Nakon što je
Ustavni sud RH svojom odlukom od 19. rujna 2012. godine utvrdio kako je Zakon o
kaznenom postupku iz 2008. godine kršio 18 članaka Ustava RH i 6 članaka
Europske konvencije o zaštiti temeljnih prava i sloboda odnosno da su sveukupno
43 odredbe Zakona o kaznenom postupku protivne Ustavu RH, Vlada RH je odmah
započela raditi na izmjenama tog Zakona,
a koje izmjene su stupile na snagu 15. prosinca 2013. godine.
Vjerojatno se
još sjećamo riječi kada je predlagatelj Zakona o kaznenom postupku iz 2008.
godine prilikom donošenja tog Zakona tvrdio da je riječ o jednom od boljih
Zakona iz područja kazneno procesnog prava, dok smo danas svjedoci kako je
Ustavni sud RH četiri godine kasnije utvrdio da je veliki broj zakonskih
odredbi u suprotnosti s Ustavom RH. Na žalost, unatoč činjenici što je
zakonodavac već od ranije imao negativnih iskustava kod ubrzanog donošenja
zakona, on je 2008. godine opet ponovio istu grešku te je odlučio užurbano
pristupiti jednoj tako važnoj reformi kao što je to reforma kaznenog procesnog
prava. Rezultati takve brzine vidljivi su četiri godine kasnije.
Osim toga,
zakonodavac često zaboravlja kako izmjena jednog zakona, kao što je to u ovom
slučaju, ujedno znači i potrebu za izmjenama u drugim zakonima koji su povezani
s ovom materijom. Sve te učestale i nekvalitetne izmjene zakona dovode do
mnogih poteškoća u njihovoj primjeni koje se prvenstveno ogledaju u
različitosti tumačenja pojedinih zakonskih odredbi, dugotrajnosti sudskih
postupaka, otežanosti praktičarima u praćenju učestalih izmjena zakona,
neujednačenosti sudske prakse i dr., što u konačnici dovodi do pravne
nesigurnosti.
Iako je Ustavni
sud RH u svojoj odluci utvrdio da njegova odluka nema učinka na postupke koji
se pokrenuti prije donošenja te odluke (dakle, prije 19. rujna 2012. godine),
ne treba zanemariti činjenicu kako se tako manjkavi Zakon o kaznenom postupku iz
2008. godine primjenjivao pune četiri godine, bez obzira što su pojedine
odredbe tog Zakona ugrožavale ljudska prava i prava obrane te uravnoteženost
kaznenog procesnog prava. Prema tome, pune četiri godine imali smo Zakon koji
nije u dovoljnoj mjeri štitio ustavna i konvencijska prava okrivljenika od
nezakonitih i arbitrarnih postupaka pojedinih nadležnih tijela. Naravno, ovdje
se postavlja pitanje zašto je Ustavnom sudu RH trebalo tri godine, koliko je
predmet bio kod njega prije donošenja odluke, da odluči o ustavnosti Zakona o
kaznenom postupku iz 2008. godine? Nitko ne dvoji da je Ustavni sud donio
kvalitetnu i detaljno obrazloženu odluku i da se radilo o osporavanju jednog od
najsloženijih Zakona, ali jednako tako treba naglasiti kako ocjena ustavnosti
jednog ovako važnog zakona nije trebala toliko dugo čekati.
Za razliku od
Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine, izmijenjenim Zakonom, sukladno
odluci Ustavnog suda, uvedena je veća sudska zaštita i kontrola u prethodnom
(državnoodvjetničkom) postupku, veća su prava obrane u prethodnom postupku,
propisani su rokovi za rješavanje kaznene prijave, uređene su odredbe u okviru
državnog odvjetništva koje onemogućavaju odugovlačenje postupka i dr. Jednostavno,
bilo je nužno osigurati jaču ulogu suda u prethodnom postupku kao garanta
zaštite temeljnih ljudskih prava te spriječiti svako odugovlačenje postupka,
kao i preuranjeni i neosnovani kazneni progon građana. Naravno, s druge strane,
trebalo je osigurati učinkovitost i djelotvornost prethodnog postupka od strane
državnih tijela, ali bez kršenja temeljnih prava i sloboda građana, kao što je
to bilo prema Zakonu iz 2008. godine.
U donošenju
jednog Zakona važna je svaka karika – od predlagatelja Zakona, radne skupine te
u konačnici Hrvatskog sabora koji donosi zakone. Bez obzira što saborski zastupnici
u Hrvatskom saboru glasuju sukladno stavu stranke, treba istaknuti kako je
potrebna puno veća odgovornost političkih stranaka i saborskih zastupnika
prilikom donošenja zakona. Najbolji primjer govori i izjava bivšeg saborskog
zastupnika, koji je, nakon što je i sam postao predmet kaznenog postupka,
naveo: “…Ne osjećam se krivim, a ja si nikada neću oprostiti što sam kao
saborski zastupnik digao ruku za novi Zakon o kaznenom postupku iz 2008. godine
prema kojemu se vodila istraga u ovom postupku…” Iz tih riječi da se
zaključiti, ne ulazeći u motive takve izjave, kako Hrvatski sabor, ukoliko se
svaki prijedlog zakona ne podvrgne ozbiljnoj kritičkoj analizi i kvalitetnoj
javnoj i stručnoj raspravi, može postati samo glasačka mašinerija te da će u
konačnici, kada su u pitanju zakonska rješenja, najveće posljedice trpjeti građani,
pa tako i oni koji su za te zakone glasovali.
Na kraju,
smatram potrebnim navesti još jednu važnu stvar, a tiče se započetih kaznenih
postupaka, posebno onih medijskih eksponiranih. U određenom broju slučajeva,
zahvaljujući pojedinim interesima, stvara se pogrešna slika u javnosti kako
sama činjenica da je netko uhićen ili je protiv njega određen istražni zatvor
ili potvrđena optužnica, znači ujedno i pravomoćnu osudu odnosno da je netko kriv.
Uhićenje, određivanje istražnog zatvora ili potvrđivanje optužnice ne znači
ujedno da će biti donesena pravomoćna osuđujuća presuda. Uvijek se treba
rukovoditi odredbom Ustava RH koja glasi: “Svatko je nedužan i nitko ga ne može smatrati krivim za kazneno djelo dok mu se pravomoćnom sudskom presudom ne utvrdi krivnja”.
Prema tome, medijski napisi, uhićenje, istražni zatvor i dr. ne znači ujedno i nečiju krivnju. Krivnju ne utvrđuju niti mediji, niti policija niti državno odvjetništvo već jedino nadležni sud na temelju zakonito provedenog postupka. Upravo radi toga biti će zanimljivo pratiti konačne ishode svih ovih tzv. velikih kaznenih predmeta,
ne samo kroz uhićenja, istražni zatvor ili nepravomoćne presude, već kroz njihovu pravomoćnost. Pravomoćnost osuđujuće presude jedino znači i nečiju krivnju, premda će zasigurno mnogi iskoristiti mogućnost podnošenja ustavnih tužbi Ustavnom sudu RH odnosno podnošenja zahtjeva Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu. Bez obzira što podnesena ustavna tužba niti zahtjev sudu u Strasbourgu ne odgađa izvršenje pravomoćne presude, svjedoci smo kako se pojedine odluke sudova pred tim tijelima ukidaju i predmeti vraćaju na ponovno odlučivanje.
Dakle, uvijek moramo biti oprezni, posebno mediji i stručna javnost, kada govorimo o pojedinim predmetima i ljudskim sudbinama jer općepoznato je kako je prva informacija uvijek udarna i najopasnija i da se njezine posljedice teško mogu otkloniti kasnijim ispravcima odnosno demantima.