S Rakelom po svitu: Dotrčao mi je debeli policajac od 2 metra i rekao “Imaš 5 sekundi da nestaneš”

Dan putovanja kroz Ameriku je 46., na navigaciji koju je Željan
improvizacijom uspio nekako popraviti piše “Skreni nakon 901
kilometar”, to do tog trenutka tako nešto još nije doživio. Nakon
odvoženih 1000 kilometara od Daytona Beach nalaze se u gradu Roamoke u državi
Virginiji. Spavaju u hotelu Red Captet koji su platili 35 dolara, a za tu
cijenu nemaju tuš, već samo jedna špina na visini od jednog metra. Primijenioje
taktiku iz Indije, nabavili su veliku čašu Coca-Cole od jedne litre i s njom se
polijevali.

Do kuće u NY kod domaćina Mikasa, odakle su i započeli put imaju još 700
kilometara, ali prije toga su odlučili malo skrenuti i posjetiti Washington.
Nakon vožnje od 300 kilometara ulaze u grad Washington, koji je glavni grad
SAD-a. Dobio je ime po Georgeu Washingtonu, vrhovnom zapovjedniku američke
vojske u Američkoj revoluciji, a koji je ujedno i prvi predsjednik SAD-a. Grad
se nalazi na nadmorskoj visini od 0 do 125 metara, ima oko 570.000 stanovnika.

Washington je poznat po visokoj stopi kriminala, a neko vrijeme je i nosio
neslavnu titulu “Murder capital of America”, 1991. ubijeno je čak 479
osoba. Poznat i po tome da je jedan od gradova (država SAD-a) koja ima
smrtnu kaznu. Od 1849. godine pa do danas izvršeno je 110 smaknuća, od toga 105
do 1963. godine i pet od 1977. do danas 2012. Sve smrtne kazne osim tri
posljednje izvršene su vješanjem.

– Prvo što smo posjetili bio je obelisk koji nas je odmah privukao, pogled
na samom ulasku u grad poput svjetionika. Izgrađen od 36.491 bloka i po cijeni
od 1,817.710 dolara, ovaj divovski obelisk dominira svim drugim washingtonskim
spomenicima, ali svojom jednostavnošću on odražava prirodno dostojanstvo
Georgea Washingtona u čiju je čast i napravljen. Nakon obeliska željeli smo
posjetiti i jednu od najpoznatijih znamenitosti u Washingtonu, a to je Bijela
kuća koja je napravljena od našeg Bračkog kamena. Nažalost kad smo došli,
ispred nje naišli smo na kilometarska kolonu turista većinom Kineza i jednostavno
odustali od njene posjete i višesatnog čekanja u redu. U cijelom kvartu gdje se
nalazi Bijela kuca je mnoštvo policajaca na križanjima, vozeći smo naišli na
kongresnu zgradu, pa smo  se pokušali parkirati na nogostup da se
fotografiramo, ali sam ubrzo bio spriječen. Čim sam parkirao, Ivana je brzo
skočila s motora da me uslika, ali ubrzo je dotrčao crni debeli policajac od 2
metra i 160 kilograma, sav zapuhan, oznojan dubokim glasom kaže “Ovdje je
strogo zabranjeno parkiranje i zadržavanje, odmah se odmaknite”. 

Taman sam
mu počeo objašnjavati da smo na proputovanju iz Hrvatske, kako bih dobio na
vremenu da Ivana može slikat, ali on se uozbilji kao magarac kad piša, gleda me
ravno u oči i kaže “Imaš 5 sekundi da se pomakneš ili ću te privest i
oduzet ti kameru”. Ja skinem kacigu, lipo ga pozdravim, a on stavi desnu
ruku na pištolj koji mu je za pasom u futroli i počne odbrojavati, a lijevom
rukom brljajućiprst po prst, već je na 3 sekunde. Čovjek odbrojava kao da je
nekakva tempirana bomba koja jedva čeka eksplodirati. Na pet sam već bio na
drugoj strani udaljen 10 metara, a on se podignute glave, usporenim dugim
korakom kao da paradira vratio u svoju portirnicu. Ipak Ivana je uspjelana praviti
jednu fotografiju na nogostupu i napravili smo još nekoliko fotografija sa
strane ceste udaljenih nekakvih 10 metara od prve lokacije – smije se Željan.

Velike se vrućine ne pamte unatrag 100 godina

Nakon obilaska i fotografiranja u glavnom gradu SAD-a krenuli su prema NY,
točnije na JFK aerodrom, gdje su morali promijeniti termin povratnih karata.
Iako su im u Londonu rekli da će promjena termina leta koštati oko 800 kuna,
njima su naplatili čak 1800 kuna. Nakon promjene termina leta, stigli su
napokon u NY u kvart Porth Washington, kod domaćina Ivana Mikasa.
Kod njega su se osjećali kao kod kuće, iako su prvu večer dolaska jako loše
spavali, jer je bila ekstremna vrućina. 

Čim su doručkovali, Ivana i Željan su krenuli s GS-om do grada Orange Lake
koji je udaljen 140 kilometara od lokacije gdje su trenutno smješteni. Do
odredišta od samo 140 kilometara morali su voziti pet sati, jer je bila kolona
duga 90 kilometara. Bilo je iznimno teško zbog velike vrućine, a kasnije su
saznali da je baš taj dan bio toplotni udar i da je vrućina bila +47 stupnjeva
i ta se temperatura u tom kraju ne pamti zadnjih 100 godina. Sva patnja se kao
i uvijek na kraju isplati, nakon pet sati spore i iscrpljujuće vožnje napokon
stižu u legendarnu tvornicu “OCC” tj. Orange County Choppers čiji je
vlasnik Paul Teutul S.

– Radi se o specificiranoj radionici za preradu motora koja se proslavila s
emitiranjem na Discoveryu i na National Geographicu, gdje Paul sa svoja dva
sina radi razne prerade na motorima. Čim sam ušao u radionicu, prvo sam se
predstavio i rekao im za svoj put iz Splita do njih sa svojim motorom koji u
pet godina ima preko 200.000 kilometara. Iz prve nisu odmah shvatili, mislili
su da sam iz druge države Europe, da sam iznajmio motor u Americi, te da dva
mjeseca obilazim Ameriku, međutim kad su shvatili da je u njihovu dvorištu
motor sa ST tablicama to ih je raspametilo. Zamolio sam ih mogu li nazvati
Paula starijeg, da se slikam s njim jer sam njegov veliki fan i gledao sam sve
emisije koje su prikazivali. Simpatična gospođa ga je odmah nazvala, ali
nažalost Paul je bio van grada i nije bio u mogućnosti doći, ali nam je
dopustio da pogledamo popularnu tvornicu i motore iz serije. Posjetili smo
radionicu gdje su se radili mnogi motori koji su bili prikazivani u serijama,
ali smo uživo vidjeli i razne motore koje su napravili. Moram priznati da su im
motori prava umjetnost i filigranski rad. Na odlasku sam dobio i plaketu OCC od
gosp. Paula koju mi je uručila gospođa koja tu radi i prenijela mi pozdrave od
Paula – ponosno nam priča Željan.

Na povratku do Porth Washington, opet zbog prevelike vrućine se morao
zaustaviti u Bronxu kako bi se Ivana i on osvježili, ali i GS se
“oznojio” pa da mu se spusti temperatura. Zbog velikih vrućina su
prisiljeni voziti jako sporo, a vrućina je bila nemilosrdna, pržilo je iz asfalta,
iz neba i iz cilindara, prava sauna. Na povratku su otišli u veliki shopping centar
zanimljivog naziva “Kulen” gdje su kupili velike bifteke, koje im je
Mikas ispekao na Weber roštilju. Za večerom mu je Mikas dao informaciju o Kargo
kompaniji koja će mu prebaciti motor iz NY za London. Radi se o firmi Demars
International, a vlasnik je Dejan Dujmović porijeklom iz Rijeke i
ured mu se nalazi u NY kvart Astorija.

Bondov motor BMW c 1200 

Rano ujutro je dobio mail od gospodina Greka koji je inače predsjednik
“BMW MC Amerika”, pozvao ga je na 39-ti “MOA RALLY” u grad
Bloomsburgu u državi Pennsylvaniji, udaljeno 280 kilometara od njihove trenutne
lokacije. Iako bi to trebao biti veliki party, a Željan posjetitelj iz
najudaljenijeg grada, zbog čega su mu odlučili dati i priznanje ipak je odlučio
ne ići. Prvo mora do kvarta Astorije dogovoriti kargo, a drugo, mora voziti
ponovno 280 kilometara u jednom smjeru pa natrag 280 kilometara po vrućini,
stvarno nije imao volje, ispričao se predsjedniku Greku i krenuo do Deana u
Astoriju.

– Cijelo jutro  smo proveli u Deanovoj kargo tvrtki Demars
International, on se odmah uhvatio papira oko motora. Nevjerojatno ali Dean je
veliki ljubitelj BMW motora i ima ih ukupno devet. Kaže meni Dean; “Evo,
moj motor ja vozim 35 godina, a star je 65 i nikako da se pokvari, a ti si sa
svojim bez problema napravio 210.000 kilometara, to ti je kvaliteta, a ne ovaj
KTM kojeg sam morao šlepati 3.000 kilometara”. Pitam ga ja o kojem KTM-u
priča, a on kaže da jednom momku iz Hrvatske, što se isto vozi po Americi je
nešto puklo u motoru na 40.000 kilometara prije par dana, pa smo ga šlepali iz
Colorada do NY, a u utorak mu brodom šalje motor za Ploče. Kad ja malo bolje
pogledam, ono motor od momka što je išao na put s Putnikom. Na forumu sam vidio
da je putovanje naglo prekinuto zbog poslovnih obaveza pa nisam bio siguran o
čemu se točno radi, uglavnom motor je šlepan s kamionom oko 3.000 kilometara,
znači da stvarno nije u voznom stanju, bitno je da čovjeku nije ništa i valjda
je KTM još pod garancijom – priča nam Željan. 

Nakon rješavanja papira, otišli su kod Deana kući, pokazivao mu je slike
svog starog BMW-a, razna vozila koja je slao Ceci, Lupinu, Braći Karić, Zoranu
Livaji itd. Još nešto, Dean je 1985. doveo svog starog BMW-a iz Rijeke u NY i
vozio se po NY s Riječkim YU tablicama davne 1985. Poslije su otišli u kargo i
ostavili motor, kupili nove španere, riješili dokumentaciju za opasan teret, na
kraju svega ih je odveo na večeru i provozao po NY. Za desert je Željan dobio
jedan od njegovih motora BMW c 1200 kojeg je vozio Jeams Bond u filmu. Cijena
karga za motor iz NY za London će ga koštati 1800 dolara, što je za 1.000
dolara jeftinije od Jeams Carga. Zapravo, ista cijena koju je platio iz Londona
za NY. 

Sutradan je otišao platiti Deanu kargo transport, ali s bankomata je mogao
podignuti samo 400 dolara, za ostatak ga je zamolio da mu preda sutradan. Dean
kaže nema problema, daje još Ivani 100 dolara za shoppingi kreću u Poljski
restoran na ručak. Nevjerojatan čovjek, dao mu motor, Ivani 100 dolara i još ih
vodi na ručak. Cijeli dan su proveli s Deanom, posjetili su i prepunu garažu
oldtimer automobila, jako bogatu kolekciju. Neki automobili imaju cijenu i veću
od 500.000 dolara. Na večer ih je vodio na posebne lokacije gdje su radili noćno
fotografiranje, Dean je pravi gospodin i svakako ga preporučuje Željan, ako
kome treba kargo prijevoz vozila.

Dizel skuplji od benzina

– Napokon su platili račun Deanu u cijelosti, sad je motor na carini i čeka
se da carina odradi svoj dio posla i pregleda motor. Nakon plaćanja računa
posjetili smo BMW Manthattan, poslije smo se otišli prošetati po Manhattanu i
vratili smo se doma oko 22 sata. Moram navesti neke interesantne stvari koje
sam vidio u Americi, uopće nema automobila marke Peugeot, Renault, Fiat, Opel,
Alfa Romeo, Citroen, ta auta uopće ne postoje na ovom tržištu ali zato ima
BMW-a, Mercedesa, Honde, Toyote, Hyundai itd. BMW motori i automobili su
jeftiniji u Americi nego u Njemačkoj, tako mi kaže prodavač i pokazuje mi
cijenu novoga GTL-a. Sa 6 cilindara i svom opremom košta 23.300 dolara, a kroz
cijelu Ameriku dizel gorivo je skuplje od benzina, dizeli su kamioni i veliki
pick-upovi, oni imaju teoriju – voziš kamion znači zarađuješ pa moraš plaćati
više- priča Željan.

Ujutro su oko 8 sati krenuli prema Deanovom uredu kako bi mu vratio motor i
krenuli na carinu da riješe dokumentaciju. Kad su stigli u ured, Deana nije
bilo, jer je već otišao na aerodrom završiti posao. Nazvao ga je i kaže da je
upravo dobio svu dokumentaciju i da se nađu kod njega kući. 

– Sve nam je dao, što znači da je na carini završilo sve kako treba,
odbacio nas je na vlak i otišli smo do kuće kod Mikasa. Spakirali smo stvari i
Mikas nas je odveo na aerodrom, iako smo krenuli 3 sata prije leta jedva smo
stigli, jer je bilo jako veliko nevrijeme i velika krupa, ceste su bile
potopljene. Nakon 6 sati leta evo nas u Londonu, nismo spavali skoro 20 sati.
Jako smo umorni, idemo pronaći hotel i čekamo da nam stigne GS – zaključio je
Željan.

Kako su se proveli u Londonu i na povratku kroz Europu, čitajte sljedeći ponedjeljak.