, a hidrofor doprema vodu iz bunara ili drugih pozicija gdje se skuplja kišnica.
Pamti Mile i kad je 2012. godine snijeg pao u Splitu, a zelovski smetovi imali su i do 5 metara. Živa se tih dana spustila na -19 stupnjeva Celzijeve ljestvice.
Kako je Zelovo i zaselak Jeličići bez dućana i kamoli kafića, a Milina obitelj jedina je Bulić, ljudi koji tamo žive dođu nekako najradije k Mili i materi mu Ani jer tamo je žiža društvenog života tog zaseoka.
Ostalo je ondje tek sedam-osam dimnjaka, pola od onoliko koliko ih je bilo još nedavnih sedamdesetih godina kada je zaselak nastanjivalo petnaestak kućanstava s kudikamo većim brojem članova nego danas.
Bilježi Mile vremenske mijene, a negdje od travnja 2020. godine remeta svete Ane dobio je električnog pomagača. Kako su u Zelovu vizuru sela "modernizirale" vjetrenjače, tako je i u crkvu stigao - botun pa Mile više ne mora uz zvonik, ne treba ručno potezati konope zvona. A zvono već odavno i ne breca jer starija populacija otišla je na poljane nebeske, ostalo ih je tek na prste jedne ruke iznad sedamdeset. Ovdje se, kažu, još samo vraća umrijeti, a oni koji su ostali živjeti ili su ovdje pronašli za dušu mir, ili su sa svojih deset prstiju omogućili sebi život za poželjeti.
Cikom i vriskom djece ovi se krajevi barem napune kad snijega bude do koljena. Baš kao i ovih dana. E tad se i staro i mlado dogega do pozicija gdje se kraj pored Cetine vidi na dlanu, a planinski zrak očisti dišne organe.
Mala moja na Zelovu živi, lule pravi i kamiše krivi.
No, kao i svukud, i na Svilaji su se isplela neka druga vremena, a meštre od lula pomelo je vrijeme. Pa kad se dođe ovamo, o svemu ovome može se čuti iz priča starosti koja je tu zapela kao "vlak u snijegu". Iako ni od Rere, nagibnog vlaka koji je Zagoru povezivao s morem ne ostade ništa osim priča onih u poodmakloj dobi i ideje o povratku replike kao turističke atrakcije u Sinj, snijeg zimi na Zelovu običaj je koji se iz godine u godinu ponavlja. Vremenski običaj. Samo...
- Svake godine je snig na Zelovu, samo je ove zakasnio. Odnio je đava cilu planetu, ćutimo zatopljenje o kojen se sve više priča. Prije bi snig imali u jedanaeston misecu, a gledajte sad - riječi su to Zorana Domazeta. Ispod snježnog pokrivača koji je na mjestima dosegao i pola metra, tinjao je život preostalih brđana željnih razgovora pa makar i s nepoznatima.
A gotovo svaki je počinjao "da nisu od tih izjava" i završavao pozivom uz komin i komaštre. Jer u Zelovu se, koji kilometar iznad Hrvaca, živi po formuli - lopata, suvo meso, kiseli kupus i litar vina. I nema brige.
"Tko je ovdje rođen, ništa ga ne može iznenaditi..."
Najviše je svijeta otišlo u Solin i Split, kod doktora većinom idu u Donji Muć, a svakog drugog dana probudi ih trubljenje lokalca koji u kombiju vozi sve za danas i sutra. Od igle do motike, rekli bi ovdje. Iako svi voze, pa često i oni s autima u kupnju idu s popisom potreba svog susjeda.I ne znaš što bi sa sobom po dolasku na Zelovo - plakati od tuge što se pustoš zavukla u ovaj zemaljski raj ili biti sretan zbog uščuvanog planinskog iskona.
Lisice odnesoše kokoši, vukovi ovce, a godine ljude. Ipak, malo je danas ovaca, a i ostalog blaga. Nema ni koza, no nekoć ih bijahu puna brda.
- Tko je ovdje rođen, ništa ga ne može iznenaditi. Bilo je puno većih snigova, smetova, i do 2 metra u zrak. Mi kažemo da sveta Kata otvori snigu vrata, ali ove godine kasni. Davno je prošla sveta Kata - govori tako Bože Barać dok jednim pogledom pazi na šušaru iz koje suklja dim. Malo niža temperatura dušu je dala za pršute, pancete i kobasice što "kao po špagi" vise iznad kamina.
Ambijent, dakle, posve božićni, a već se i prije ulaska u to mistično mjesto moglo vidjeti snijega uz cestu te na zaleđenim krošnjama drveća. Cvrkut ptica zamijenio je huk ledenoga vjetra. Zamislite to kao prazno slikarsko platno, mogućnosti je bezbroj. A i od Božića je više od mjesec dana...
- Ove godine se snig opoštenio iako bi ja volio da ga nema nikako. Samo problemi. Triba blago napojit - s bakrom u ruci, pravac svinje Olive kroz snijeg gazi Jakov Jeličić Purko. Stopama se duboko upadne pa je za svako vađenje noge potrebna i dodatna sila, ali zakoni fizike ovdje nalažu tek jedno - Oliva, devet krava i još nekoliko malenih svinja ne smije ostati gladno i žedno.
"Ovo je nenormalan snig..."
U snijegu imanje čuva Medo koji je valjda navikao na nepoznato čeljade pa više ne laje ni od straha. Odlučuje se da cvili od radosti, i "pozira" uz kameni iskon između hrasta i kuće od "vaca".- Čistili su jučer šest puta, al' napada opet. Probleme su nan radili i ovi koji dođu samo na snig. Čak je i policija zaustavljala one koji nemaju prebivalište vamo. Ralica ne bi mogla očistit jer redom se ostave auta na srid ceste, jedan do drugog - kaže Purko.
- Bilo je sniga da smo tunele radili. Al ovo je nenormalan snig. Puše bura, a temperatura nije za snig. I onda se topi. Nikidan smo u kratkim rukavin bili, ne možeš ni meso sredit - u dahu govori. A mesa ima. I ovdje je bura uskovitlala snijeg i miris koštradine kuhane s kiselim kupusom. Mosuri s kuća vise, planina sva u snježnoj prašini. No, valja živjeti na Zelovu, svemu tomu usprkos.
I birati predsjednika, pa makar i općine. Svatko, kažu, obećava dobro i lipo, a narod stalno ide u rikverc. I istina jer, u ovoj mućkoj strani Zelova, snijeg je nakratko zameo trag, na par dana iz svakodnevnice otrgnuo činjenicu da ovaj kraj nije ni blizu 21. stoljeća. Ne po ljudima nego po komunalnoj infrastrukturi - stručan je to izraz. Bez ceste i vode žive Zelovljani pa ne čudi da oko kuća i nema vozila osim džipova. Ovo bez ceste i vode je i doslovce tako jer ovdje makadam mijenja asfalt, a hidrofor doprema vodu iz bunara ili drugih pozicija gdje se skuplja kišnica.
Električni Milin pomagač u crkvi
A dopremio je i poštar penziju Mili Buliću, probio se kroz snježne nanose koji su, prema riječima ovog dobrog duha podno Svilaje i zvonara, bili i puno veći. 1971. godine snijega je bilo do iznad prozora, slično i koju godinu kasnije kada 17 dana, veli, nitko nije došao na Zelovu. Nisu imali ni struje.Pamti Mile i kad je 2012. godine snijeg pao u Splitu, a zelovski smetovi imali su i do 5 metara. Živa se tih dana spustila na -19 stupnjeva Celzijeve ljestvice.
Kako je Zelovo i zaselak Jeličići bez dućana i kamoli kafića, a Milina obitelj jedina je Bulić, ljudi koji tamo žive dođu nekako najradije k Mili i materi mu Ani jer tamo je žiža društvenog života tog zaseoka.
Ostalo je ondje tek sedam-osam dimnjaka, pola od onoliko koliko ih je bilo još nedavnih sedamdesetih godina kada je zaselak nastanjivalo petnaestak kućanstava s kudikamo većim brojem članova nego danas.
Bilježi Mile vremenske mijene, a negdje od travnja 2020. godine remeta svete Ane dobio je električnog pomagača. Kako su u Zelovu vizuru sela "modernizirale" vjetrenjače, tako je i u crkvu stigao - botun pa Mile više ne mora uz zvonik, ne treba ručno potezati konope zvona. A zvono već odavno i ne breca jer starija populacija otišla je na poljane nebeske, ostalo ih je tek na prste jedne ruke iznad sedamdeset. Ovdje se, kažu, još samo vraća umrijeti, a oni koji su ostali živjeti ili su ovdje pronašli za dušu mir, ili su sa svojih deset prstiju omogućili sebi život za poželjeti.
Cikom i vriskom djece ovi se krajevi barem napune kad snijega bude do koljena. Baš kao i ovih dana. E tad se i staro i mlado dogega do pozicija gdje se kraj pored Cetine vidi na dlanu, a planinski zrak očisti dišne organe.
